Oglasi

Država - to smo ti i ja, dragi prijatelju

U svakoj demokratiji problem je, dakle, u vladarima, ali i građanima koji ih biraju.
Pali smo na oba ispita, jedino što preostaje jeste da se nadamo popravnom, piše autorAl Jazeera

Piše: Adis Hasaković

Teško je biti pametan danas u subotu 8. februara/veljače 2014. godine, pa pronaći prave riječi za sve što se dešava u proteklih nekoliko dana, a kulminiralo je paljevinom zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Nevjerica, ogorčenost, bijes, poniženost.

Političari su davno pali na ispitu, a ni građani nisu bili na nivou zadatka. Huligani koji su se ponašali prilično organizirano, potpomognuti naredbom da „niko ne sme da ih bije“, zapalili su pola Bosne, neometano i bez reakcije, što se kaže „na izvol'te“.

Ipak, zašto smo ovdje gdje smo sada?

Kao komunikolog pokušat ću dijagnosticirati problem iz ugla svoje profesije.

Prava, ali i odgovornosti

Već drugu deceniju živimo u političkom sistemu koji se zove demokratski i koji funkcionira tako što građani imaju slobodu i pravo izbora, biraju svoje političke predstavnike i na taj način direktno sudjeluju u kreiranju vlasti. Takav sistem podrazumijeva i postojanje javnosti koju sačinjavaju ti isti građani, a koja utječe na formiranje stavova grupa i pojedinaca, od čega zavisi u konačnici i pitanje napretka, ili propadanja.

U demokratskom sistemu, temeljenom na višestranačju, slobodnom tržištu, pluralizmu političkih ideja, javnosti i javnom interesu, svi oni koji na institucionalnoj razini žele participirati u vlasti u najširem smislu riječi, svoju odgovornost pokazuju tako što su dužni pitati javnost, tj. građane za svaki svoj pa i najmanji potez.

Svake dvije ili četiri godine građani mogu birati i mogu biti birani. Organiziraju li se, imaju mogućnost osvojiti vlast ili, u najmanju ruku, izabrati predstavnike za koje smatraju da su dorasli zahtjevima ispunjenja javnih interesa.

Ako je tako, zašto imamo najveću nezaposlenost na kontinentu? Zašto smo po korupciji na prvom mjestu u ovom dijelu svijeta? Zašto su bosanskohercegovački gradovi najzagađeniji u Evropi? Zato što, u najvećem broju slučajeva, nismo naučili lekciju iz demokratije. Niko nam nije kazao da već više od 20 godina živimo u jednom novom političkom sistemu, u parlamentarnoj demokratiji!

Svake dvije ili četiri godine građani mogu birati i mogu biti birani. Organiziraju li se, imaju mogućnost osvojiti vlast ili, u najmanju ruku, izabrati predstavnike za koje smatraju da su dorasli zahtjevima ispunjenja javnih interesa.

Građani zapravo nisu niti svjesni koliko su moćni ili koliko mogu biti moćni u jednom demokratskom sistemu kakav je parlamentarna demokratija. Nasilništvo koje se desilo protekle sedmice nije demokratija, već njen surogat.

Živimo u medijskom dobu, u eri novih tehnologija i nikada nije bilo lakše biti neko i nešto u komunikacijskom sistemu. Zato bi građanin najprije trebao (na)učiti svoja prava, ali i odgovornosti. Počnimo od naše mjesne zajednice (kladim se da nas najmanje polovina koji čitamo ovaj tekst niti ne zna gdje se nalazi mjesni ured naše MZ), a onda dalje do općine, kantona, entiteta, države, regije, kontinenta. Tek tada možemo biti ravnopravni i kao politički narod koji je odgovoran za svoje postupke i koji pripada velikoj porodici evropskih naroda i građana svijeta.

Ako ovo naše aktuelno (komuniciranje) usporedimo sa onim što se naziva političkom komunikacijom u demokratskim društvima, gdje je političko komuniciranje prije svega uspostava dvosmjerne razmjene informacija, ideja, argumenata između političkih aktera (političari i građani), direktno ili preko medija, a sve sa ciljem artikuliranja i rješavanja društvenih pitanja i problema, jasno je da smislena i svrsishodna politička komunikacija u Bosni i Hercegovini zapravo ne postoji. A, tamo gdje ne postoji komunikacija ili su na sceni njeni „šumovi“ do srazmjera nesnosne buke, nastaju konflikti i zloupotrebe sistema.

Građani u Bosni i Hercegovini i poslije stotina miliona utrošenih putem raznih NVO-a i javnih kampanja definitivno ne znaju svoja prava, a političkim elitama, oligarsima ili kako god ih zvali, najmanje je stalo do toga.

Građanima niko nije kazao da su političke stranke njihov servis, a ne obrnuto. Stranke koriste tu situaciju, i to sa jednim jedinim ciljem, ostankom na vlasti. Strankama ne treba politička komunikacija. Njima su potrebni mediji koji će samo prenositi njihove poruke.

Moderna društva počivaju na smislenoj komunikaciji. Koliko znamo, toliko nas cijene. Građane u BiH njihove političke elite, izgleda, cijene veoma malo.

A izbori su posebna priča. Niti jedna stranka više ne juriša na osvajanje vlasti. Proglašavajući pobjedu, zadovoljavaju se sa po nekoliko mandata u skupštinama, sasvim sigurni da će na taj način biti „faktor“. Jer, uvijek se lakše „dogovoriti“ o podjeli vlasti (resursa) nego zapeti pa raditi na ozbiljnom programu koji bi rezultirao razvojem.

Moderna društva počivaju na smislenoj komunikaciji. Koliko znamo, toliko nas cijene. Građane u BiH njihove političke elite, izgleda, cijene veoma malo.

U zemlji u kojoj je moderno i poželjno prećutati sve, ignorisati svašta i omalovažiti svakoga, ljudi koji primaju plaće i koji su na teret poreskih obveznika, svoju društvenu odgovornost revnosno pokazuju jedino kada se treba legitimirati na biračkim mjestima. Oni ne smatraju za shodno objasniti javnosti zašto nešto rade pogrešno, sa učinkom koji je najgori u Evropi. Oni su iznad svega. Njihov svijet nije naš svijet. Mi nismo isto. Oni ne smatraju potrebnim podnositi račun javnosti.

Njihovi trikovi su dovedeni do perfekcije. Mediji su njihovo oružje. Možete li se sjetiti kada ste u bosanskohercegovačkim medijima čuli, vidjeli ili pročitali nešto značajno, zanimljivo i životno važno, a da niste takav medijski sadržaj morali tražiti lupom!? Život i sve ono što ga čini iz bh. medija je odavno iščezao. Zauzvrat smo dobili paljevine državnih institucija. 

Gotovo cjelokupna bh. medijska zbilja je čisti spin.

Dimne bombe, šupljiranje, zabacivanje udica, medijsko manipuliranje, postala je jedina strategija većine političara u BiH, koji najvećim dijelom kontroliraju bh. glasila. Problemi koji su stvarni već odavno nisu tema. 

Svi bi da spinuju. Svima je do spina. Samo nikome nije do posla. Političarima ne pada na pamet da, recimo, potaknu dijalog sa biznismenima kako olakšati uvjete za ovo malo privrede što je ostalo da se razvije i počne zapošljavati nezaposlene. Umjesto prvenstveno onim za što su pozvani, umjetnici bi se bavili politikom, a intelektualci showbizzom. Publika guta senzacije, jer ne zna za drugo. Novinari nasjedaju na priče o događajima koji se u stvari nisu desili, jer vjeruju da je tako ispravno i ne znaju za bolje.  

I ovdje smo mi građani pali na ispitu. Nismo prepoznali sve te spinove, koji su klasični paraziti i koji se kao takvi hrane svježim raciom svakog od nas. Bez naše pažnje, spin je mrtav. Kada registriramo bilo kakvu informaciju koja nas se u zbilji ne tiče, i što ama baš nikakav značaj ne može imati na naše živote u bilo kojem pogledu, i kada na koncu shvatimo da za nas takva informacija nema nikakvu vrijednost, znajte da imamo posla sa klasičnim spinom. Lijek i najbolja preventiva za spin je ignorirati ga. Koliko smo takvih spinova do sada ignorirali? Sudeći po stanju u državi, premalo.

Stranke u Bosni i Hercegovini su najvećim dijelom, umjesto predvodnika razvoja demokratskih procesa neophodnih za svaku vrstu progresa, ogoljene od bilo čega naprednog, vizionarskog pa čak i ideološkog, postale samo interesne skupine koje se služe različitim simbolima (nacionalni, vjerski, ideološki, populistički) kako bi zavarale javnost.

U svakoj demokratiji problem je, dakle, u vladarima, ali i građanima koji ih biraju. Kako vladari dolaze u poziciju da vladaju u demokratskim sistemima kakav je i naš? Pa, putem stranaka. Stranke u Bosni i Hercegovini su najvećim dijelom, umjesto predvodnika razvoja demokratskih procesa neophodnih za svaku vrstu progresa, ogoljene od bilo čega naprednog, vizionarskog pa čak i ideološkog, postale samo interesne skupine koje se služe različitim simbolima (nacionalni, vjerski, ideološki, populistički) kako bi zavarale javnost.

Pokretačka snaga demokratskih sistema su snažne političke stranke, temeljene upravo na slobodnoj komunikaciji, unutarnjoj i vanjskoj. Da bi bile snažne, političke stranke su primorane na neprestanu provjeru i preispitivanje vlastitih kadrova, unutarstranačkih demoktratskih procesa i ideoloških usmjerenja.

Sada već tradicionalne stranke koje imaju značajan broj predstavnika u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na svim nivoima Bosne i Hercegovine, od kojih se očekuje da preuzmu odgovornost za stanje u zemlji, nisu provele potrebne reforme unutar svojih redova i pronašle nove i svježe snage.

Niti lijeva niti opcija centra na bh. političkoj sceni nisu u ovih dvadeset i više godina uspjele nametnuti slobodan, progresivan i znalački duh koji pokreće njih same i stvara unutarnju energiju, potrebnu za rješenja nagomilanih problema građana.

Demokratski sistem u pravom smislu riječi moguć je ukoliko je temeljen na slobodnoj komunikaciji.

Komuniciram, dakle postojim, prvo je načelo svake demokratije. Stranačke elite ne pitaju članove svojih stranaka previše „za zdravlje“. Tamo gdje se to i desi, građani brzo reagiraju i, željni promjena, izaberu sebi ljude dostojne njihovih interesa, za koje smatraju da su sposobni pokrenuti pozitivne procese, kao što se to i dogodilo prilikom posljednjih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini.

Sloboda nema cijenu. Građani Bosne i Hercegovine su svoju krvavo platili prije 20 godina.

Zato je ključni problem političkog zastoja u Bosni i Hercegovini realna nemoć i nepostojanje ne samo volje nego i kreativnosti političkog djelovanja kod vodećih političkih stranaka. Zbog toga imamo armiju od pola miliona nezaposlenih, nevjerovatno velik vanjskotrgovinski deficit, koji uništava ekonomsku supstancu zemlje, i spiralu dugova, gdje dižemo kredite da bismo ih vraćali.

Dizanje ruke na sebe same

Dok se ne dese potrebne demokratske reforme u većini bosanskohercegovačkih stranaka, nije moguće očekivati rješavanje problema u državi i društvu.

I na koncu, ali nikako i manje važno, građani nisu svjesni da bačen papirić na ulicu a kamoli paljevina i pljačka državnih institucija, javne i privatne imovine - jest jednako dizanje ruke na sebe same. Kada sam sinoć gledajući vijesti pomislio da sramota prizora zapaljenog Predsjedništva Bosne i Hercegovine ne može biti veća, nekoliko sekundi kasnije bio sam užasnut prizorom zgrade Vlade Tuzlanskog kantona u plamenu dok oni koji su je zapalili skandiraju „Volim te, Bosno“!?

Sloboda nema cijenu. Građani Bosne i Hercegovine su svoju krvavo platili prije 20 godina.

Država - to smo ti i ja, dragi prijatelju. A demokratija nam je dar s Neba.

Pali smo na oba ispita. Jedino što preostaje jeste da se nadamo popravnom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.