Dokad će se svijetu događati Donald Trump?

Trump je polarizirao Ameriku (EPA)

Kao da se Tramp desio iznebuha, kao da prethodno nije bilo šokantnog Bregzita, šokantnog rasta desnice i populizma, Nacionalnog fronta u Francuskoj, pa i krvavih ratova u bivšoj Jugoslaviji, posle kojih su na vrlo visoka mesta došli najveći potpirivači mržnje… Ni intelektualna Amerika nije mogla da zamisli da njihova zemlja može preko noći “da postane razdeljena i nesrećna, da izabere čoveka koji ni po jednom konvencionalnom standardu ne bi mogao da bude predsednik”.

“Ponašajte se kao da je moje ime na glasačkom listiću, kao da glasate za mene”. Tu užarenu poruku, začinjenu izlivima mržnje, prezira i pretnji prema njegovim neistomišljenicima, Donald Tramp uputio je veče uoči izbornog dana i disciplina njegovih bučnih navijača je potvrđena. Od početka kampanje znalo se da su ovogodišnji izbori za Kongres (redovni izbori na sredini predsedničkog mandata za pun sastav Predstavničkog doma i trećinu novih senatora) u stvari referendum o predsedniku koji je do ivice noža zaoštrio podelu na njegove i “one druge”. Nije bilo potrebe da tu “drugu Ameriku”, većinu glavnih medija, “narodnih neprijatelja”, uvređene žene koje “kenjkaju, kmeze, izmišljajući silovanja”, ljude sa drugom bojom kože ili one koji vole da se “grle sa drvećem”, “jedu suši” (umesto debelih trospratnih hamburgera začinjenih slojevima majoneza i kečapa) podseća na važnost ovih izbora, pa da “druga Amerika”, ili “drugoamerikanci” (ah, kako podeljeni Amerikanci usvajaju termine koji su se u Srbiji još od početka devedesetih uobičajili i zapamtili) izađe u velikom broju na birališta. U Americi još nije nastala epidemija “belih listića”, onakva kakva je svojevremeno zarazila “drugosrbijance”, pa su svojim nečinjenjem doveli radikale – pardon: naprednjake – na vlast, koji i danas uživaju blagodeti svog položaja. Američke demokrate ostale su aktivne do kraja.

Rezultat je ipak fifti-fifti. Mešovita pobeda slična onoj koju u poslednje vreme zagovara srpski predsednik Aleksandar Vučić kad govori o pregovorima o Kosovu. Nešto kao “svako mora nešto da izgubi i nešto malo da dobije”. Ali, Tramp voli da veliča svoju “pobedu” iako je spontani smeh zvaničnika u Ujedinjenim nacijama nedavno na Generalnom zasedanju Skupštine trebalo da ga upozori. Šta ga briga da li mu veruju ili ne? On tvrdi da je bolji od svih drugih prethodnika. I predsednik Srbije često sa mnogo uverenja govori kako je najbolji lider u istoriji, izgradio je više puteva, doveo više fabrika, zaposlio više ljudi, a kad mu se neko suprotstavi, on, kao i Tramp, proglašava novinare neprijateljima Srbije.

Ali, vratimo se izborima u Americi

Republikanci su zadržali senatsku većinu (mandat senatora je šest godina), ali je Predstavnički dom prešao u većinske ruke demokrata. To znači da bi to telo moglo da podigne “optužnicu” za opoziv predsednika, ali nema nikakve šanse da se na “suđenju” u Senatu ta optužnica usliši i da se predsednik pre redovnog vremena iseli iz Bele kuće.

Mnogo se priča o opozivu, ali i pre najnovijeg “referenduma” znalo se da demokrate imaju pred sobom “nemoguću misiju” jer, da bi predsednik bio izbačen iz fotelje i “osuđen”, sve i ako se pronađu najsnažniji dokazi protiv njega, on će ostati na svom mestu jer dvotrećinsku većinu, koliko je potrebno za političko skidanje predsednika, demokrate nisu mogle ni u teoriji da dobiju, s obzirom na to da je birana samo trećina novih senatora.

Kongres je ipak dobio nova lica, a demokrate su ostvarile naizgled male pobede koje bi u sledeće dve godine mogle da narastu. Dosad najmlađa žena u Kongresu, Aleksandrija Okasio-Kortez (29) iz Njujorka, nova zvezda levog krila demokrata i štićenica Bernija Sandersa, ulazi u Predstavnički dom, kao potpuno nepotkupljena i neetablirana članica stranke, čiji se establišment presporo oslobađa gubitničkog uticaja supruge bivšeg predsednika Hilari Klinton. U Kongres je izabrana i prva Afroamerikanka demokratkinja iz Masačusetsa, iz Minesote i Mičigena stižu u Vašington prve dve muslimanke (poreklom iz Somalije i Palestine), a iz Kanzasa članica Demokratske stranke Šaris Dejvids, prva Indijanka iz slabo zastupljenog starosedelačkog korpusa.

Ipak, oduzimanjem Predstavničkog doma od Trampovog vilajeta Amerika se, ocena je većine analitičara, samo malo udaljila od ivice ponora. Opasnost da će Tramp, kao “vrhunski demagog”, potpirivanjem unutrašnjih podela, od čega je načinio model njegovog dosadašnjeg funkcionisanja, nastaviti da zagađuje atmosferu i još većom upornošću liferuje “otrovne gasove kojima diže nacionalnu i globalnu temperaturu” (Njujorker). Retko ko veruje da će se Tramp odreći svoje “municije” (izraz koji je upotrebio Atlantik povezavši Trampovo fabrikovanje neprijatelja sa napadima na sinagoge u Pitsburgu). Mnogi smatraju da je pitanje “Hoće li Tramp uspeti da uguši demokratske vrednosti?” i posle ovih izbora sasvim opravdano, pogotovo zato što je predsednik u kampanji u stvari vodio svoju bitku: da za dve godine osvoji još jedan mandat u Beloj kući.

Prius voze demokrate, kamionete republikanci

Kako se Americi desio Tramp? Stotine publikacija u Americi pokušavaju da odgovore na to pitanje, ali su ređe analitičke procene o posledicama njegovog predsednikovanja po buduće generacije Amerikanaca.

Samo nekoliko dana pred izbore pojavila se knjiga dvojice univerzitetskih profesora političkih nauka Marka Heteringtona i Džonatana Vajlera, sa interesantnim naslovom Prius ili kamionet? Taj dvojac, koji je prethodno izdao knjigu o autoritarizmu, sada proučava psihološke i biološke podsticaje koji dovode do političke polarizacije. Posebno ističu iznenađujuće nalaze: “Političke opcije za koje smo se, verujemo, odlučili slobodno, uveliko su plod predrasuda i kulturoloških okolnosti.”

Za koga će ko glasati i kojem će se političkom carstvu privoleti može se, tvrde ti profesori, gotovo bez izuzetka prepoznati po marci i tipu automobila koje su dotične osobe izabrale da kupe. Kao primer za tu podelu uzeli su Tojotin Prius (hibridni i tih automobil) i glomazniji kamionet, koji troši mnogo benzina i pravi veću buku. Izbor između ta dva četvorotočkaša određuje, precizno, gotovo bez odstupanja, političke tendencije njihovih vlasnika. Prius je već nekoliko godina simbol zaštitnika životne sredine, usko povezan sa modelom urbanog života mladih progresista. Pik-ap je kamionet, najviše se vozi u ruralnim zonama, sa njim se ide u lov ili na pivo, pljeskavice i krompiriće, povezuje se sa konzervativnim prototipom.

Autori ističu da su današnje razlike i podele odraz davnašnjih različitosti u načinu života da dve vizije sveta nisu nastale sa pojavom Trampa, ali su se one produbile i među njima se stvorio ponor. “Između dve Amerike ne postoji više samo jaz, to je Veliki kanjon”, rekla je jedna komentatorka na CNN-u.

Ranije su jedan demokrata i jedan republikanac živeli na sličan način, imali iste običaje i želeli sličnu budućnost za svoje potomke i svoju zemlju.

Danas više nije tako. Danas je onaj koji misli drugačije opasni neprijatelj koji nas ugrožava. Od njega se moramo odbraniti, njega, ako je potrebno, moramo uništiti.

Protivnik je kolektivna opasnost

Taj rat kultura počeo je da se kuje godinama unazad. “Iz ta dva rova političke scene gleda se na protivnike kao na kolektivnu opasnost”, konstatuju autori.

Milijarder nije iz svog sveta pozlaćenih oblakodera izronio na vrh svetskog zapovednika tako iznenada kao što to žele da prikažu američki intelektualci.

Analitičarka Njujorkera u emotivnom tekstu kaže da od 9. novembra 2016. Amerika čeka ovaj utorak “kada će izbori sa više jasnoće ukazati šta da mislimo o zaglušnom udaru koji je doveo do toga da predsednik postane Donald Tramp”. Istina je da se ni Amerika ni svet još nisu oporavili od tog šoka, kako ona kaže. “Nismo krenuli dalje, a nismo ni prihvatili tu činjenicu.”

Kako su se ponašale dve vodeće partije u proteklih 20-ak godina, kada je pripreman teren za ovaj šok, od kojeg se jedan deo Amerike nije oporavio, dok mu se drugi deo raduje?

Radikalizacija Republikanske stranke i njen antisistemski vijadukt počeo je da se gradi početkom devedesetih prošlog veka, a kasnije u ovom veku sa desničarskim pokretom “Čajanka”, koji je odbacivao sve podsticaje za smanjenje zagađenja, zahtevao veću eksploataciju energetskih rezervi, smanjenje poreza, drastično smanjenje socijalnih pomoći… i štošta drugo… Demokratska stranka nije prošla kroz tako veliki proces radikalizacije kao desnica, ali je procvat politike identiteta uticao na to da se ona pretvori u jednu vrstu slagalice pojedinačnih interesa. Aparati u obe partije već dugo nemaju kontrolu ni moć nad svojim ekstremnim krilima.

Samo 15% Amerikanaca glasno debatira

To konstatuje i nedavno osnovana međunarodna organizacija “Više zajedničkog” (“More in Common”) sa ciljem da se bori protiv zabrinjavajućih društvenih razdora i zaustavi trendove isključivanja različitog mišljenja u Evropi i SAD-u. Šta god to sve značilo, “Više zajedničkog” je publikovala istraživanje “Sakrivena plemena” (“Hidden Tribes”), koje ovih dana citiraju neki od vodećih medija Amerike. Po njihovim nalazima, 60% Amerikanaca oseća da je sputano da slobodno izražava svoje mišljenje. Naročito se uzdržava od učešća u diskusijama o rasnim, imigracionim pitanjima, rodnoj ravnopravnosti ili islamu. Grupe koje najglasnije i najjače izražavaju svoja mišljenja o ovim temama su “ekstremna krila desnice i levice”. Taj projekat imenuje američke Posvećene konzervativce i levičarske Progresivne aktiviste. Iako zajedno oni čine samo 15% stanovnika Amerike, te dve grupe drže monopol u debati koja izaziva toliku polarizaciju.

U Evropi, sa malim trampovima, ili bez njih, na koju god stranu pogledamo, gotovo bez izuzetka vidimo sličan scenario mržnje, sukoba, ekstremizma, polarizacije i brutalnog međustranačkog nadmetanja. “A društvo nagrađuje one koji obećavaju da će razoriti političkog protivnika.” Sa ovom globalnom ocenom izašao je pre desetak dana u svojoj kolumni Antonio Kanja, nekadašnji glavni urednik španskog El Paisa. Što zbog korupcije i kastinskog utvrđenja, što zbog otuđenosti i samodovoljnosti tradicionalnih stranaka, koje su izgubile vezu sa bazom, radikalni populistički pokreti rastu na sve strane i razaraju demokratske institucije, dijagnoza je tog španskog analitičara.

Do kada će sve ovo da traje pitaju se mnogi koji žale za starim vremenima, kada je demokratija imala znatnu snagu i unapređivala države i svet. Nije valjda ovo put bez povratka? Neki su prespavali pad Berlinskog zida, neki su taj istorijski događaj iskoristili da grade nove, još veće zidove gde ih nije bilo. Kuda je krenuo svet u doba Trampa?

Dobro bi bilo danas kada bi veliki broj ljudi mogao da se okrene lepim rečima i plemenitim mislima. Preporučujem Garsiju Markesa i njegovu Ljubav u doba kolere umesto Mržnje u doba Trampa. Kolumbijski nobelovac preispituje problem romantične ostvarene i neostvarene ljubavi i ne dozvoljava nam da se prepustimo pojednostavljenim sudovima. Ni romantičnom idealizmu ni prostom materijalizmu.

Uzgred budi rečeno, ove godine čak je i Nobelov komitet odlučio da ne dodeli Nobelovu nagradu za književnost zbog seksualnog nasrtaja jednog čoveka na žene i njegove umešanosti u korupcionaške radnje u vezi sa izborom nobelovaca. Ipak, i u koleričnim vremenima ima ljubavi. Pa, vratite se starom dobrom Markesu jer, kako izveštavaju specijalisti za tržište automobilima, poslednjih dana naglo je opala prodaja Tojotinog hibridnog automobila Prius. Knjiga ima u izobilju, a idu i hladni dani.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera