Dr. Džanić: Nove generacije trebaju iskorijeniti mržnju

Razgovarao: Fahrudin Smailović

Dr. Nermin Džanić, jedini liječnik porodične medicine bošnjačke nacionalnosti u Domu zdravlja Srebrenica, za Al Jazeeru je komentarisao haške presude u slučaju Ljubiše Beare i Vujadina Popovića.

Džanić je ranije govorio o tome kako je bio na Birou za zapošljavanje, pa radio mjesecima bez plate, da bi naposljetku dobio otkaz u Domu zdravlja Srebrenica. Danas je, kako kaže, situacija bolja i postoje naznake da će dobiti stalno zaposlenje.

Nakon toga će moći razmišljati i o specijalizaciji.

Dr. Džanić i njegova porodica su prošli kroz ratnu golgotu u Srebrenici, gdje su mu ubijeni djed, amidža, dvojica daidža…

• Kako komentirate odluku Žalbenog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, koje je potvrdilo doživotne kazne zatvora Vujadinu Popoviću i Ljubiši Beari, oficirima Vojske Republike Srpske optuženim za genocid i druge zločine u Srebrenici i Žepi, počinjene u julu 1995. godine?

– Problem je što sve te presude dođu veoma kasno i onda ih stanovništvo nekako pasivno prihvata. Jednostavno nemate nikakvog odjeka na to.

Svako gleda sa svoje strane – jedni to vide kao urotu protiv svog naroda, drugi je tumače kao pobjedu svog naroda, tako da do sada nijedna presuda nije imala nikakvog efekta.

Nažalost, te presude su morale biti donesene mnogo ranije. Od genocida je prošlo već 20 godina, tako da je odjek te presude sve manji kako godine odmiču.

• Presude o zločinima Nijemaca u Drugom svjetskom ratu izrečene su u mnogo kraćem roku. U Nurnbergu su procesi i presude donesene 1946. godine. Kako to komentirate?

– To i jeste najveći problem – što kod nas svaki proces traje do deset godina. Uz to, presude se donose nakon određenih pauza.

Ti ljudi kad budu kažnjeni su već veoma stari. Dobiju zatvorske ćelije koje su bolje opremljene nego kuće većine Bosanaca i Hercegovaca. Porodice im dobiju azil u tim državama – tako da je veoma teško pretpostaviti šta ta presuda znači tim ljudima – da li im to u nekom momentu bude nagrada?

Kod nas čim imate optužbu ili presudu u Haškom tribunalu automatski postajete heroj jednog drugog ili trećeg naroda.

Ja sam sticajem okolnosti bio neko vrijeme u Njemačkoj i smatram da je dobro što su presude u Nirnberškim procesima izvršene.

U literaturi za djecu ti ljudi su označeni kao zločinci, što je vremenom mijenjalo shvaćanje ljudi.

U samoj Njemačkoj, kada je [Claus von] Stauffenberg pokušao da izvrši atentat na Hitlera, on je osuđen kao izdajnik.

Međutim, kako su djeca drugačije razmatrala situaciju, shvatila su nakon 40 godina da je taj Stauffenberg bio heroj, a ne neki drugi.

Veoma je bitno buduće generacije obučavati kako dalje da se ponašaju, a ne da ostane samo puka presuda, koju će jedni priznavati, drugi neće priznavati i svodi se opet na onu tipičnu balkansku demagogiju.

• Koliko bi bilo značajno da se u BiH odblokira donošenje zakona o negiranju holokausta i genocida na državnom nivou?

– Iskreno, mislim da bi to bilo krajnje potrebno. Jer ako svaka država na planeti priznaje da je izvršen holokaust, ako imamo presude da je bio genocid, ko smo mi onda da osporavamo te stvari?

Onda bi to definitivno i promijenilo – određene neonacionalističke grupe se ne bi mogle dičiti svojim precima i na taj način bi se spriječilo to. Automatski bi se počela javljati određena kritična grupa, koja bi se zapitala i dovela do drugačijih shvatanja u odnosu na sve to.

• Beara i Popović oslobođeni za zločin u Trnovu, kada su pripadnici Škorpiona strijeljali grupu bošnjačkih zarobljenika?

– Generalno, sve su presude svaki put nanovo šokantne.

Pitam se kakvi dokazi trebaju da budu da se neki ljudi definitivno osude za nešto.

Uvijek se izmišljaju neke povlastice, zatim se ljudima dodaju olakšane okolnosti i na kraju se svede na to da čovjek za ubistvo sedam do osam hiljada ljudi dobije kaznu od nekoliko godina zatvora. To je nekoliko minuta po osobi, ništa više.

• Svaki put nakon ovakvih presuda na društvenim mrežama se šire poruke mržnje i upućuju prijetnje. Zbog čega se takve poruke šalju?

– U ljudima se stvorila mržnja negdje u ‘90-im godinama, koja nikad nije iskorijenjena. U Bosni se desilo da se ta mržnja pretvorila u pasivnu mržnju. Znači, ljudi se i dalje mrze, ali to pokušavaju skrivati koliko je god moguće.

Oni čekaju momente – društvene mreže, određene utakmice – da iskale taj isti bijes koji osjećaju, koji su im prenijeli roditelji, odnosno bake i nene.

Nažalost, mislim da se ništa pozitivno nije desilo. Kod nas kada pričate sa običnim ljudima sve se dijeli na period prije rata i poslije rata. A ono što cijela jedna generacija propada poslije rata, to više niko ne vidi.

• Kako se danas živi u Srebrenici?

– Ovdje je slično kao u svakom mjestu u BiH – nema posla… Moja generacija (1980-1995. godište) uopšte se ne zapošljava, svaki deseti radi. Stanovništvo se non-stop raseljava, sve nas je manje.

Radim u zdravstvu – znam da negdje od pet do šest hiljada ljudi živi na cjelokupnom području Srebrenice. I to je zapanjujuće.

Izlazite u grad koji je konstantno prazan. Nikakvog kulturnog života nema. Narod je jednostavno i s jedne i s druge strane nezadovoljan i to ih nekako i spaja.

Radeći u zdravstvu pratim situaciju, dolazim u kontakt i s pravoslavcima. Siromaštvo upropaštava sve i ujedno spaja ljude različitih nacionalnosti. Ljudi odlaze, to je ono što je žalosno.

• Al Jazeera je u nekoliko navrata pisala o problemima koje ste imali sa zaposlenjem. Da li su ti problemi riješeni?

– Situacija je poboljšana. Konstantno mi se produžavaju ugovori. Imam obećanja da će biti uredu, da ću dobiti taj ugovor zastalno i nakon toga idem na specijalizaciju.

Nije još sto posto potvrđeno, ali imam nekih naznaka, pa se nadam da će tako i biti.

Izvor: Al Jazeera