Oglasi

Dodikov žal za privatizacijsko-porodičnim milijardama

Neki brižni očevi u Bosni i Hercegovini, po grubim procjenama, u džepove su od privatizacije sebi strpali 7,5 milijardi eura.
Milorad Dodik je u pravu kada kaže kako su zemlje u tranziciji nasjedale na razne priče i pritiske da se krene u (ras)prodaju, piše autorEPA

Nerijetko se i s razlogom ljudima u Bosni i Hercegovini čini kako oni što upućuju razne poruke s govornica imaju jako malo doticaja sa stvarnošću. Njihovi životi, borbe sa življenjem i preživljavanjem, kojih, očito, nemaju, govore tomu u prilog. Tako brojne izjave zvuče kao otkrivanje tople vode i padanje s nekog nevidljivog Marsa na zemlju natopljenu teškim, vidljivim blatom.

Jedna od takvih izjava i novih padova je i prosvjetljenje o privatizaciji Milorada Dodika, predsjedatelja Predsjedništva Bosne i Hercegovine i lidera stranke bez koje se, tamo gdje se nje pita, ne može učiniti ništa. Tijekom obraćanja na otvaranju Ekonomskog foruma Bosne i Hercegovine, gdje opet nije bilo zastave bez koje je govorio da neće nigdje, Dodik je upozorio kako je ekonomiju ove zemlje uništila sumnjiva privatizacija. Optužio je, između redaka, strane ulagače koji su natjerali domaće snage da dignu ruke od domaćih poduzeća i daju ih u privatne ruke, ali i dao svoje viđenje tog procesa, u kojem su mnogi vidjeli upravo njega.

"Privatizacija koja nam je nametnuta osigurala je nekoliko bogatih porodica, koje su usmjerene da očuvaju same sebe", rekao je Dodik gospodarstvenicima, ekonomskim stručnjacima, predstavnicima stranih sila i domaćim kolegama, bez kojih ne bi bilo mnogih blagoslova za prodaju domaćeg – doduše, često posrnulog i palog – blaga na prodaju.

Ko je sve 'umrljao' ruke?

I vrapcima na nezaštićenim granama u Bosni i Hercegovini jasno je tko stoji iza svih strateških poteza koji su se povlačili i razvlačili u zemlji. Razvijale su se strategije i lomila su se koplja i tijekom preuzimanja, spašavanja i pokušaja buđenja pojedinih poduzeća, a svakako je da su ključnu ulogu u tome imali i Dodik i njegove kolege, kojima on, kao i cijeloj javnosti, pokušava dati mudrački odgovor tko je to srozao ekonomiju Bosne i Hercegovine, tko je kriv za to što je "bh. ekonomija izložena mnogim neuspjesima u povijesti" i što "radna snaga, koja odlazi u zemlje Europe, prazni ekonomske i socijalne mogućnosti" zemlje iz koje žele pobjeći gotovo svi.

Dodik, koji od kad je prešao preko zastava, rukovanja s onima koji ulažu brdo novca da ga sruše, pokazao je i tijekom ovog obraćanja kako okreće svoj smjer. "Mislim da ima energije da se to uradi i da se maknemo od starih navika", rekao je Dodik, poručivši da bi svi oni koji su "umrljali" ruke u uništavanju općeg dobra radi vlastitih džepova i osiguranja lagodnog života svojim obiteljima od sada kao trebali prestati misliti samo na sebe. No, kasno su došle Dodikova topla voda i topla preporuka.

Valja se prisjetiti svih napisa o tome kako upravo on, koji proziva obitelji zaslužne za mnoge propasti, stoji iza raznih preuzimanja, sumnjivih prodaja i unaprijed smišljenih uništavanja poduzeća. Valja se sjetiti kumova koji su pali pred zakonom zbog mutnih poslova, a kumovi su tu da pomažu svojim kumovima, pa se valjda i takva široka obitelj pada po onu definiciju izrečenu na otvaranju Ekonomskog foruma u Sarajevu.

Ponosan na sina milionera

O tome da Dodik i razni dodici na drugim dužnostima, razinama i govornicama nemaju pravo bez treptaja govoriti o obiteljima ''koje su usmjerene da očuvaju same sebe'', govori i jedna druga propovijed stalnog prvog čovjeka bh. entiteta Republika Srpska i trenutnog prvog čovjeka Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Sveto je pravo i opravdana želja svakog oca, kao što Dodik reče, da njegov sin "bude dobar čovjek i da se ima čime baviti". Nažalost, malo je očeva takvog ponosa i malo sinova kojima to očevi, osuđeni bez politike na živote sirotinje i niske srednje klase, mogu priuštiti. Malo je i onih koji mogu svojoj djeci tako olako riješiti poslove i živote.

"Ja sam ponosan na svog sina, to je odličan momak, nije klošar i narkoman", rekao je, braneći se u jednoj sada već zaboravljenoj aferi, Dodik. Naime, tada se u Narodnoj skupštini RS-a raspravljalo o tome kako je tvrtka u suvlasništvu Dodikova sina dobila kredit u iznosu od tri milijuna konvertibilnih maraka (1,5 milijuna eura) od Investiciono-razvojne banke RS-a, koja je u stopostotnom entitetskom vlasništvu. Toliko, dakle, o obiteljima koje imaju priliku misliti samo na sebe i načina da se vrlo bezbolno osiguraju, upišu u uspješne i da sebi daju za pravo govoriti o bogaćenju i sebičnosti nekih drugih obitelji.

Padaju novi, tihi dogovori

Istina, Dodik je, kao predsjednik entiteta, tražio od pravosudnih institucija u otvorenom pismu da preispituju provedene privatizacije, navodeći kako razni lobiji osiguravaju da se postupci revizija privatizacija provode tako da se potvrdi njihova ispravnost. No, svjedoci smo, nisu pale velike privatizacije, a u međuvremenu možemo očekivati samo da su pali neki novi, tihi dogovori da se nešto što je vrijedno preda u ruke nekoga tko će prijeći na stranu onih što misle samo na svoje obitelji.

Kasnije su se i dioničari i radnici dizali kako bi pozvali da se razriješe mutni poslovi prilikom privatizacija, upozoravajući kako su dopuštani stečajevi koji su onda, po dobrom starom receptu, dovodili do prodaje u bescijenje dobrog plijena odabranim ljudima, koji su, valjda još jedni u nizu ponosnih očeva na osigurane sinove i kćeri.

Pojedini istupi u medijima o privatizacijama kažu kako je privatizacija "proizvela" pola milijuna nezaposlenih, stotinu tisuća ljudi bez uvezanog radnog staža i prava na mirovine, a tvornice pretvorila u groblja. Recept privatizacijskog procesa, koji je u Bosni i Hercegovini počeo 1998. godine, bilo je trgovanje dionicama, a privatizacije po iznimno niskim i često nerealnim cijenama završavale su slanjem ljudi na ulicu i prodajom imovine. Neki brižni očevi, po grubim procjenama, u džepove su od privatizacije sebi strpali 15 milijardi KM (7,5 milijardi eura).

Freedmanove tri čarobne riječi

Borba za pravičnost, poput one na koju Dodik poziva, završavala je tako da su se na čelna mjesta institucija, koje su se trebale baviti češljanjem privatizacije, postavljani oni koji su se i sami dobro počešljali tijekom privatizacijskih procesa. S druge strane, kazne se mogu prebrojati na prste jedne ruke ili su lako brojive u odnosu na prebrojani plijen.

Istina, Dodik je u pravu kada kaže kako su zemlje u tranziciji poput naše nasjedale na razne priče i pritiske da se krene u (ras)prodaju. Nobelovac Milton Freedman, kreator "ubrzane privatizacije", koji se zalagao za "uklanjanje što više prepreka privatnom tržištu" te ukidanje "zakona protiv otpuštanja zaposlenika", priznao je kako je težak i pogrešan pritisak bio na zemlje koje su, poput naše, izlazile iz nekog drugog sustava. Rekao je kako bi desetljeće ranije za zemlje koje se nalaze u tranziciji iz socijalizma imao samo tri riječi: "privatizacija, privatizacija, privatizacija". No, priznao je kako se pokazalo "da je vladavina zakona vjerojatno važnija od privatizacije".

Bilo bi dobro o toj vladavini čuti i od onih brižnih očeva koji prozivaju privatizaciju kada govore o budućnosti poslova i poslovanja u Bosni i Hercegovini. Kao i o svemu drugom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.