Oglasi

Državni neprijatelji koji 'zamrače' par eura

Hrvatska je danas punokrvni Balkan za bogate i demonstracija funkcioniranja Švicarske za siromašne.
Mediji su prepuni bizarnih svjedočanstava o državnim inspektorima u akciji među sitnim trgovcima i preprodavačima, piše autorAl Jazeera

Hrvatski ministar financija Zdravko Marić, donedavno sluga pokorni velikog gazde Ivice Todorića - do te mjere da su se mračnim internetskim zakutcima širile morbidne teorije da mu je čak i rođeni sin - s posljednjim danima ljeta krenuo je u oštru, beskompromisnu i neustrašivu akciju. U skladu s onom da se umrijeti može, ali izbjeći platiti porez ne može, svoje inspektore Marić je poslao na neprijatelje države i podmukle podrivatelje sistema, koji cijelom društvu onemogućavaju da napokon dosegne blaženi mir, sreću i blagostanje. Poslao ih je na mesnice, pekarnice i cvjećarnice, na bakice s tržnica i djedice iz ribarnica.

Mediji su ovih dana prepuni dosta bizarnih svjedočanstava o državnim inspektorima u akciji među sitnim trgovcima i preprodavačima, kojima zbog nekoliko kuna viška u blagajni ili neizdanog računa za par čarapa serijski pečate prostore, ispisuju globe od nekoliko desetaka tisuća kuna i općenito se ponašaju poput kaznenog odreda. Zvuči nevjerojatno, ali je istinito: samo u Zagrebu prošlog tjedna teško je nastradao niz cvjećarica, pekara, trgovaca u malim obiteljskim dućanima i gospođa na placu, kojima je privremeno zabranjen rad - a još i određena kazna od koje se većina njih sasvim sigurno više nikada neće oporaviti.

"Dolaze ovdje neuredni kao prosjaci, često se kamufliraju, pa hodaju i sa štapom. Dođu na štand i kupe najjeftiniju stvar, uglavnom čarape, i onda ako ne izdaš račun, vade značku i traže papire i pokreću nadzor", glasi opis jedne od akcija Marićevih inspektora. Mašala, to se zove država. Maltene Švicarska.

Kad država traži svoj dio kolača

Nagledali su se Hrvati sličnih akcija u proteklim godinama i ako postoji barem jedno pravilo, to je da se one događaju kako se približava kraj godine i kako državi usfali novca. Nema tu velike filozofije: svaki mali hrvatski poduzetnik - evo, recimo, ugostitelj - dobro zna da postoji tarifa za svaki ulazak inspektora kroz njihova vrata. I bolje od bilo kojeg političkog ili ekonomskog analitičara može nanjušiti što se u zemlji događa.

Kad su javne financije bile na rubu kolapsa, eto ekipe svako malo, otprilike svakih tri mjeseca. Navrate, nehajno prošeću kafićem i zavire u knjige, potom pronađu nekoliko sitnih nepravilnosti i odrape "mandatnu" globu od 2.000 kuna (nešto manje od 300 eura). Na nju se nema ni smisla žaliti: organi reda uvijek mogu pronaći puno više, a ako te "uzmu na zub" i krenu navraćati nešto češće - bolje ti je da sam staviš ključ u bravu.

U nešto povoljnijim ekonomskim okolnostima ovakav način ubiranja harača nešto je rjeđi i treba biti tek dovoljno mudar, odnosno ne polakomiti se: plati državi ono što očekuje da ćeš joj platiti i - dobro svima. U vrijeme velikih događanja, kada se okreće i velika količina love, treba nešto bolje pripaziti, jer se uvijek odnekud stvore i predstavnici države, pa traže svoj dio kolača. A u predizborno doba, kada traje ulizivanje narodu, inspektori komotno mogu uzeti podulji godišnji odmor: zna vlast da tada nije sasvim mudro zamjeriti se narodu...

Kako nahraniti gigantske uhljebe

Uglavnom, izvanredne situacije, poput nasrtaja na pekarnice i cvjećarnice, upućuju da se nešto izvanredno i događa. Odnosno, da se za nešto skuplja novac. U prvom pokušaju mogli bismo pomisliti na umiruće brodogradilište Uljanik u Puli, gdje su državni kadrovi u samo nekoliko godina uspjeli spržiti nekoliko milijardi kuna javne love, a u drugome na čudovišni hrvatski birokratski aparat - popularne uhljebe - koji je narastao do gigantskih razmjera i naprosto više ne postoji matematički model kojim bi se dugoročno uspio održati na životu. Što ga više hraniš, to je on veći, što je veći - više ga trebaš hraniti. Sve do trenutka urušavanja koji se neumitno i sve brže bliži.

Spomenuti kažnjeni trgovci, po svemu sudeći, doista jesu krivi, barem na teoretskoj razini, jer zbilja nisu izdavali račune za svoje usluge, za sve te puste prodane kifle, čarape, karanfile i kinesku bofl robu. A pitati se zašto država trenira strogoću baš na sitnim ribama i poduzetnicima s dna hranidbenog  lanca - premda je i sama obećavala da neće raditi probleme oko deset ili dvadeset kuna - u ovom trenutku jednako je blesavo kao i raspravljati kako su, zaboga, direktori spomenutog Uljanika uspijevali ostvariti gubitak na ama baš svakom izgrađenom brodu, što radi tajnica tajničine tajnice u uredu pomoćnika pročelnika za istraživanje plime i oseke te postoji li na svijetu država koja malima naplaćuje poreze, a velike ne dira - nego im tek objavi imena i prezimena na "listi srama" na internetu. Zašto? Zato što može i zato što joj se hoće. A komu se ne sviđa, široka mu Europa.

Ovdje imamo punokrvni Balkan za bogate i demonstraciju funkcioniranja Švicarske za siromašne.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.