Dobra podloga za nadgradnju

Piše: Mate Granić

Sjedinjene Američke Države su se uključile u mirovni proces u siječnju 1994. godine, nakon što je odbačen Wance-Owenov, odnosno Owen-Stoltenbergov mirovni plan, i prvi cilj bio je da se zaustavi rat Hrvata i Bošnjaka. To je učinjeno mirovnim pregovorima i sporazumom u Washingonu, takozvanim Washingtonskim mirovnim sporazumom, i stvorena je Federacija Bosne i Hercegovine.

U tom vremenu se razmišljalo o modelu proširivanja kantonalnog uređenja na cijelu Bosnu i Hercegovinu kao što je to uređena Federacija Bosne i Hercegovine. Te pregovore je vodio Charles Redman, u ime predsjednika SAD-a Billa Clintona.

Negdje u ljeto 1994. godine pregovore je od Redmana, kao specijalni izaslanik predsjednika Clintona za mir u cijeloj Bosni i Hercegovini, preuzeo Richard Holbrooke. On je razgovarao sa svim stranama u Bosni i Hercegovini, s Hrvatskom i sa Srbijom, tadašnjom Saveznom Republikom Jugoslavijom.

Negdje u 12. mjesecu 1994. godine potpisan je takozvani gospodarski sporazum između hrvatske Vlade i lokanih Srba, jer je cilj SAD-a bio uspostaviti mir na cijelom prostoru bivše države.

Hrvatska je 1995. godine, radi neprovođenja ovog sporazuma i stalnih incidenata na autocesti Zagreb – Lipovac, izvela vojno-redarstvenu akciju “Bljesak”, oslobodila zapadnu Slavoniju i pokazala da ima snage da brzom i čistom vojnom operacijom može osloboditi cijelo područje Hrvatske.

Hrvatska se pripremala i za mirno rješenje i za vojnu operaciju oslobađanja gotovo trećine svojeg teritorija. U to vrijeme Bihać je bio pod snažnim pritiskom Karadžićevih postrojbi Republike Srpske. Jednako tako, u tome mu je pomagala i Martićeva vojska. Oni su javno razgovarali o ujedinjenju i donosili određene deklaracije o tome.

Pad Srebrenice

Onda je došlo do ključnog trenutka, a on je bio pad Srebrernice i najvećih počinjenih zločina nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, čije mi razmjere u tom trenutku nismo znali. U tom trenutku, osim Hrvatske, nitko ozbiljno nije pomogao Vladi Republike Bosne i Hercegovine i bošnjačkoj strani, jer je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda samo donijelo odluke o takozvanim zaštićenim zonama, što na terenu nije imalo veće efekte.

Dobro se sjećam tih trenutaka, posebno jer sam osobno organizirao susret predsjednika Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića u Splitu i potpisivanje Splitske deklaracije, uz znanje i prisustvo američkog i njemačkog veleposlanika u ime Europske unije.

To je bilo nakon pada Srebrenice 11. srpnja. Predsjednik Turske Suleiman Demirel je posjetio Hrvatsku i predsjednika Tuđmana i mene osobno molio da učinimo sve da se u tom trenu pomogne Bošnjacima. Predložio sam predsjednicima Tuđmanu i Izetbegoviću da se nađu, što su oni prihvatili. Dogovorili smo se vrijeme i mjesto – 22. srpanj u Splitu.

Sjećam se, pripremili smo u Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske deklaraciju koju su oni potpisali, na temelju koje je Hrvatska vojska mogla legitimno djelovati u Bosni i Hercegovini i dogovorili smo se za zajednične vojne operacije koje su bile pomoć u oslobađanju Bosne i Hercegovine.

Još jedan sastanak je bio 26. srpnja u Splitu, gdje su bili i vojni zapovjednici, i nakon toga su počele prve operacije, poput poznate operacije kod Bosanskog Grahova, i na taj način se pomoglo, jer se smanjio pritisak na Bihać i više nije dolazilo u obzir da on padne.

To je bio uvod u “Oluju”, vojnoredarstvenu operaciju kojom je oslobođena gotovo trećina teritorija Hrvatske, a praktički sve veće operacije su u četiri dana završile. SAD nisu dale nikakvo zeleno svjetlo za operaciju, ali su bile upoznate da će doći do operacije, i isto tako su gledale vrlo blagonaklono, jer bi teško bez nje došlo do mira u Bosni i Hercegovini.

Nadomak Banje Luke

Nakon toga, na temelju Splitske deklaracije, u dogovoru hrvatske i bošnjačke strane, došlo je do zajedničkih operacija Armije Republike Bosne i Hercegovine,  Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini.

Praktički, do 14. listopada su Amerikanci gledali blagonaklono na sve te operacije, jer su to bile operacije pripreme Daytona.

I to je, što je u svojoj knjizi više puta tumačio Holbrooke, davalo do znanja Slobodanu Miloševiću da su Hrvatska vojska i Armija Republike Bosne i Hercegovine došle na dvadesetak kilometara do Banje Luke i pitanje njenog oslobađanja bilo je samo pitanje u dana, jer nije bilo aktivne obrane. Amerikanci su tada zaustavili i hrvatsku i bošnjačku stranu u daljim operacijma.

Sjećam se tih razgovora: predsjednika Tuđmana je nazvao Holbrooke, mene državni tajnik Waren Christopher.

Nakon toga smo bili svjesni da će Amerikanci u kratkom vremenu organizirati mirovnu konferenciju. Oni su zaustavljanje operacija prema Banjoj Luci tumačili time da ne žele humanitarnu katastrofu, odlazak oko 350.000 Srba iz Bosne i Hercegovine i da žele da završetak rata u Bosni i Hercegovini dogodi mirom.

I na taj način SAD su organizirale mirovnu konferenciju u vojnoj vazi Wright Paterson, jednoj od najvećih na svijetu. Tako su došle delegacije bosanskih Srba, Bošnjaka i Hrvata i Hrvatske i Srbije u SAD, u Dayton.

Došli smo u Dayton. Prva dva-tri dana smo dogovarali proces mirne reintegracije hrvatskih područja, i to je ispregovarano u Daytonu. Nakon toga je pregovarano o okvirnom sporazumu, posebno o situaciji u Mostaru, vojnom sporazumu i o razgraničenju.

Najdramatičnije stvari dešavale su se dva dana prije nego što je završio mirovni proces, a sve je Holbrooke opisao u svojoj knjizi.

Ženevskih 51:49 posto

Jednog dana trebali su dati prijeglog razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Treba znati da je unaprijed bilo dogovoreno, i to 14. lipnja 1995. godine u Ženevi, na sastanku Kontaktne skupine na razini ministara vanjskih poslova, da će se Bosna i Hercegovina sastojati od Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, da će oni biti u omjeru 51:49 posto.

To je bila situacija kada su bosanski Srbi držali nešto manje od 70 posto teritorije Bosne i Hercegovine. Međutim, kada smo došli u Dayton, omjer je bio drugačiji. Federacija Bosne i Hercegovine je držala oko 58 posto terotorija.

Nama je u početku rečeno da su te dvije veličine (51:49) zadane i da će biti Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska. Oko toga se Kontaktna skupina, predvođena Amerikancima, a tu su bili i Francuzi, Britanci i Rusi, držala čvrsto dogovora iz Ženeve.

Nama je bilo obećano dva dana prije završetka pregovora da će do 11.00 sati hrvatskoj strani biti dostavljene mape, ali nisu. Pa je obećano u 20.00 sati, pa nisu. Čekali smo do 2.00 sata ujutro, pa je predsjednik Tuđman rekao da idemo spavati.

Mene je pozvao oko 4.00 sata ujutro Holbrookeov pomoćnik, a sada poznati pregovarač SAD-a za Sjevernu Koreju Chris Hill, i zamolio me da dođem u američki paviljon. Vidio sam tamo Miloševića, Harisa Silajdžića, Hilla, Holbrookea i generala Wesleya Clarka. Onda je još došla Holbrookeova supruga. Otvorili su šamapnjac i mene ponudili, a ja sam odbio i rekao da ću piti vodu dok ne vidim mape.

Kada sam vidio da Republike Srpska doseže do Livna, rekao sam: “Ne”, te da se apsolutno s tim ne slažem. Nagovarali su me, čak se u jednom trenu i Milošević digao i kazao: “Vidiš, Mate, kako to, bre, lepo izgleda.” Ja sam ga uhvatio za rame i rekao: “Vas ne pitam, predsjedniče!”

Christophera sam pitao: “Da li ste Vi to pregovarali?”, a on je rekao: “Ne, to su pregovarali cijeli dan Silajdžić, Milošević i Holbrooke.” U biti, Silajdžić je dobro ispregovarao rješenje oko Sarajeva za bošnjačku stranu, ali je trebalo za Republiku Srpsku naći dodatnog teritorija.

To sam odbio i onda su od nas tražili da dovedemo predsjednike. Izetbegović je došao, Tuđman je rekao da se slaže sa mnom i nije htio doći. Izetbegović je također rekao ne, da se ne slaže s tim prijedlogom razgraničenja i on je propao.

Onda su se Amerikanci počeli demonstrativno pakirati, ali su u 15.00 sati pokrenuli novu inicijativu. Holbrooke me je pitao da li je to moguće, a ja sam rekao kako je uvijek moguće pregovarati.

Onda smo mi dali finalni prijedlog u dogovoru s predsjednikom što se tiče jugozapada Bosne i Hercegovine i Posavine. Predsjednik Clinton je oko 17.30 sati nazvao Tuđmana, imali su duži razgovor i rekao je da mirovni sporazum radi jedan posto teritorije ne smije propasti, da će se na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine uspostaviti mir, da će se izbjeglice moći vratiti te da će ratni zločinci biti kažnjeni. Tada se Tuđman suglasio.

Dogovoreno je da će se Brčko riješiti posebnom arbitražom, što se na kraju i desilo.

Pogled na SAD

U Daytonu, svi se slažu s time, zaustavljen je rat i uspostavljen mir. Ali, ono što smatram je da je Dayton bio dobra podloga za nadograđivanje i da je to trebao biti proces u kojem će se intenzivno raditi da se stvori Bosna i Hercegovina, država u kojoj će se sva tri naroda osjećati sigurnim i konstitutivnim. Sa druge strane, Bosna i Hercegovina treba biti funkcionirajuća država.

Sada u funkcioniranju Bosne i Hercegovine ima dosta problema. Sasvim sigurno je da se sada Hrvati osjećaju ugroženo. Ne radi se uopće o pitanju jedne političke stranke ili slično, nego velike većine i intelektualaca, i crkve, i političkih stranaka. Za Bosnu i Hercegovinu nije dobro da se bilo koji konstutivni narod osjeća ugroženo. To nije dobro za budućnost države.

Tu se ne radi o strankama, već o narodu. Osobno smatram da to nikom nije u interesu i da treba uložiti više napora, najviše od onih koji su najodgovornijih, a to su legitimni predstavnici svih naroda i stranaka u Bosni i Hercegovini, ali i jednako tako i onih koji su potpisali Daytonski sporazum, odnosno svi sudionici Londonske mirovne konferencije, jer nema stabilnosti cijelog prostora bez stabilnosti Bosne i Hercegovine. I, naravno, budućnost Bosne i Hercegovine je u Europi.

Osobno smatram da je potrebna dogradnja Daytona, a kad to kažem, onda znači i dogradnja Ustava Bosne i Hercegovine. Ponavljam, za to su najodgovorniji politički predstavnici Bošnjaka i Srba i Hrvata, odnosno legitimni predstavnici političkih stranaka.

Ono što osobno smatram je da se na ovom prostoru od 1994. godine do danas nije ništa dogodilo bez snažne uloge SAD-a. Europa nikada nije imala snage za bilo kakav iskorak.

Smatram da danas treba mobilizirati SAD da uloži više energije na visokoj razini i da  odredi predstavnike koji će pomoći u traženju rješenja koje će biti iskorak i dogradnja. U konačnici će ta dogradnja biti u interesu sva tri naroda Bosne i Hercegovine.

Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera