Dossier Cibona (II): Oproštaj od Eurolige

Piše: Zoran Čutura

Pretpostavljam da bi termin “dossier” trebao sadržavati početak, sredinu i kraj, a u ovom dossieru kraja još nema. No, ipak mislim da je za potrebe ovog teksta taj dossier, dossier Cibona, najbolji termin. Drugi, kratko i jasno, ne mogu naći…

Nije bilo važno kako Cibona kotira u Europi, bilo je važno samo da se igra Euroliga, što je realizirano kroz ono nesretno bodovanje koje je odredio novoformirani ULEB, a Cibona je vječito u fotofinišu bila bolja od (uglavnom) Zadra, i da se novac okreće. Na terenu je bilo prometno kao na kolodvoru, igrači Cibone bili su u nekoj stalnoj tranziciji i nikad u 20 godina nije napravljena momčad s kojom će se gledatelji do kraja identificirati – ljudi su prekratko igrali pod Tornjem. U dugom stolovanju Miličevića, prema mom mišljenju, tri su kapitalne greške koje je radio.

Kao prvo, na tržišnom planu, u koji se kleo, Cibona nije imala šanse parirati bogatim zapadnjacima. Košarka je jako skupa, ne zaboravljajmo, nije to ni vaterpolo, ni rukomet, milijun nečega tu je normalna cijena za igrača. Direktno vezano (a drugo po redu) za to bilo je svjesno preplaćivanje igrača, uz računanje na sporost i inertnost pravosudnog sustava. Financijski je počelo škripati još sredinom devedesetih (tad je stigla prva tužba neisplaćenog igrača), u međuvremenu se broj tužbi nagomilao, ali je prividno sustav funkcionirao – dok sve nije eksplodiralo.

Košarka je jako skupa, ne zaboravljajmo, nije to ni vaterpolo, ni rukomet, milijun nečega tu je normalna cijena za igrača.

I, treće, tu je njegova teza, koju silno volim citirati, jer ukazuje na funkcioniranje našeg sporta, a i cijele države: “Meni je jeftinije kupiti igrača, nego ga proizvesti.” Što je sigurno točno, ali je izuzetno kratkoročno, jer su se ubrzo resursi male baze istrošili i iz cijele države Cibona više nije mogla dovesti iole kvalitetnijeg igrača, makar bi svi rado dolazili u klub koji služi kao izlog za igrače u Euroligi. U ovoj našoj Hrvatskoj svi bi trgovali, a nitko ništa ne bi proizvodio… To su, valjda, ti “tehnomenadžeri”; Miličević je bio jedan od njih, bio je (Zdravko) Mamić prije Mamića, samo na nižoj razini. Vremena gospoštine u Ciboni nepovratno su prošla.

Da relativiziram stvari, što i jest novinarski posao, nije u njegovu gotovo dvadesetogodišnjem direktorovanju Cibonom baš sve bilo loše i nisam ja taj koji će lupiti šakom u stol i dati odgovor na pitanje – “Je li bio heroj ili zločinac?” Recimo, sjajan je bio projekt Done, mlade momčadi, inkubatora za igrače, kroz koji su prošli Rimac, Mulaomerović, Giriček… a koji je ugašen kad je Dona kvalitetom ugrozila samu Cibonu. A i davanje šanse mladim trenerima je bilo uspješno, u prvom redu tu mislim na Repešu i Spahiju, kojima je Cibona bila odskočna daska za kasnije odlične međunarodne karijere. Osim toga, u to se vrijeme, nisam 100 posto siguran koliko je sve to bio privid ili stvarnost, politika se nije miješala u Cibonu – vi radite svoje mi radimo svoje i ne diramo se.

Uski krug šutljivih

No, najednom se kotač povijesti pod Tornjem počeo okretati jako brzo… U ljeto 2006. godine kao novi predsjednik Cibone niotkuda se ukazao Ivo Jelušić, dopredsjednik Grada i namjesnik gradonačelnika Bandića, čime je politika na velika vrata ušla u klub. Miličević je kao direktor izdržao još tri godine, pa dao ostavku, Jelušić je naručio reviziju, momčad je još uvijek dobro funkcionirala – to je bilo vrijeme kad je povratnik iz Španjolske Velimir Perasović vodio ekipu… i prvi put je javnost bila informirana o velikim dugovima. No, došlo je do raskola u Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske, čiji je lojalni kadar bio i ostao Jelušić, Bandić je otišao na svoju političku stranu. Na proljeće 2010. godine Jelušić je otišao s mjesta predsjednika, uz izjavu da mu je dosta “sizifovanja” i da su dugovi još narasli tijekom njegova predsjedavanja.

Direktan povod za njegov odlazak bila je propast fuzije s Cedevitom, za koju mislim da je bila odličan prijedlog, a ni danas – na svoju novinarsku, profesionalnu sramotu – ne znam tko ju je opstruirao. Ali, sumnjam da itko to zna osim uskog kruga šutljivih… U pozadini svega vrlo vjerojatno se krio rat za vrijedne prostore u Ciboninom prolazu, koje je u osamdesetima vidovito iskonstruirao još Novosel kao: (a) način zadržavanja igrača kojima se nije moglo plaćati onoliko koliko su vrijedili; (b) zalog za budućnost kluba u cjelini. Pokazalo se da je bio silno vidovit, ali je isto tako podcijenio devalvaciju vrijednosti svega. I materijalnog, i duhovnog.

Fuzija s Cedevitom je bila odličan prijedlog, a ni danas – na svoju novinarsku, profesionalnu sramotu – ne znam tko ju je opstruirao.

Neki interregnum po Jelušićevom odlasku bilo je kratkotrajno predsjedavanje profesora Vlatka Previšića, čiji je prvi operativac bio siroti Andro Knego – to je najmračniji dio Cibonine povijesti. Doslovce najmračniji, jer im je struja redovito isključivana… Plaće su bile iluzija, ugovori također, počelo se ozbiljno govoriti o stečaju, gradska konkurencija postao je (i) Zagreb, koji je također bio na gradskom budžetu, momčad je preuzela agencija XL i okupila mlade igrače za male pare, a za trenera je došao Zdravko Radulović – prvi igrač koji je tužio klub zbog neisplaćenog ugovora. Mali svijet… Priznajte, sad je već teško pratiti sve te promjene…

Pred sam Božić 2010. godine u klub je ponovo ušao Grad, ovaj put druga politička opcija (ili ona ista – Bandićeva – samo se drugačije zove), ovaj put revolveraškim načinom primjerenim Divljem zapadu; znate ono kad baja nogom otvori vrata Saloona s isukanim pištoljima i kaže: “Izlazite svi kojima je život mio, želim u miru popiti piće…” Uvjet (n)ovog ulaska Grada u klub, ujedno i novog pokušaja spašavanja kluba, bio je raspuštanje svih klupskih tijela. Što je i realizirano, a klupsku Skupštinu od tada čine tri čovjeka.

Vlast je prokleta

Predsjednik, sljedeći namjesnik gradonačelnika Bandića, postao je Ivica Lovrić, inače prosvjetni radnik i pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, koji je tada istaknuo kako je prioritet rješavanje problema grijanja dvorane. Prioritet sportskog kolektiva koji je dva puta osvajao europski naslov je grijanje?! Od tog se trenutka, od te promjene, slobodno može konstatirati da je Cibona = Grad.

Počelo je doba spinova, obmana, otvorenog laganja bez crvenjenja, dugovi su veći, dugovi su manji, plasiranja poluistina i prešućivanja istina, u klub je ušao Nikša Prkačin, koji je, pregovaranjem s bivšim (su)igračima, uspio smanjiti dugove, jer su se oni odrekli dijela potraživanja, da bi potom potiho otišao, jer stvari nisu funkcionirale u skladu s obećanjima vodstva. Prilično kaotično… A rezultati su bili bolji no što su trebali biti, slabosti konkurencije donirale su Ciboni nekoliko domaćih naslova, s kojima su apetiti (vlast je prokleta) ponovo rasli – mi znamo, mi možemo.

Tko će imati hrabrosti da napiše knjigu o povijesti Cibone, realnoj povijesti, a ne onoj kojom se obmanjuje javnost?

Ne, nisu znali i nisu mogli, što pokazuje ovaj svježi podzaplet. Prije samo mjesec dana Lovrić mi je u službenom razgovoru kazao da će Cibona igrati Euroligu… Je li mi u oči lagao ili je doista to tada mislio, neinformirano ili naivno – nije ni važno. Kad sam ga pitao je li on prvi čovjek Cibone ili je to gradonačelnik Bandić, kazao je dvosmisleno da je po Statutu predsjednik Cibone njen prvi čovjek. Krive procjene na sve strane.

Vraćam se na početak – mali Arapović u ovom je trenutku kolateralna žrtva kluba koji postoji samo na papiru. Tko će imati hrabrosti pobrojati sve kolateralne žrtve pale pod egidom “spašavanja Cibone”? I koliko još žrtava treba pasti? I koliko još dugova treba napraviti da bi se nahranile taštine onog uskog kruga šutljivih? Tko će imati hrabrosti da napiše knjigu o povijesti Cibone, realnoj povijesti, a ne onoj kojom se obmanjuje javnost? Ja sigurno neću – i nakon ovog kratkog (?) teksta osjećam se iscrpljenim kao da sam se pokušao popeti na neku planinu čiji se vrhovi iz podnožja niti ne naziru. A stigao sam do prve desetine puta i – odustao.

Izvor: Al Jazeera