Dodikovi referendumi za ličnu upotrebu

Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine pravosudne su institucije čije se odluke moraju provoditi na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Kakva bi to Bosna i Hercegovina bila država kad ne bi mogla osigurati provođenje pravosudne prakse na cijeloj svojoj teritoriji? No, kakav bi to Milorad Dodik bio političar kad ne bi koristio sve pukotine sistema? Stoga je simptom našeg problema u dodirnim tačkama ovih datosti: Bosna i Hercegovina je država koliko su oni poput Dodika u njoj bitni političari. Šta to znači?

Od 2011. godine Dodik i političari koji u bh. entitetu Republika Srpska predstavljaju organe izvršne i zakonodavne vlasti javnost drže u potpunoj neizvjesnosti u slučaju “referendum”. Naprosto, nikom više nije stalo, niti iko ima vremena da prati na koju je nogu ustao Dodik. Ili, preciznije, više se nikome ne da pratiti ko je to iz one grupacije koju zovemo međunarodna zajednica Dodiku otvorio vrata, a ko mu je pokazao izlaz.

U tom kolopletu Dodikovog pokušaja “diplomatskog” komuniciranja i uspostavljanja odnosa sa SAD-om, Rusijom i Evropskom unijom, referendum je zaista moćno sredstvo na unutrašnjem planu. Šestogodišnje najave i odjave referenduma ne služe samo da Dodik provjeri može li opozicija da mu se suprotstavi, ili je on još uvijek suveren vladar RS-a. One su paravan kojim Dodik učvršćuje svoju poziciju među ekstremno desnim nacionalističkim političkim blokom u doba njegove prepiske i razgovora sa “zlim Zapadom”.

‘S one strane’ entitetske linije

Najviše od svega one su vruć krompir za javnost. Jer, svaki put kad se javnost bavi Dodikovim referendumom, ne bavi se njegovom eksploatatorskom socio-ekonomskom politikom. Što se referendum više osporava “sa one strane” entitetske linije, to Dodik kod Srba dobija veći legitimitet. I učvršćuje poziciju u svojoj koalicionoj većini, pokazujući Savezu nezavisnih socijaldemokrata, Demokratskom narodnom savezu i Socijalističkoj partiji da boljeg lidera nemaju. Preciznije, da niko iz tih stranaka ne može dobiti prostor koliki dobija on. A kad referendum provede nelegalno i uz gomilu izbornih nepravilnosti, pa na to niko ne reaguje, onda zna i koliko je siguran. S druge strane, referendum o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine nije samo pogodan način da se uruše institucije Bosne i Hercegovine, nego i prilika da se njene nadležnosti daju entitetima, kako bi partokratska entiteska vlast mogla staviti svoju političku šapu na još jednu pravosudnu instituciju.

Oslobađajuća presuda Naseru Oriću došla je Dodiku kao kec na desetku. Naravno da predsjednik RS-a nije propustio da još jednom istakne kako za Srbe u Sarajevu nema pravde. Čak je pozvao Srbe da napuste Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Istina, kad bi se praksa dosadašnjih imenovanja uporedila sa rezultatima rada ovih institucija, onda ne bi bilo nedosljedno interpretirati da Bosni i Hercegovini u Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine više trebaju Srbi, Hrvati i Bošnjaci, nego kompetentni istražitelji, tužioci i sudije. Sjetimo se kakvu je frku izazvala prošlogodišnja izjava Milana Tegeltije iz Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine da predsjednik Suda Bosne i Hercegovine ne mora biti Bošnjak, nego može biti iz bilo kog konstitutivnog naroda. Po istom suludom nacionalnom ključu, predsjedavajućeg Savjeta ministara Bosne i Hercegovine valjalo bi mijenjati svake četiri godine, ili bi ta osoba svake četiri godine morala mijenjati nacionalnost.

U sistemu koji je naciju i konstitutivnost prepoznao kao svoju osnovnu i temeljnu vrijednost, teško je koračati ka istini ili biti u potrazi za njom. Tu potragu otežavaju i ovakvi Dodikovi spinovi. Jer, kad Dodik poziva Srbe da napuste Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, ostaje nejasno na koje Srbe misli: one koji su presudili u slučaju protiv Orića, one koji su pomogli Orićevoj odbrani, ili one koji su uticali na svjedoke tako da svjedoče u Orićevu korist. Pa ako neko bilježi baš sve Dodikove spinove, neka doda i ovaj.

Kako i kamo dalje?

Ipak, referendum o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine ne treba posmatrati samo kao Dodikov udar na institucije Bosne i Hercegovine. Prvo, Dodik ne bi imao legitimitet da traži referendum tek kada bi Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine funkcionisali baš kako treba. Drugo, sigurno je da će baš zbog toga  pitanje Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine biti pitanje izborne kampanje SNSD-a i DNS-a. (Osim ukoliko poruke lidera ove dvije stranke da očekuju “apsolutnu pobjedu” treba posmatrati odvojeno od istodobno upućenih poruka tih lidera o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine.)

Znači da bi trebalo da se pripremimo i za takav spektakl. Jedini način da se demaskira i suzbije političko prepredanje na nivou na kome ga provodi Dodik jeste reforma Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine. No, ni ta, ni bilo koja reforma u Bosni i Hercegovini neće imati uspjeha dok se ne provede potpuna lustracija i dok se tajni arhivi ne otvore za oči javnosti. Princip je vrlo jednostavan: što je manje rupa u sistemu, to je manje mjesta za političke razmirice, koje suštinski nisu ništa drugo do spinovi.

Sve ovo vrijedi tek ako ovakve Dodikove političke inicijative i slične ili identične inicijative drugih političara shvatimo kao očiglednosti propusta Bosne i Hercegovine. Stoga možemo ostati u zabludi da je Bosna i Hercegovina država kakva treba da bude i da je Dodik ruši takvu krasnu i sistemsku. I možemo svaki put da se čudimo kako Dodik koristi mehanizme rušenja države koje nam već unaprijed najavljuje. S obzirom da to Dodik radi već 12 godina, to nam ne bi bio i najpametniji potez. Zapravo, bio bi glup koliko i ostaviti prokuvalu vodu na uključenoj peći i čuditi se što je pokipila.

Lijevo koketiranje sa nacijom

Šta je izlaz? Za početak, neka reformsko rješenje bude izazov za sve one stranke koje ne okuplja oportunizam, klijentelizam i partokratija, nego smjelost, humanizam, hrabrost, sistematičnost, odgovornost i solidarnost. Šta bi drugo i mogla ponuditi “nova” politička struja? Ili, misli li ko da se u ovakvoj kulturi kiča i nasilja ičim drugim može boriti protiv oligarha? Naime, valjalo bi konačno uzeti u obzir da su se građani Bosne i Hercegovine jednom zeznuli sa nebiranjem reformista i da takvo iskustvo sigurno ne bi ponovili.

Ako politički subjekti koji imaju plan i program sistemske reforme ikada budu postojali u Bosni i Hercegovini i budu dovoljno uvjerljivi, sigurno će ih znati prepoznati oni birači koji još nikada ni glasali, oni koje su stranke prevarile i oni koji misle da su svi političari isti. Ukoliko je nekome stalo da vidi koliko takvih ljudi u Bosni i Hercegovini ima pravo glasa, neka se kandiduje. Dvadeset i jednu godinu građani Bosne i Hercegovine političkim opcijama naslijepo su davali glasove. Valjda je vrijeme da se neko s reformskim programom “naslijepo” i kandiduje.

Zašto to ne bi mogla biti ljevica? Mogla bi, naravno, samo je i ove godine, kao i prošlih 25, zauzeta koketiranjem sa nacijom. Naime, te struje koje se žele nazvati lijevim sklonije su kritici desnice nego afirmaciji ljevice, pa nemaju baš vremena da konačno predlože potrebne reforme.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera