Oglasi

Dossier Cibona: Sjajan početak, kraj se (ne) nazire

Najmoćniji čovjek u Zagrebu najavio je prestanak postojanja dvostrukog evropskog prvaka, odnosno stečaj. Mora li do njega doći?
Veterani Cibone i slavni igrači iz šampionskih dana s bivšim trenerom NovoselomNikola Ćutuk/ Pixsell

Piše: Zoran Čutura

Pretpostavljam da bi termin "dossier" trebao sadržavati početak, sredinu i kraj, a u ovom dossieru kraja još nema. No, ipak, mislim da je za potrebe ovog teksta taj dossier, dossier Cibona, najbolji termin. Drugi, kratko i jasno, ne mogu naći...

Vjerojatno se ne bih ni odlučio na pisanje o nečemu što se ne može zaokružiti na pravi način, pogotovo o nečemu o čemu sam često pisao, da nisam sreo uvaženog suigrača, kasnije još uvaženijeg saborskog zastupnika Franju Arapovića i s njim popio kavu. Nismo razgovarali o nekim "dobrim, starim vremenima", nego o ovim lošim, novim vremenima. Franjo, naime, ima talentiranog sina Marka, koji će ovih dana postati punoljetan, sina koji igra u Ciboni i sudbina kluba je direktno vezana uz njegovu sudbinu - neki radikalan potez treba povući već ovog ljeta, ali što i kako? Eto, o tome smo razgovarali i to me direktno natjeralo na pisanje ovog teksta.

Iako rekoh da kraja nema, valja krenuti od posljednjih događaja u Ciboni i oko nje. Nakon osvajanja regionalne lige (ABA ili Jadranske, kako je već tko zove) i direktnog ulaska u Euroligu, Cibona je od te Eurolige i odustala zbog financijskih problema, a gradonačelnik Zagreba Milan Bandić je izrekao kako će "Cibona ponovo postati Lokomotiva". Riječi političara, kao i uvijek, treba uzimati s velikim rezervom, ali jasno je da se tim riječima najmoćnijeg čovjeka u gradu Zagrebu sugerira prestanak postojanja Cibone kao pravnog subjekta. Drugim riječima - stečaj. Ili možda mutež predstečajne nagodbe. Jer se na drugačiji način ne može nastaviti...

Novija povijest pokazuje da ta tradicija Cibone živi i dalje, bez obzira na sve trubulencije kroz koje klub prolazi i čim se nešto pozitivno dogodi - dvorana se napuni, a javnost se digne na noge.

Košarkaški klub Lokomotiva, naravno, neće ponovo početi postojati, jer sportsko društvo Lokomotiva ima i svojih problema i svojih sportskih perjanica - recimo, rukometašice, koje su ove sezone prekinule dugogodišnju dominaciju Podravke i osvojile duplu krunu pod vodstvom Irfana - Pipeta Smajlagića, transferiranog iz muškog u ženski rukomet. No, čak da Cibona postane "Cibona 2000" ili "Nova Cibona", odnosno "Bona-ci", ništa se bitno promijenilo ne bi. Vjerojatno bi taj novi pravni subjekt statusno preuzeo ulogu starog i nastavio sudjelovati u natjecanjima istog ranga; ni prvi, ni posljednji takav slučaj u hrvatskom sportu. Samo što bi dugovi nestali otišli bi u vjetar. Ili - odnijela bi ih državna administracija.

Franjo je izrekao zgodnu i točnu opasku: "Na što bi sličila naša košarka bez Cibone? Tko bi to gledao, tko bi to pratio?" Ima nešto u tome. Ova novija povijest pokazuje da tradicija Cibone živi i dalje, bez obzira na sve trubulencije kroz koje klub prolazi i čim se nešto pozitivno dogodi - dvorana se napuni, a javnost se digne na noge. Kraja pričice, dakle, nema. Nema ga još. Ali tko god me upita što se tamo pod Tornjem događa odgovaram: "Politika ih je stvorila, politika će ih i uništiti." Da bih to objasnio valja se vratiti daleko u prošlost, u neka druga vremena, u neku drugu državu.

Mirku je smetao Nikola

Podrškom socijalističkih političkih struktura, a na inicijativu Mirka Novosela, Lokomotiva je postala Cibona sredinom sedamdesetih, uz ciljano sponzoriranje zagrebačke prehrambene industrije. Cibus bonus, dobra hrana, sretno je spojeno u ime Cibona. To je ime senzacionalno pogođeno, prepoznatljivo je i na međunarodnom planu, kao što je pogođen i grb kluba. Bravo i s ove povijesne distance. Cibona je trebala postati, a i postala je, protutežom beogradskim i dalmatinskim klubovima, koji su dominirali jugoslavenskom košarkom. Mirko je postao sinonim za Cibonu, makar ima još imena koja su u istoj mjeri zaslužna za stvaranje i uspon Cibone - treba ih tražiti među tadašnjim hrvatskim političarima, a jedan od inih je i Slavko Šajber - nažalost, u kolektivnom sjećanju zapamćen uglavnom po poništavanju onog posljednjeg nogometnog kola i po prodaji obiteljskog zlata.

Mirko se prvo otarasio Nikole Plečaša, "Svetog Nikole", najboljeg igrača Lokomotive i jednog od najboljih igrača Jugoslavije, jer dva velika ega ne mogu zajedno i ne bi mogao kompletno preuzeti uzde dok ima Nikolu u ekipi. Stariji će se sjetiti namještene afere s reklamiranjem čaja, kojom je Nikola narušio načela amaterizma i tad je krenula nizbrdica za njega. A onda je Mirko krenuo sa stvaranjem ekipe na duge staze, filtrirajući igrače iz republičke baze. Mnoga su imena prošla kroz Cibonu u stvaranju. Nažalost, ti su ljudi zaboravljeni - tko se danas sjeća Mohorovića, Moffardina ili Ljubojevića? A kad je stvorena kvalitetna jezgra momčadi, prvi naslov prvaka nije osvojen dok Mirko nije nagovorio pokojnog Krešu Ćosića da se priključi.

Marketinškim akcijama sličice nas igrača izlazile su u žvakama i čokoladicama, a na televiziji smo bili zastupljeni kao tada vrlo popularna sapunica Dinastija.

Zapravo, Krešo je došao godinu dana prije mene, a u toj sezoni, kad sam se i ja priključio, Cibona je osvojila trostruku krunu - Kup kupova te Kup i Prvenstvo tadašnje Jugoslavije (sezona 1981/1982). Kasnijim dolaskom Dražena Petrovića, za što je preduvjet bilo sljedeće osvajanje prvenstva i ulazak u Kup europskih prvaka, realiziran lijevim horokom Mihovila Nakića dvije sekunde prije kraja treće utakmice doigravanja protiv beogradske Crvene zvezde u krcatoj maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu (bez tog horoka povijest košarke na ovim prostorima bila bi potpuno drugačija), Cibona je postala masovni pokret.

Marketinškim akcijama sličice nas igrača izlazile su u žvakama i čokoladicama, a na televiziji smo bili zastupljeni kao tada vrlo popularna sapunica Dinastija. Politika je stalno bila "tu negdje". Makar u ono doba političari nisu bili medijski tretirani poput estradnih zvijezda kao danas - znali smo tko je tko. Kad su putovanja bila atraktivna, vođa puta je bio neki veliki politički "mačak", kad se išlo sedam sati u Italiju autobusom na jedan dan, vođa puta bio je neki sekretarčić. Marketing je, ipak, jedno, a realnost nešto drugo - iz ove perspektive nevjerojatno zvuči podatak da je Cibona u četiri godine s Draženom osvojila samo jedno nacionalno prvenstvo i to u prvoj njegovoj godini s Cibonom.

Gdje su novci od Reala?

Razlog? Po meni dosta jednostavan - Mirko se počeo baviti drugim, za njega bitnijim stvarima, od treniranja momčadi. Do tada je bio sjajan trener, europska avangarda - poučen američkim iskustvima uveo je ozbiljniju obranu, izmislio "match-up" zonu, uveo organizaciju napada. Predbacivali su nam da igramo ružnu košarku, zato što igra nije bila svedena na individualne akcije i trenutno nadahnuće pojedinca.

No, kad je Cibona došla do vrha Europe, nadalje ju je pokretala puka inercija, dok su drugi, u prvom redu Partizan i Jugoplastika, evoluirali. Sama je igra evoluirala... Teretana je postala obvezna, košarka je postala tjelesna, uvedeni su određeni i strogi obrambeni principi - u prvom bih redu to pripisao utjecaju beogradske škole, čiji je doajen bio profesor Aleksandar Nikolić. Cibona je, dakle, erodirala, drugi su napredovali, Mirko se bavio Univerzijadom i novom dvoranom, koja je postala Cibonin dom. Usput, otkako je klub prešao u novu dvoranu, nije realizirao nijedan relevantan međunarodni rezultat.

No, kad je Cibona došla do vrha Europe, nadalje ju je pokretala puka inercija, dok su drugi, u prvom redu Partizan i Jugoplastika, evoluirali.

Draženovim odlaskom u Real Madrid počela je sljedeća era, a s njim je otišao i Novosel (Napulj), primoran na to zbog nikad do kraja razjašnjene afere s transferom odštetnog novca od Reala. Momčad je lutala, uprava je lutala, a s približavanjem raspada države histerija i lutanja su postajala sve izraženija. Uostalom, svi smo mi bili zasićeni - osobno sam 11 godina igrao u toj Ciboni. Ali, bilo je to vrijeme kad se nije moglo u inozemstvo prije određenih godina. Pa ipak, odgovorno tvrdim da je Cibona osamdesetih bila gospodski klub, u kojem smo se mi igrači osjećali sigurnima i zaštićenima.

Jedan od pokušaja ponovnog uspona bio je odlazak Cibone u Zadar po Stojka Vrankovića. Otišli su po Vrankovića, vratili su se s Božom Miličevićem... Njegovim dolaskom, a ubrzo je uslijedio i raspad Jugoslavije, počela je nova era. Božo je ubrzo preuzeo sve konce, ustvrdivši da je "Novosela pregazilo vrijeme" (zanimljivo, za sebe to nikad nije rekao i držao se Cibone do posljednjeg nokta, iako je i njega nešto kasnije bilo pregazilo vrijeme...), uštekao se u tržišno poslovanje i pretvorio klub u svojevrsni "perpetuum mobile".

Izvor: Al Jazeera

(Sutra: Tihi oproštaj od Eurolige)

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.