Dodik na Karadžićevom putu

Čime prijeti Dodik, šta zaista može, šta smije učiniti i kakve bi bile posljedice? (EPA)

Petog septembra sasvim sigurno neće biti ništa od realizacije sporazuma trojice stranačkih lidera, neće se formirati vlast, niti će biti poslan ANP u Bruxelles, pa je sad ključno pitanje šta će se zatim dešavati? Politički odnosi strana u Bosni i Hercegovini u međusobnom sučeljavanju različitih interesa, zahtjeva i uslova dospjeli su u nerazmrsiv čvor koji će se sada morati presjeći. Pri tome, na koji način će stvari teći najmanje će se pitati potpisnici sporazuma od 5. augusta, njihovi trabanti i bh. opozicija.

Novost u domaćem haosu jeste da se bitni strani faktori u borbi za svoje geostrateške interese na Balkanu (ili preko Balkana) – SAD, najmoćnije vlade EU i Rusija – posljednjih dana gotovo direktno sučeljavaju na neuralgičnim pitanjima u trouglu Srbije, BiH i Kosova. Pomenuti stvarni faktori isturili su u političku bitku za Balkan svoje „specijalne predstavnike“, prema biografijama vrlo respektabilne diplomate, i upravo je u toku međusobno testiranje dokle je ko spreman ići.

Zastupnik ruskih interesa

Čime prijeti Dodik, šta zaista može, šta smije učiniti i kakve bi bile posljedice? Za početak, on ponavlja praksu ratnog predsjednika RS da za svaku kritičnu odluku traži pokriće u odlukama NSRS gdje će strogo kontrolirana većina izglasati bilo šta da predloži „u interesu srpskog naroda“. Na ovaj način on stiče prividni legitimitet i za nezakonite odluke, ali praksa je pokazala da je neke takve odluke suspendirao OHR. Zato je Dodik nedavno, bez ikakvog pravnog osnova, poručio Valentinu Inzku da će RS odbaciti bilo kakvu intrvenciju OHR-a. Konkretno, Dodik je zaprijetio da će povući saglasnost RS o sporazumu o Oružanim snagama BiH. U praksi bi to išlo tako što bi (to je već najavljivao) pozvao sve pripadnike OS BiH iz RS da napuste kasarne u Federaciji BiH i da se povuku u vojne objekte u RS. Vjerovatno bi suspenzijom učešća u OS BiH / MOBiH automatski reaktivirao VRS / MORS.

Ali, poziv Srbima da napuste OS BiH i njihov eventualni odziv u značajnijem broju (što je vrlo diskutabilno) te reaktiviranje VRS vrlo brzo bi se pokazalo nefunkcionalnim manevrom. Jer, RS sada nije spremna finansirati bilo kakvu novu formaciju, a kamoli plate vojnika, održavanje borbene tehnike i drugih resursa. Ljudstvo bi se ubrzo našlo bez redovnih primanja koja sada ima u OS BiH. Međutim, to bi poremetilo funkcioniranje OS BiH (mada ima i drugačijih mišljenja u samim OS!), a time i sve euroatlantske procese. Poenta je da je upravo to u potpunosti – ruski interes. BiH što dalje od NATO-a. Zbog toga se posljednjih dana ruski ambasador u BiH Aleksandar Ivancov ne odvaja od Dodika kako do njega ne bi mogli doći američki, britanski i ini izaslanici i dati mu bolju ponudu od ruske. A ruska ponuda je da bi Moskva politički podržala secesiju RS, iako u tome nema baš nikakav drugi motiv osim da Dodik nastavi opstruirati NATO u BiH.

Ivancov naglašava da „Rusija daje bezuvjetnu podršku ekonomskoj saradnji s RS te da su zainteresirani da ruski investitori uspješno rade u RS“ što je doslovno kupovanje naklonosti. Sada ni pomena o poštivanju suvereniteta BiH! Stvarni ruski interes sadržan je u nastavku izjave Ivancova da „…suprotni stavovi o ANP-u trebaju biti stavljeni po strani.“  

Rizičan udar na Oružane snage BiH

Naravno da Dodikov udar na OS BiH ne bi prošao bez incidenata. On bi podrazumijevao sprječavanje nesrpskim pripadnicima OS BiH da uđu u kasarne u RS, uzurpiranje imovine u zajedničkim skladištima i vjerovatno isprovocirane incidente koji bi bili povod za policijske blokade međuentitetske linije. Od ranije znamo da su u RS već postrojavane paravojne četničke formacije koje su u stanju na politički mig i izazvati incidente, a da je MUP RS u pokaznoj vježbi izigravao graničare.

To bi bio najopasniji pravac djelovanja, ali ipak nije i najvjerovatniji. U njemu je sadržano previše rizika od eskalacije situacije koja bi prisilila i zapadne faktore na konkretnu reakciju, a konfrontacija je nešto što ni Rusiji, ni Dodiku ne treba sve dok se rezultat postiže „soft taktikom“.

Ipak, za očekivati je da se proizvede neki ometač u OS BiH koje su glavni generator približavanja BiH Savezu. Već duže vrijeme je na sceni tiha opstrukcija svih aktivnosti vezanih za NATO upravo od prododikovskih kadrova u vojsci i MO. Npr. na prvi Dodikov poziv Srbima da napuste Vijeće ministara BiH odazvao se zamjenik ministrice obrane Boris Jerinić, zaključao „srpski kabinet“ u MO na Bistriku, a danas je nezaobilazni dio Dodikove svite na svim javnim pojavljivanjima. MO BiH, međutim, funkcionira i bez (civila) Jerinića pa je za očekivati da možda sličan korak napravi još neko od ključnog vojnog kadra S-komponente.

Lista antidejtonskih akcija

Dodik je naravno svjestan finansijske nemoći RS za ovakav potez pa stoga u paketu zaprijećenih mjera navodi i istupanje RS iz državnog poreskog sistema, tj. iz Uprave za indirektno oporezivanje. Cilj je prisvajanje entitetskog dijela poreskog kolača koji se sada sliva u Trezor BiH i državni budžet. Ali, ovakav „reformski“ potez u ovom trenutku je prekompliciran i ne može biti brz. A osim na taj novac ili na nova zaduženja (?) RS teško da može računati npr. na upumpavanje novca iz Srbije. Također, deklarativna spremnost Rusije na „ekonomsku saradnju sa RS“ ne podrazumjeva rusko finansiranje Dodikovog separatizma na način kako Moskva finansira okupaciju Krima i jugoistočne Ukrajine. Rusiju ovdje zanima samo da instrumentalizira Dodika/RS i Aleksandra Vučića/Srbiju za suzbijanje širenja NATO-a.

Nadalje, Dodik je najavio i povlačenje iz Ministarstva pravde, državnog pravosuđa (Sud, Tužilaštvo BiH, VSTV) i derogiranje nadležnosti tih institucija za RS. Posebno je zainteresiran za poništavanje nadležnosti Ustavnog suda BiH. Ovo je za njega još opasniji manevar jer je domen pravosuđa predmet posebne pažnje zapadnih međunarodnih faktora, kao i vojska, i svakako bi izazvao oštru reakciju zapadnih činilaca.

Poseban trn u oku su mu državne „institucije koje se ne pominju nigdje u Dejtonskom sporazumu“ kako kaže Dodik. Dakle, Ministarstvo sigurnosti i agencije OSA BiH, SIPA, Direkcija za koordinaciju policijskih tijela (DKPT). Dakako i druge državne agencije koje bi bile sporedna meta destrukcije. Glavna meta su obavještajno-policijski kapaciteti na državnom nivou. Opstrukcija i njihovog rada od selektirano instaliranih kadrova stara je stvar tako da je pomalo nelogično da bi Dodik išao na vrlo rizičnu destrukciju institucija koje u nekoj mjeri već kontrolira.

Najrizičnije za Dodika je činjenica da bi realizacija prijetnji prema ovim institucijama i derogiranje državnih zakona bio niz akcija kršenja Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH te dokumenata koji su nakon rata usvojeni kao nadogradnja. Takav nivo destrukcije konačno ne bi mogao proći bez konkretnih mjera OHR-a, i posebno zapada, konkretno SAD kao tvorca slova Dejtona i bez novih sankcija za samog Dodika. U principu on je već prilično potrošen igrač i to upravo u ovom pretvaranju u rusko strašilo za NATO i sve servilnijem zastupanju ruskih umjesto srpskih interesa o čemu opozicija, kakva god, sve češće prigovara.

Povratak SAD-a na Balkan

Da Dodikovo traženje povrata prenesenih nadležnosti taktikom „nema to nigdje u Dejtonskom sporazumu“ neće proći kao ozbiljan argument sugerira izjava Matthewa Palmera, specijalnog predstavnika SAD za Zapadni Balkan, koji je na Bledskom strateškom forumu (na temu  “Izvori stabilnosti i nestabilnosti”) o tome rekao: “Daytonski sporazum nikad nije bio zamišljen kao fiksni okvir, nego okvir koji se mijenja, no ja sam skloniji evoluciji nego revoluciji utjecaja tog sporazuma.”

Novost u bh. stvarnosti je da su ozbiljnost ruskog prisustva i uticaja na Balkanu konačno i u Washingtonu shvatili kao prijetnju američkim interesima. Najprije, kao prijetnju „projektu Kosovo“, a zatim i kao rasklimavanje evropske kompaktnosti NATO teritorije ruskim uklinjavanjem u BiH, u dubokoj pozadini Saveza. Ofanzivna diplomatija  ambasadora SAD Erica Nelsona i Velike Britanije Matthewa Fielda prema predsjedavajućem Željku Komšiću uoči otkazanih sjednica te kasnija posjeta  general-pukovnika Oliviera Rittimanna (komandant Operacije Althea i zamjenik načelnika štaba NATO-a za Evropu) tročlanom Predsjedništvu ukazuje da su najuticajnije zemlje odlučile očuvati dosadašnje rezultate NATO puta BiH, a ne odustati. Konkretan povod je bio sprječavanje da se preglasavanjem i kasnijim potezanjem vitalnog interesa ANP i MAP za duži period stave izvan političke rasprave u BiH. To se nije dogodilo pa je sve još na stolu.

SAD su djelovale i prema Aleksandru Vučiću tokom njegovog sastanka sa državnim sekretarom Mikeom Pompeom u New Yorku koncem augusta. Ključne teme bile su Kosovo i BiH, a Palmer je upravo na Bledu potvrdio daće fokus američkog angažmana biti upravo ova dva žarišta. Ponašanje SAD podsjeća na 1994. godinu kada je nakon dvije godine evropskog mrcvarenja Bosne Clintonova Administracija odlučila poduzeti konkretne korake pa najprije zaustavila sukob ARBiH i HVO-a, a zatim omogućila i promjenu odnosa snaga u korist strana napadnutih agresijom SR Jugoslavije.

Situacija je sada ipak različita, jer u ratnim godinama Rusija nije bila ni izbliza značajan faktor kao danas i SAD će svakako svoj nastup i rješenje za Balkan prilagoditi geostrateškom dogovoru sa Moskvom. Ruska strana ima svoje prioritete u kojima im treba američka prećutna saglasnost (Krim, j/i Ukrajina, novo savezništvo s Turskom), dok SAD i NATO imaju svoje interese gdje bi voljeli izbjeći konfrontaciju sa Rusijom (Sirija, Afganistan, Iran, Irak, EU i također Ukrajina). RS i Srbija samo su aduti u rukama Putina u igri za stvarne geostrateške pozicije.

Ne treba zanemariti ni simboličku dimenziju bipolarnog nadmetanja SAD i Rusije za prestiž na planeti. Ovladavanje NATO-a Makedonijom i Crnom Gorom čak više ima psihološki i simbolički, nego geostrateški značaj pa se rusko ukopavanje u RS i Srbiji može posmatrati i kao revanš.

Kontrolirano popuštanje tenzija

Najvjerovatniji pravac razvoja situacije je da se ništa dramatično neće desiti. U toku je kontrolirano popuštanje tenzija. U svakom slučaju, konačni ishod aktuelne krize u BiH ovisiće o kompromisu između super-sila na njima važnijim pitanjima. Sada je malo vjerovatno da bi na terenu situacija u regionu mogla eskalirati u neki novi sukob u BiH ili na Kosovu. Parcijalne politike kakve vode Dodik, Čović, ali i bošnjačke elite trenutno se više ili manje uklapaju u geostrateške planove velikih, ali svakako ideja otcjepljenja, „trećeg entiteta“ ili neka treća nemaju taj potencijal da bi usmjerili naredne događaje.

Odluči li se Dodik na separatističke akcije, pa čak i zaštićen odlukama NSRS, to će biti skoro repriza događanja iz 1991. godine, odnosno kretanje Karadžićevim stopama. Obzirom na epilog i posljedice takvih odluka teško je povjerovati da bi Dodik prihvatio i odgovornost za posljedice kao i sankcije koje bi ga stigle. Međutim, krene li ipak u takvu avanturu, to će značiti da to čini po „ruskom scenariju“ (koji nije uspio u Makedoniji i Crnoj Gori), zatim da nije postignut geostrateški kompromis velikih te da je Moskva odlučila zaustaviti NATO ponovo preko leđa malih naroda. U tom slučaju sada je teško predviđati reakciju SAD, NATO-a i EU, ali ona sigurno ne bi izostala.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera