Državljanstava… povoljno državljanstava…

Vijest kaže: “Crna Gora je počela primjenjivati odluku Vlade o ekonomskom državljanstvu, koja omogućava zainteresovanim stranim investitorima da mogu dobiti crnogorski pasoš ulaganjem u razvojne projekte.” U naredne tri godine biće podijeljeno 2.000 državljanstava, koje mogu dobiti samo oni koji imaju para. Proces sticanja državljanstva, osim investiranja novca u Crnu Goru, podrazumijeva i procjenu zahtjeva, koju će sprovesti za to zadužen agent.

Znam šta vas najviše interesuje: cjenovnik. U igri ste ako uplatite 100.000 eura za “razvoj manje razvijenih jedinica lokalne samouprave”. Ako ulažete u Podgoricu ili negdje na Crnogorskom primorju, valja se “isprsiti” 450.000 eura. Ako ulažete u Nikšić ili na sjever zemlje, očekuje se da iskeširate 250.000 eura.

Novac će, kaže informacija u obliku u kojem smo je pronašli u medijima, “biti uplaćivan u poseban fond, iz kojeg će se finansirati izgradnja infrastrukture u manje razvijenim opštinama, prije svega na sjeveru države”. To ne piše, ali možemo se usuditi pretpostaviti da onaj ko se “ispružio” pola miliona eurića neće imati manje šanse da dobije državljanstvo od onoga ko je u svoj novi pasoš spreman uložiti 250.000 ili 100.000 hiljada eura.

Oni istinski bogati ne plaćaju ništa

Od zemalja Evropske unije sličan princip dodjele državljanstva već sprovode Malta i Kipar. Ono što nazivamo “velikim i ozbijnim državama” – dakle, Amerika, Kanada, Velika Britanija, Australija, Švajcarska… – takođe nude nešto slično: ne državljanstvo, nego “trajni boravak” za pare. 

Kritičari Vladine odluke vele kako je u Crnoj Gori sve na prodaju, pa sada, evo, i državljanstvo. To je tačno, no kako bi drugačije moglo biti? Mi, naime, živimo u kapitalizmu. Republikanski model državljanstva tradicionalno podrazumijeva aktivno učešće građanina u građanskom društvu. Kapitalizam, shodno svojoj prirodi, to učešće svodi na jedino što mu je bitno – na ekonomsko učešće. Ako ste, recimo, iz Sirije u Crnu Goru došli bez prebijene banke u džepu, vi ste izbjeglica, ilegalni migrant i jedino u čemu učestvujete je problem.

Ako ste iz Sirije došli sa milionima, vi ste ekonomski migrant, a država bi državljanstvom mogla nagraditi vaše ekonomsko učešće u zajednici. Istinska kapitalistička država blagostanja bila bi ona koja bi svim svojim siromašnim građanima državljanstvo oduzela, jer oni, svojim neumornim zahtjevima za socijalnim davanjima, neprekidno usporavaju razvoj ekonomije, pa ta državljanstva podijelila onima koji imaju novca. Nema sumnje da bi se to negdje na ovom kapitalističkom svijetu već desilo, da nije proste činjenice da su siromašni neophodni – i državi, i bogatima.

Ovi drugi, bogati, neprekidno se bogate tako što još uzimaju od siromašnih, baš kao što od siromašnih više no od bogatih uzima i ova prva, država. Kada je pukao balon na Wall Streetu i propao američki finansijski sistem, čijim parama su pokriveni gubici banaka? Parama siromašnih, naravno. Neće, valjda, bogati plaćati gubitke kapitalizma? Što se Crne Gore tiče: ako plaćate porez, račune i kazne, to je pouzdan znak da ste ili siromašni, ili niste dovoljno bogati. Oni istinski bogati ne plaćaju ništa.

Sad će nam ‘navaliti’ Turci i muslimani

Nekako se uvijek sve svede na ono što je moj dragi prijatelj Boro Mašanović još 1992. godine formulisao ironijsko-sarkastičnom rečenicom: “Kakvo je vrijeme došlo, bolje ti je imat’ no nemat’.”

Pravo govoreći, ni princip da državljanstvo pripada onima koji su rođeni tu nije bez mana. Da se ne lažemo: mnogi državljani Crne Gore – nije li tako u svakoj državi? – tu bi zemlju usrećili da su rođeni drugdje, nabolje što dalje od Crne Gore.

Neki u Crnoj Gori su zabrinuti da će se, kao rezultat Vladine odluke, povećati broj muslimana u zemlji. Oni misle da će najveći broj državljanstava dobiti – Turci. Doista, Turci masovno dolaze u Crnu Gori i tu otvaraju firme. Turski restorani i butici niču u Tivtu, Budvi, Kotoru, Podgorici…

Kad smo već kod restorana (u to se razumijem), neki od njih su izvrsni, zvjezdani. Ja mislim upravo suprotno od ovdašnjih etničkih čistunaca: da problem sa našom kuhinjom nije golemi turski uticaj, nego nedovoljan turski (grčki, libanski…) uticaj na nju. Uticaj novih državljana iz Turske na ekonomiju prepustiću Vladi: ono što vam ja garantujem je njihov pozitivan uticaj na crnogorsku gastronomiju.

Kako sam pojeo dva fish and chipsa

Ako ste, recimo, jeli u Londonu, jasno vam je koliko su imigranti iz raznih krajeva negdašnje imperije blagotvorno uticali na svakodnevni život svakog stanovnika tog grada. Da nije restorana koje su otvorili Indijci, Arapi i ostali neželjeni došljaci, čovjek bi u etnički čistom Londonu bio osuđen na burgere i tradicionalnu britansku kuhinju. O čijem kvalitetu govori sljedeća istinita anegdota.

Sa pet sati zakašnjenja sletim na Gatwick. Odradim književno veče negdje u gradu i Suzi Curtis me, izgladnjelog i onemoćalog, odvede na fish and chips. Pojedem ja to: pravi, izvorni fish and chips, dakle umotan u novinu i preliven sirćetom. Ona vidi da mi je malo. “Hoćeš još jedan?”, pita. “Hoću”, kažem. Sutradan, kao kuriozitet, ona prijateljima, Englezima, prepričava nezapamćeno: da je neko (ja) pojeo dva fish and chipsa. Njen prijatelj kaže: “U tom slučaju čovjeku odmah treba dati britansko državljanstvo.”

Ima, hoću vam reći, raznih načina za sticanje državljanstva. Nekad je potrebno platiti pola miliona. A nekad je dovoljno pojesti dvije porcije lokalnog specijaliteta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera