Državna rampa negiranju genocida

Od tribine o 'Oslobađanju Srebrenice' do zabrane promocije knjige koja se bavi negiranjem genocida pređen je ogroman put (Al Jazeera)

Piše: Marko Matić

Odluka ministra odbrane Srbije Nebojše Rodića da otkaže gostoprimstvo akterima najnovijeg pokušaja negiranja genocida u Srebrenici na najdirektniji način do sada potvrdila je intenciju aktuelnih srbijanskih vlasti da, na dugom putu suočavanja sa prošlošću, trajno zatvore državne institucije za promotore zločina. Iako je odluka vojnog ministra usledila tek posle zaheva beogradskog Fonda za humanitarno pravo, činjenica je da je ovo prvi put do sada da su najviše državne institucije reagovale na ovakvu vrstu zahteva upućenih iz nevladinog sektora.

Onemogućavanje da se u prostoru koji pripada državnoj instituciji prezentuje sudski osporena “studija” visokog oficira vojske, koja je delovala pod komandom Ratka Mladića, a koja negira egzaktno utvrđene činjenice o najmasovnijem zločinu u Evropi posle Drugog svetskog rata, ukazalo je na dva bitna momenta. S jedne strane, činjenica da je do zakazivanja tog nezakonitog i neetičkog skupa uopšte i došlo u beogradskom Domu vojske ukazala je na okolnost da na srednjim i nižim nivoima državnog aparata još uvek postoje brojne opstrukcije, ili, u najmanju ruku, deficit senzibiliteta za nove političke vetrove koji duvaju u Beogradu.

Poslata je poruka domaćoj i međunarodnoj javnosti da zvanična Srbija više ne predstavlja utočište za one nacionalističke snage i idejne struje koje svoje parapolitičko delovanje zasnivaju na negiranju zločina koji su se dogodili u ratovima devedesetih.

S druge strane, Rodićeva odluka, kao visokog državnog zvaničnika i jednog od najbližih saradnika budućeg premijera Srbije Aleksandra Vučića, poslala je domaćoj i međunarodnoj javnosti jasnu poruku da zvanična Srbija više ne predstavlja utočište za one nacionalističke snage i idejne struje koje svoje parapolitičko delovanje zasnivaju na negiranju zločina koji su se dogodili u ratovima devedesetih.

Otkazivanje najavljene prezentacije negiranja srebreničkog genocida predstavljalo je jasan nastavak politike “dobronamerne indiferentnosti” prema suočavanju sa zločinima iz prošlosti, koju je u svom delovanju promovisala odlazeća Vlada Srbije. Ta politika je u oktobru prošle godine takođe rezultirala onemogućavanjem nastupa na Beogradskom sajmu knjiga promocije falsifikovanih podataka organizacije za negiranje genocida pod nazivom “Istorijski projekat Srebrenica”.

Skandalozna tribina o ‘oslobađanju’

Iako politika indiferentnosti prema ratnom nasleđu devedesetih za mnoge zagovornike regionalnog pomirenja ne predstavlja željeni napredak u toj sferi odnosa, njena primena u poslednje dve godine pokazala je jasno okončanje procesa koji su bili obeleženi agresivnim negiranjem svake pomisli da se genocid uopšte mogao i dogoditi tokom rata u Bosni i Hercegovini.

I dok je politika zvaničnog Beograda prema zločinima iz devedesetih, a posebno prema genocidu koji je počinjen u Srebrenici, formalno ostala ista, ona je suštinski pretrpela velike promene. Od skandalozne tribine o “Oslobađanju Srebrenice”, koja je održana 2004. godine, do odluke srbijanskog državnog vrha da zabrani promociju knjige koja se bavi negiranjem genocida pređen je ogroman put. Podsećanja radi, od činjenice da je tribina iz 2004. godine bila državno sponzorisana i održana u prostorijama jednog od fakulteta Beogradskog univerziteta, a u javnosti pravdana kao praktikovanje prava na slobodu mišljenja, srbijanske institucije su došle do tačke kada je podsticanje takvih aktivnosti od države postalo gotovo nezamislivo, a njihovo praktikovanje u javnom prostoru potpuno neprihvatljivo.

Zaokupljena svojim svakodnevnim egzistencijalnim problemima, većina građana Srbije gotovo da i ne pokazuje bilo kakvo interesovanje za temu suočavanja sa avetima iz prošlosti.

Iako je jasno da su tako načinjeni tek prvi pozitivni koraci na dugom putu suočavanja sa prošlošću, evidentna je srazmera tog novog pristupa postojećem dominantnom raspoloženju samog srbijanskog društva. Zaokupljena svojim svakodnevnim egzistencijalnim problemima, većina građana Srbije gotovo da i ne pokazuje bilo kakvo interesovanje za temu suočavanja sa avetima iz prošlosti, dok je onaj veoma mali deo zainteresovane javnosti oštro podeljen na zagovornike suočavanja i pristalice negiranja svake pomisli da su se zločini u obimu koji je sudski utvrđen uopšte i mogli dogoditi.

Balansirajući između ta dva suprotna pola, a kako bi izbegao otpore i eventualni negativni odijum kod, za tu temu hronično nezainteresovane, dominantne većine građanstva, aktuelni državni vrh Srbije zauzeo je stanovište da suočavanje sa prošlošću neće biti ključna motivaciona sila za modernizaciju i evropeizaciju srbijanskog društva, već pre plod i neminovan ishod očekivanog napretka tih procesa. Da je kojim slučajem zauzet neki drugi, moralno poželjniji stav, političke prilike u Srbiji danas bi kreirali neki drugi akteri koji su u prošlosti pokazivali mnogo više sklonosti ka ksenofobiji i otvoreno podržavali društvene snage koje su aktivno promovisale ideologiju međuetničke mržnje i segregacije.

Račun ispostavljen građanima

Sprovodeći takozvani umereniji pristup, beogradski zvaničnici su upadljivo izbegavali iznošenje svih stavova koji su mogli dodatno da iritiraju Briselskim sporazumom prilično ogorčene domaće nacionaliste, dok su paralelno sa “ćutanjem” zvanične institucije obustavljale finansijsku i logističku podršku svima koji su prethodnih godina parazitirali na državno finansiranom širenju mržnje i ksenofobije.

Oseka podrške parapolitičkim organizacijama zaduženim za relativizaciju zločina iz devedesetih godina prošlog veka rezultirala je njihovom masovnom migracijom preko Drine i njihovim intenzivnijim oslanjanjem na režim Milorada Dodika i entitetske strukture Republike Srpske. Taj trend je političkim vlastima u Srbiji otvorio novi prostor za delovanje na planu politike regionalnog pomirenja, kao ključne tačke na putu evropskih integracija, što je politika koja će neminovno uključivati i pitanje suočavanja sa prošlošću, bez kojeg Srbija nikada neće postati istinsko evropsko društvo.

Ceh politike zabijanja glave u pesak bez ikakve dileme na naplatu bi prvenstveno bio ispostavljen građanima Srbije.

Dosadašnja praksa na ovim prostorima je pokazala da pravilno vođeni procesi postepenog sazrevanja svesti građana o posledicama ratnih događaja daju daleko bolje, praktične rezultate od moralno uzvišenijih, ali politički neefikasnijih pokušaja da se proces suočavanja ubrza i postane polazna tačka društvene modernizacije i evrointegracionih procesa. Takav zaključak, međutim, nipošto ne bi smeo da postane opravdanje vlasti za pasivnost u procesu unapređenja regionalnih donosa, pošto bi ceh politike zabijanja glave u pesak bez ikakve dileme na naplatu prvenstveno bio ispostavljen građanima Srbije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera