Dosadašnji vojni udari u Turskoj

Vlada Suleymana Demirela je bila prisiljena podnijeti ostavku 1971. godine (EPA)

Prije večerašnjeg pokušaja državnog udara u Turskoj, vojska je u ovoj državi, od završetka vladavine Republikanske narodne stranke 1950. godine, koju je utemeljio Mustafa Kemal Pasha Ataturk, tri puta intervenirala u politiku.

Prvi se put to dogodilo 1960. godine, vojnim udarom generala Cemala Gursela, kojim je srušena vlada prvog demokratski izabranog premijera Adnana Menderesa.

Menders je na parlamentarnim izborima 1950. godine pobijedio Republikansku narodnu stranku, a nakon puča je osuđen na smrt vješanjem. Kasnije je rehabilitiran.

Na pritisak vojske, 1961. godine donesen je novi Ustav, koji je utemeljio Drugu republiku na tradiciji kemalizma.

Vojska se ponovno umiješala u turske političke prilike 1971. godine.

Zbog velikih unutrašnjih nemira koji su potresali zemlju, vlada Suleymana Demirela je bila prisiljena podnijeti ostavku, nakon što je vojska, pod zapovjedanjem načelnika glavnog štaba, generala Memduha Tagmaca, uputila predsjedniku Cevdetu Sunayu ultimatum za njegu smjenu.

Vjerski ekstremizam

U drugoj polovini sedamdesetih godina zemlja je bila suočena s jačanjem vjerskog ekstremizma.

Organizacije kao Sivi vukovi, vojno krilo ultranacionalističke Stranke nacionalnog pokreta, sudjelovale su u napadima na simpatizere ljevice, koji su također uzvraćali političkim atentatima.

Smatra se da je tokom sedamdesetih godina ubijeno više od 5.000 ljudi.

Na čelu zemlje se izmijenilo nekoliko vlada, koje nisu uspijevale stabilizirati stanje, budući da je izborni sistem razmjernog predstavništva otežavao stvaranje parlamentarne većine bilo kojoj političkoj stranci.

U novembru 1979. godine na čelo vlade ponovo je izabran Demirel iz konzervativne Stranke pravde, koji je zamijenio Bulenta Ecevita iz Republikanske narodne stranke.

Vojni vrh još od sredine sedamdesetih godina nije vjerovao u održivost postojećeg političkog sistema te su potkraj dekade počela okupljanja i konsultacije najviših vojnih oficira o poduzimanju mjera.

Naredba

U septembru 1979. godine načelnik glavnog štaba, general Kenan Evren, generalu Saltiku zapovijedio je da sastavi izvještaj o stanju u zemlji, u kojem je Saltik preporučio rušenje vlade.

Evren se 1. januara 1980. godine obratio javnosti tražeći stvaranje koalicijske vlade i donošenje paketa protuterorističkih zakona od parlamenta.

Oni su trebali dati odriješene ruke snagama sigurnosti te pridonijeti stabilizaciji situacije u zemlji.

Evren je objavio i listu od 60 zahtjeva vojske, koje je Demirel prihvatio.Međutim, zbog različitog odnosa snaga u parlamentu, oni nisu prošli legislativu.

U drugom izvještaju visokih oficira upućenom Evrenu u ljeto 1980. godine preporučivalo se izvođenje vojnog udara bez odgađanja.

Nakon manjih korekcija, plan rušenja Demirelove vlade je imenovan “kao “Operacija zastava”.

Na sastanku Evrena s četvericom najviših oficira, 7. septembra je donesena odluka o zbacivanju vlade.

Pola miliona privedenih

Vojni udar je počeo u jutarnjim satima 12. septembra 1980. godine, kada je vojska zaposjela sve važne institucije u zemlji.

U kratkom vremenskom razdoblju nakon vojnog udara, oko pola miliona ljudi je bilo privedeno, od kojih je oko 230.000 bilo suđeno.

Dosuđeno je i 50 smrtnih kazni. Dio uhapšenih je podvrgnut torturama, a određeni broj se i dalje smatra nestalima.

Među uhapšenima se nalazila i većina vodećih turskih političara, kao što su premijer Demirel, Bulent Ecevit i Necmettin Erbakan.

Dekretom vojne vlasti je Demirelu i Ecevitu zabranjena politička aktivnost, no oni se potkraj osamdesetih ponovo aktiviraju.

Nakon donošenja novog Ustava 1982. godine, vojni režim je raspisao i održavanje parlamentarnih izbora za 1983. godinu.

Nakon njih je obnovljena demokratija, a vladu je formirao Turgut Ozal iz Stranke domovine.

Međutim, 1996. godine sekularna Turska je imala prvog islamističkog premijera Necmettina Erbakana, a 30 njenih velikih gradova izabralo je islamističke gradonačelnike na izborima na kojima je Refah partija osvojila 21 posto glasova.

Godine 1997. godine dolazi do posljednje intervencije vojske u politiku, kada je vojni vrh prisilio Erbakana da napusti taj položaj.

Razlozi leže u tome što je Erbakan tvrdio da istinski sekularizam ne smije značiti samo državnu, već i vjersku autonomiju.

Ustav iz 1982.

Zalagao se za to da se država ne bi trebala miješati u vjersku sferu, nastojeći regulirati odijevanje (pravo žena da nose marame ili muškaraca da imaju brade) ili vjersku praksu.

Jedna od specifičnosti Turske je uloga njene vojske u političkom životu, što je regulirano Ustavom iz 1982. godine i Zakonom o službi u oružanim snagama iz 1961. godine.

Volja oružanih snaga predstavljena je Vijećem nacionalne sigurnosti, vrhovnim vojno-civilnim tijelom čija je zadaća bila očuvanje države i u kojem je, prema Ustavu, najmanje polovina članova morala biti iz vojnih redova.

U praksi je ta ustavna odredba davala članovima glavnog štaba turske vojske veća ovlaštenja nego turskim političarima.

Vijeće nacionalne sigurnosti svakih nekoliko godina donosilo je doktrinu politike nacionalne sigurnosti, u kojoj bi pobrojalo najvažnije prijetnje turskoj nacionalnoj sigurnosti, pazeći prije svega da islamističke stranke ne promijene sekularni smjer Turske koji je zacrtao Ataturk.

Međutim, u skladu s kriterijima Evropske unije (EU) te prema dokumentu poznatom kao Copenhagen criteria, Turska je prošla niz reformi kako bi uspostavila prevlast u civilnoj kontroli  nad vojnom.

Ove reforme 2003.godine uglavnom su se bazirale na Vijeće nacionalne sigurnosti, s ciljem da se u tom tijelu osigura civilna većina.

Vijeće više nema neograničen pristup civilnim institucijama.

Izvor: Al Jazeera