Dragan Bursać uoči promocije u Sarajevu: Zapis o mučenjima i ličnim borbama

Dugo očekivana knjiga kratkih proza novinara i kolumnista Dragana Bursaća naslovljena jednostavno PTSP spomenar će biti predstavljena u Sarajevu, u petak naveče. Od odabira tema do načina na koji je predstavio literarnu građu Bursać se pokazuje kao pripovjedač s istančanim čulom da, ističući jedan naizgled nevažan detalj, predstavi mnogo širu ratnu sliku. U pričama piše o ratu, ali daleko od toga da je to prosta naturalistička proza. To je zapis o mučenjima, teškoćama i ličnim borbama. O ovom posljednjem ponajviše, kako sam autor kaže, jer je PTSP bolest od koje je i sam patio, još nedovoljno siguran da ju je potpuno izliječio.

• Sam naziv knjige nedvosmisleno upućuje na to da je riječ o pričama koje tematiziraju ratna zbivanja. Koliko je knjiga autobiografskog karaktera?

– Da, knjiga jeste, između ostalog, autobiografskog karaktera, kao što jeste, između ostalog, i ratna proza, ali fokus je na onome što se dešava kao posljedica rata, od PTSP-a do masovnih socijalnih devijacija, koje živimo svaki sekund naših života. Ona je nužno biografsko njedrenje jedne epohe koja se preko PTSP-a prelama na sve nas.

• Rat u Bosanskoj krajini bio je posebno krvav i surov. To je predio Bosne i Hercegovine gdje su otvarani koncentracijski logori i vršeno najgore nasilje. Koliko je moguće takva zbivanja “literarno obraditi” i sažeti u smislen “umjetnički narativ”?

– Nemoguće. Postoje prilično “urličući” fragmenti tog zla, tog zla koje je porodilo, na koncu, i najveću masovnu grobnicu nakon Drugog svjetskog rata, Tomašicu, ali to je samo fragmentacija, samo sjeckanje onoga što je istinski narativ bola svih majki Krajine i njihove djece. Bolno gdje god da se takne. Nema te smislenosti, tog protoka riječi koji mogu uobličiti takav bol. Čak mislim da ne bi bilo ni moralno iznositi to na linearan, faktografski način.

• Priče su i organizirane na savremen način u isprekidanom i fragmentiranom kazivanju, što je karakteristika proze koja se bavi ratnim zbivanjima. Koliko, recimo, s ove distance, možete sklopiti jedan koherentan narativ o tome što ste preživjeli, a koliko su, s druge strane, uspomene organizirane kao slike i blijesci?

– I sad je to u mojoj glavi jedan haos. Mogu reći, nakon svih ovih godina, da je to organizovan haos. I to je neki napredak, ako se za takvo što može reći da ima napretka. Jednostavnije rečeno, sad da krenem ponovo pisati Spomenar na iste teme i predloške, izrodila bi se neka posve druga knjiga, tako da mogu reći, kod ovakvih afektacija, kod blijeskova sjećanja, ne možete se ponoviti. Desi se, a onda je, nakon dešavanja traume, svako novo sjećanje posebno i unikatno. Ovo što vidite ispred sebe, kao komad hartije, to je nešto najkoherentnije u mom haosu.

• Opet ću se vratiti na naslov knjige i asocijacije koje proizvodi kod čitaoca. PTSP je veliki problem cjelokupnog bh. društva, ali stječe se dojam da se o toj temi malo govori. U kakvom su stanju stotine hiljada onih koji su tokom rata prošli najgore ratne strahote i brine li ovo društvo imalo o njima ili su jednostavno odbačeni?

– Najprije, PTSP je moj PTSP. To je bio moj poremećaj, koji sam zaliječio, jer se izliječiti ne može. No, i to je dobro. Dakle, on vas kao ličnost udari nakon strahote rata i traume. On je, ono što bi se reklo, “bolest na smrt”, kjerkegorovska zaraza smrću, koju živite svaki dan nakon rata. Cijeli preostali život. Ako to dignemo na nivo desetina hiljada neliječenih pojedinaca, jasno vam je da je naše društvo (ne nužno svojom krivicom) zaraženo PTSP-om. I onda, zastrašujuće ovo zvuči, od ličnog dolazimo do sociopatološkog. Društvo nam je bolesno! Svaki dan slušamo o ubistvima, samoubistvima, nasilju, narkomaniji, alkoholizmu… A bolesni pojedinac je ne samo odbačen nego i stigmatiziran, toliko da postoji i eufemizam za PTSP, nešto tipa “dijete se prehladilo na ratištu”. Tom pokrivalicom rodbina kao Kvazimoda sakriva oboljelog, koji je danas umjesto produktivnog člana društva ruina kojoj nema, nažalost, ko da pomogne. Takvih slučajeva ima podosta u mojoj knjizi.

• Istaknuti ste bh. kolumnist, koji veoma otvoreno govori o stvarima o kojima se drugi ne usuđuju govoriti. Koliko te “novinarske žestine” ima u Vašoj književnosti i je li moguće razdvojiti Dragana Bursaća novinara od Dragana Bursaća književnika, uvjetno rečeno?

– Hm… Interesantno pitanje. Kolumnistika je nešto posve drugo. Mnogi koji su pročitali knjigu kažu da kroz nju izbija blagost, želja da se pomogne, ljubav, na koncu. Sve sam to ja. I kada udaram po nakaradnim sistemima i kada se bavim dušom ostavljenog čovjeka. Da li je moguće to razdvojiti? Ne znam. Ja ne razdvajam, ali različite forme, barem u mom slučaju, zahtijevaju različit pristup naraciji. Opet pojednostavljeno, koliko god udarao, u kolumnistici sam sa strane, treće lice. U pisanju Spomenara sam aktivan lik.

• Kad već govorimo o pisanju i različitim formama, postoji li nešto, neki sadržaj ili motiv, za šta unaprijed znate da može ići samo u novinarstvo ili nešto drugo za šta, opet, znate da je čisto književne naravi, ili takvih podjela u Vašoj spisateljskoj svijesti nema?

– U biti, da, postoje takve podjele, ali samo ugrubo. Recimo, ne mogu, barem ne ja, ući u beletristiku u neku fabulu eseja ako nisam i fizički dotaknut. Sa druge strane, a to se čini izvrnuto, u kolumnistici mogu da dočaram sebi i čitateljima do tančina događaj drugih ljudi. Čudan je to postupak, ali on funkcioniše.

• Društveno angažirano pisanje često se pokaže razočaravajuće jer mnogo truda uloženog u otkrivanje istine na kraju ne izazove očekivani efekt. Sasvim jednostavno, mislite li da pisanje ima moć mijenjati društvo u kojem živimo?

– Zavisi šta očekujete od pisanja. Ja sam tu sam sa sobom posve jasan: pisanjem ne mijenjam bilo čiji život, ali pisanje jeste moj život. Dakle, nije pisanje nešto profetski ili neko zanimanje kojim se ja bavim, pa ću sad uraditi ili nadati se rezultatima nekog rada. Ne, pisanje je dio mene, pa tako mene ne mijenjaju posljedice pisanja nego sam akt djelovanja na tastaturi. To me mijenja, modifikuje i, na kraju, čini onim što jesam. Ako neko očekuje da će od pisanja mijenjati svijet, taj nije pisac. Pisanje mijenja najprije pisca, pa tek onda (ako i tada) sve ostalo.

• I jedno pitanje političke prirode, ali samo jedno, da ne bismo pokvarili razgovor o književnosti ovim lijepim povodom. Koliko je taj dugogodišnji narativ koji Milorad Dodik forsira u bh. entitetu Republika Srpska o nemogućnosti zajedničkog života, negiranju genocida, namjernom naglašavanju političke priče o otcjepljenju RS-a i nekom spajanju sa Srbijom zapravo poguban za taj politički kolektiv i Srbe kao narod?

– To i jeste najpogubnije! Otići će Milorad Dodik sa političke scene i ostaviti iza sebe – šta? Jedan samoizolovan narod, koji se svoje sjene plaši, zaplašen Vođinim paranojama. Dugo sam razmišljao o tome. Srbima se uporno dešava pogrešna strana istorije u posljednjih 150 godina. A to nije dešavanje, to je vid konformizma, pristajanje na “Velikog vođu”, koji će misliti za njih. I to je, na koncu, neodgovornost prema svojoj djeci. Dodik je samo jedan u nizu srBskih velmoža koji radi direktno na štetu svog naroda. I niko tom narodu da objasni kako su baš vođe bile najpogubnije za narod.

Izvor: Al Jazeera