Draža je rehabilitovan, neka se pripremi Mladić

Kako zatajiti činjenicu da je Mladić naredio pogubljenje 8.000 Srebreničana? (EPA)

Istoričari se retko bave bliskom prošlošću i nedavnim događajima, jer nema neophodne vremenske distance koja bi omogućila objektivan pogled na predmet istraživanja. Neprevreli događaji, nedostupnost svih relevantnih izvora, živi akteri, kontroverze koje se pletu oko savremenosti sprečavaju istoričare da se pozabave aktuelnim temama. Međutim, i među istoričarima ima hrabrih poslenika koji su spremni da prenebregnu sve otežice i neustrašivo zarone u živo klupko tekuće istorije. Jedan od njih je i dr Bojan Dimitrijević sa beogradskog Instituta za savremenu istoriju. Pre nekoliko nedelja Dimitrijević je objavio biografiju Ratka Mladića pod naslovom koji odiše poštovanjem spram glavnog junaka knjige – Komandant.

U svom biografskom delu Dimitrijević je došao do neslućenih otkrića, a ključno je ono koje je saopštio publikumu u intervjuu za Večernje novosti: “Tokom istraživanja građe za knjigu o generalu Mladiću nisam uspeo da pronađem ključni dokaz da je on naredio likvidaciju zarobljenika, niti bilo ko drugi iz Vojske Republike Srpske.” Eto, izgleda da se genocid u Srebrenici desio nekako spontano, sam od sebe, valjda u naletu inspiracije, niko za njega nije kriv, ako je tog genocida uopšte i bilo. Jer, kako kaže Dimitrijević, “nisam pokušavao da odgonetnem koliko je bilo žrtava u Srebrenici, već da hronološki složim događaje i nađem pravi razlog zašto je izvršena ta operacija”.

Asanacija duhovnog terena

Zašto bi se istoričar koji piše biografiju Ratka Mladića osuđenog za genocid u Srebrenici patio da utvrdi broj žrtava u tom pokolju? Počinioci genocida su se već dovoljno potrudili da otežaju prebrojavanje žrtava tako što su ih premeštali u sekundarne i tercijarne grobnice, a naš istoričar nema nameru da kvari posao onima koji su se potrudili da uklone tragove svog gnusnog zločina.

Ako se zataškavanje zločina seljenjem leševa iz jedne u drugu grobnicu zove asanacija terena, ono što radi Dimitrijević moglo bi se nazvati asanacijom duhovnog terena. Važna je samo dobra podela rada i da svako radi svoj posao. Vojnici, kao neka vrsta fizičkih radnika, ubijaju, vrše etnička čišćenja i poneki genocid, potom uklanjaju tragove svojih zlodela, a intelektualci su tu da svojim autoritetom, takoreći na naučnoj osnovi, relativizuju zločine i genocid, zamagle činjenice i  opravdaju pokolje. Neko se služi puškom i nožem, neko tastaturom, ali svi rade na istom zadatku, po nalogu boginje Nacije.

Zanimljiv je naučni metod koji Dimitrijević koristi u svom radu. Recimo, čuvenu Mladićevu izjavu prilikom ulaska u Srebrenicu istoričar ne doživljava kao dokaz da je general imao nameru da tu nekog ubije. Evo kako glasi Mladićeva izjava: “Evo nas 11. jula 1995. u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskog poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I, napokon, došao je trenutak da se posle bune protiv dahija osvetimo Turcima na ovom prostoru.” Dimitrijević na to kaže da je “general Mladić voleo da daje bombastične izjave” i dodaje: “Slično je govorio u drugim situacijama, ali ih kamera nije ‘zabeležila’. Voleo je da pokazuje svoju snagu na neadekvatan način. Ali ta izjava se danas uzima kao optužnica protiv njega.”

Čista nepravda! Kad general najavljuje osvetu, a nekoliko dana posle toga vojska pod njegovom komandom pobije više od 8.000 zarobljenih civila, onda to nema nikakve veze jedno sa drugim niti vojni zapovednik može da se smatra odgovornim za genocid ili da je, ne daj bože, imao nameru da se osveti. Zgodna je ta Dimitrijevićeva logika; nema tog zločinca koji njenom primenom ne bi ispao nevinašce. Šteta što je Dimitrijević odlutao u bespuća istorije. Mogao je da napravi sjajnu karijeru kao advokat mafije.

Rehabilitacija zločinaca na naučnoj osnovi

Izdavanje knjige Komandant pomogao je čuveni mecena Milorad Dodik, inače obožavalac Ratka Mladića, a Dimitrijević je kao polaznu tačku u pisanju biografije iskoristio Mladićeve radne beležnice, što sve zajedno govori u prilog objektivnom pristupu koji čitaocu prosto bode oči. Za zaključke do kojih je Dimitrijević došao i zbog kojih je i objavio knjigu, a koji se svode na negiranje presude Haškog tribunala i rehabilitaciju Mladića, nije bilo neophodno pisanje “naučne biografije”. Dovoljno je bilo da se zaviri na neki opskurni nacionalistički forum ili otvori neki od nebrojenih tabloida gde se veličaju razni koljači na čelu sa Mladićem i Karadžićem. Ili prelista neka od Mladićevih hagiografija koje marljivo ispisuje Ljiljana Bulatović.

Međutim, ni hagiografkinja ni forumaši ni tabloidioti ni hiljade drugih fanova klanja i genocida nemaju ono što ima dr Bojan Dimitrijević. Niko od njih nije doktor istorijskih nauka niti naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju. Mogu oni da imaju potpuno istovetne zaključke i stavove, ali samo Dimitrijevićevi tekstovi nose sa sobom oreol naučnog autoriteta. Kada pijani navijač kliče Ratku Mladiću kao srpskom heroju, to je glas marginalca koji se može prenebregnuti, ali kada ugledni istoričar to isto čini u svojim naučnim radovima, onda to ima neuporedivo veću težinu.

Dimitrijević spada u red onih istoričara koji su svoj naučni autoritet uvek spremni da stave u službu nekog srpskog koljača. Rehabilitacija Ratka Mladića nije nikakvo iznenađenje niti incident u njegovom opusu. Pre bi se moglo reći da predstavlja logičan nastavak jedne uzorne revizionističke karijere. Pre nego što je pristupio dokazivanju Mladićeve nevinosti, Dimitrijević se intenzivno bavio rehabilitacijom nešto starije Mladićeve braće po kami i koljačkoj ideologiji.

Svjedok odbrane neodbranjivih zločinaca

Kao istaknuti član Demokratske stranke i pomoćnik ministra odbrane, Dimitrijević je postao član Državne komisije za utvrđivanje okolnosti pogubljenja generala Dragoljuba Draže Mihailovića. Komisija se mahom bavila potragom za Dražinim grobom, potpuno neuspešno, ali su usput radili i na rehabilitaciji vođe četničkog pokreta. Zajedno sa Kostom Nikolićem, Dimitrijević je pisao monografije o Mihailoviću, u kojima se, kako kaže istoričar Milan Radanović, “potiskuje komandna i politička odgovornost generala Mihailovića za zločine i kolaboraciju formacija koje su priznavale njegovu komandu”.

Potom se Dimitrijević tokom sudske rehabilitacije Draže Mihailovića pojavio kao svedok, tvrdeći da je “nemačka vojska tokom Drugog svetskog rata povremeno sarađivala sa partizanima, a Dragoljuba Mihailovića su doživljavali kao vođu pokreta otpora”. Šteta što to nemačka vojska nije znala tokom bitke na Neretvi; takvo saznanje bi ih sigurno odvratilo od saradnje sa četnicima i ustašama protiv partizana i ranjenika. Sud je uvažio Dimitrijevićevo svedočenje i njegov naučni autoritet, pa je Draža rehabilitovan.

To nije bio kraj Dimitrijevićeve karijere kao svedoka odbrane neodbranjivih zločinaca. Pojavio se pred sudom i u procesu rehabilitacije Nikole Kalabića, gde je svim snagama pripomogao da četnički koljač bude rehabilitovan. To što je tokom rata Kalabić komandovao pokoljima nad civilima po Srbiji Dimitrijevića nije mnogo zanimalo, baš kao što ga povodom rehabilitacije čiča Draže nije zanimao pokolj 67 meštana Vranića iz decembra 1943. godine. Kad su mu u studiju RTS-a prikazali odlomak iz filma Problem percepcije Ivana Mandića sa svedočanstvima preživelih iz Vranića, Dimitrijević se samo nasmejao, odmahnuo rukom i klanje žena i dece proglasio sitnicama koje prate građanske ratove.

U toku je sudski proces rehabilitacije predsednika kvislinške vlade Milana Nedića, a to je prilika koju Dimitrijević nipošto ne bi propustio. I tu se pojavio, naoružan autoritetom istoričara, kako bi oslobodio Nedića odgovornosti za holokaust. Dimitrijević je prvo objektivno ustvrdio da “vlada Milana Nedića nije vršila progon, niti likvidacije Jevreja u Srbiji već su to činile isključivo nemačke formacije policije i Vermahta”. Svedočanstva preživelih zatvorenica logora Staro sajmište koje govore da su ih hapsili srpski žandarmi, izgleda, nisu ostavila bog zna kakav utisak na Dimitrijevića. Zašto bi istoričar više verovao žrtvama nego zločincima?

Na drugom svedočenju Dimitrijević je rekao da “Jevreji nisu bili u nadležnosti Nedićeve vlade, već nemačkih snaga i da se ne može reći da je Nedićeva vlada pomagala, nego ‘samo vršila evidenciju Jevreja'”. Naravno, “vršenje evidencije Jevreja” nema nikakve veze sa holokaustom, baš kao što ni Mladićeva najava osvete u Srebrenici nema nikakve veze sa genocidom. Dimitrijevićeva logika je neumoljiva, nema te činjenice koja bi preživela u dodiru s ovom mašinom za mlevenje istine u krvavu kašu.

Od Draže do Mladića

Dimitrijevićev razvojni put, koji je vijugao od revizije Drugog svetskog rata i rehabilitacije saradnika okupatora do rehabilitacije Ratka Mladića, pokazuje da bavljenje prošlošću uvek ima veze sa sadašnjim trenutkom. U suštini, reč je o rehabilitaciji jedne zločinačke ideologije koja je delovala tokom Drugog svetskog rata da bi reprizu doživela 1990-ih. Ravnogorski pokret, Milana Nedića i Ratka Mladića spajaju velikosrpska ideologija, isti ciljevi i iste ubilačke metode.

Četnički pokolji muslimanskog stanovništva u istočnoj Bosni tokom Drugog svetskog rata doživeli su reprizu u pokoljima koje su u istom kraju vršile srpske snage tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Program četničkog pokreta iz septembra 1941, koji predviđa omeđivanje i zaokruživanje srpskih zemalja etničkim čišćenjem, istovetan je programu koji su zamislili Miloševićevi intelektualci, a na terenu sprovodile vojne snage. Homogena Srbija četničkog ideologa Stevana Moljevića, koja predviđa stvaranje “velike Srbije”, poklapa se sa planovima Miloševićeve, Karadžićeve i Mladićeve soldateske.

Rehabilitacija Draže Mihailovića i njegovog pokreta neminovno vodi ka rehabilitaciji Ratka Mladića i njegovih ubica iz poslednjeg rata. Jer, ako Draža nije izdajnik već srpski heroj, onda je to svakako i Mladić. Obojica su radila na sprovođenju iste zločinačke ideologije u delo, imaju toliko toga zajedničkog, pa je red da za svoja krvava pregnuća dobiju zasluženo priznanje od dežurnih kama-istoričara.

Fešenizam i fašizam

Doduše, u Dimitrijevićevom slučaju izgleda da je reč o malo široj agendi od velikosrpske ideologije. Svojevremeno se podigla prašina u javnosti zbog Dimitrijevićeve saradnje sa tadašnjim ministrom kulture u Vladi Hrvatske Zlatkom Hasanbegovićem, kome veličanje ustaškog režima i NDH nije smetalo da svom sprskom kolegi, ljubitelju četnika i nedićevaca, finansira nekoliko knjiga novcem hrvatskih poreskih obveznika. Dimitrijević je u jednom intervjuu izjavio “Hasanbegović je ideološki moj istomišljenik”, pa je logično zapitati se kakav to svetonazor spaja simpatizera četnika sa pristašom ustaša.

Ako su dvojici istoričara dragi saradnici fašističkog okupatora, možda im nije daleka ni ideologija tog okupatora? Ili ipak ne treba ići tako daleko? Meni se čini da je stvar nešto bezazlenija, da Dimitrijevića i Hasanbegovića spaja sklonost određenoj vrsti odevnih predmeta, te da su oni zapravo pripadnici istog modnog pravca. Nije u pitanju fašizam, već fešenizam.

Hasanbegović je u mladosti voleo da se slika sa ustaškom kapom na glavi, dok je Dimitrijević i u srednjoj životnoj dobi zadržao specifičan stajling. Prošle godine se pojavila fotografija na kojoj Dimitrijević, okružen sa nekoliko ljubitelja NDH, ponosno pozira u majici sa obeležjem SS divizije “Princ Eugen”, koja se u Drugom svetskom ratu proslavila odmazdama nad civilima i streljanjem zarobljenih partizana, uključujući i ranjenike. Izgleda da Dimitrijević spram te SS  jedinice gaji posebne simpatije, pa je u hodniku Instituta za savremenu istoriju, u vitrini, izložio suvenir sa znakom iste divizije, smestivši ga u prirodno okruženje – tik pored menore.

Komandanta SS divizije “Princ Eugen” Karla fon Oberkampa 4. maja 1947. vojni sud u Beogradu osudio je na smrt vešanjem. To je isti onaj nepravedni komunistički sud protiv čijih presuda se Dimitrijević onoliko bunio u svojstvu svedoka, odričući im svako utemeljenje. Ako Fon Oberkamp ima neke žive potomke, trebalo bi ih obavestiti da bi valjalo da srpskom pravosuđu upute zahtev za rehabilitaciju svog pretka. Za ishod suđenja ne treba da brinu, svedoka smo već obezbedili. I to ne bilo kakvog, već ozbiljnog istoričara sa neupitnim naučnim autoritetom i bogatim iskustvom na sličnim poslovima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera