Do Mjeseca i natrag: Pola stoljeća od velikog koraka u nepoznato

Prva četiri dana putovanja svemirske letjelice “Apollo 11” na Mjesec išla su po planu, ali samo 20 minuta prije slijetanja atmosfera je postala napeta, nakon što se posada susrela s nizom problema.

Bilo je to 20. jula 1969. godine, kada je cijeli svijet pratio završnu fazu pristupa Mjesecu.

Tada je nakratko izgubljen radijski kontakt s kontrolnim centrom u Houstonu.

Potom se, dok je mjesečev modul “Orao”, kojim su upravljali Edwin “Buzz” Aldrin i zapovjednik misije Neil Armstrong bio usred slijetanja, oglasio alarm.

“Orao” se dva sata ranije odvojio od glavnog dijela letjelice, zapovjednog modula “Columbia”, u kojem je, u orbiti, ostao treći astronaut Michael Collins.

Bio je to zabrinjavajući trenutak za Armstronga, sjajnog probnog pilota i aeronautičkog inženjera.

Let iznad kratera

“Dajte nam očitanja za programski alarm 1202”, poručio je on kontrolnom centru.

Rečeno im je da nastave s misijom.

U Houstonu su uočili kako je računar na letjelici preopterećen, ali svi su sistemi i dalje bili funkcionalni.

Ispod njih su Mjesečevi krateri brzo prolazili.

“Prebrzo, ovom brzinom preletjet će mjesto slijetanja za nekoliko milja”, zaključio je Armstrong.

Prebacio se na ručno upravljanje te, gledajući kroz okno, počeo tražiti novo mjesto za slijetanje.

Ali, nije mogao pronaći savršeno mjesto, pa je pomislio da će spuštanje biti grubo.

‘Lijepo se spuštamo…’

“Poprilično kamenito područje”, rekao je Aldrinu.

Aldrin je nastavio očitavati brzinu i visinu s računara.

“Lijepo se spuštamo”, rekao je.

“Sletjet ćemo upravo na onaj krater”, odgovorio je Armstrong.

U međuvremenu se gorivo ubrzano trošilo.

Iz Houstona su odbrojavali do presudnog trenutka kada će “Orao” imati dovoljnu količinu goriva ili za slijetanje u 20 sekundi, ili prekid.

Ostalo je samo 30 sekundi do tog trenutka; Armstrong se u tišini koncentrirao.

Modul se spustio na tlo.

“Slab kontakt”, rekao je Aldrin, što je značilo da je jedan senzor noge letjelice dotaknuo tlo.

Motori su ugašeni.

“Houston, ovdje ‘Baza Tišine’. ‘Orao’ je sletio”, rekao je Armstrong.

“Čujemo vas. Mnogo je ljudi ovdje skoro poplavilo. Sada ponovno dišemo. Puno vam hvala”, odgovorio je Charlie Duke, osoba koja je iz Houstona komunicirala s astronautima.

Historija bilježi da je oko 400.000 ljudi radilo na svemirskom programu “Apollo”, ali doprinosi dviju ključnih osoba bili su posebno važni.

Predsjednik John F. Kennedy pozvao je 1961. godine svog potpredsjednika Lyndona Johnsona da pobijedi Sovjete u svemirskoj utrci.

“U strateškoj smo svemirskoj utrci s Rusima i gubimo”, pisao je Kennedy u časopisu godinu dana ranije.

Uloga Wernhera von Brauna

“Ako čovjek ove godine uđe u Zemljinu orbitu, njegovo ime bit će Ivan.”

Johnson se javio Wernheru von Braunu, ocu svemirskog programa NASA-e.

Taj bivši nacist i genijalni naučnik izumio je V-2 rakete, koje su korištene za bombardiranje Londona u Drugom svjetskom ratu.

Po završetku rata, predao se Amerikancima, koji su ga, uz stotine njegovih najboljih inženjera, angažirali za rad na tajnoj “Operaciji Spajalica” u Alabami.

Von Braun je Johnsonu rekao da Amerikanci mogu sustići Ruse i uvjerljivo ih pobijediti kada je riječ o slanju čovjeka na Mjesec, ali ako odmah počnu s radom na golemoj potisnoj raketi.

Kennedy se kasnije te godine obratio Kongresu i obećao da će “poslati čovjeka na Mjesec i sigurno ga vratiti na Zemlju” do kraja desetljeća.

Osam godina kasnije, kada je cilj ostvaren, predsjednik je bio Richard Nixon.

U slučaju tragedije, pripremio je izjavu: “Sudbina je odredila da ljudi koji su otišli istražiti Mjesec u miru ondje i počivaju u miru.”

Armstrong izabrao sebe 

Međutim, vanredni napori su se isplatili.

Sve se dogodilo vrlo brzo. zahvaljujući tome što je Kongres misiji dao bjanko ček.

Između oktobra 1968. i maja 1969. godine lansirane su četiri pripremne misije “Apollo”.

Armstrong je za zapovjednika 11. misije odabran u decembru 1968. godine.

Nekoliko mjeseci prije lansiranja, Armstrong je poručio Aldrinu kako će iskoristiti svoj čin i da će on biti taj koji će prvi zakoračiti na površinu Mjeseca.

“Odlučio sam šutjeti i pokušavao ne biti ljut na Neila”, prisjetio se kasnije Aldrin u svojim memoarima.

“Ipak je on bio zapovjednik, i kao takav, šef.”

Pucketanje radijske komunikacije

Milion ljudi okupilo se na plažama nasuprot Cape Canaverala u srijedu 16. jula kada je lansirana golema Von Braunova raketa s kapsulom “Apolla 11”.

Ipak, mnogi su sumnjali u uspjeh slijetanja na Mjesec u prvom pokušaju.

“Imao sam osjećaj da imamo 90 posto šanse da se sigurno vratimo i 50 posto šanse za uspješno slijetanje na Mjesec”, priznao je 1999. godine Armstrong.

Za one u SAD-u slijetanje je bilo predviđeno za nedjelju navečer.

U Evropi, iako je već bila noć, svi su bili uz televiziju te su mogli jedino čuti pucketanje radijske komunikacije, sve dok Armstrong nije postavio crno-bijelu kameru prije svog prvog koraka.

Njegova baka savjetovala mu je da to ne čini ako osjeti da je u opasnosti, s čim se i sam složio, navodi se u knjizi Rocket Men Craiga Nelsona.

Mali i veliki korak

Dok se spuštao do dna ljestava, uočio je kako su noge za slijetanje uronile u tlo za samo nekoliko centimetara, a površina se činila kao da je od sitnog zrnja.

“Gotovo kao prah”, prisjetio se.

Potom je preko radija poručio: “OK, sada ću sići sa letjelice.”

Kratko je pauzirao, a onda izrekao poznatu rečenicu: “Ovo je mali korak za čovjeka, a veliki čovječanstvo.”

Prema Armstrongu, ta rečenica nije bila planirana.

“Razmišljao sam o tome nakon slijetanja”, rekao je u snimci NASA-e iz 2001. godine.

Jedini problem je bio taj što rečenica, bez neodređenog člana (“a man”), nije gramatički ispravna.

Armstrong tvrdi kako je to i namjeravao reći, ali da se nije čulo.

Kako Mjesec izgleda izbliza?

Boje ovise o uglu Sunca – od smeđe, preko sive, do crne.

Također, nizak nivo gravitacije jeu nešto na što se treba naviknuti.

“Počeo sam pomalo trčati okolo i osjećao sam se kao da sam u usporenoj snimci, često s obje noge u zraku”, napisao je Aldrin u knjizi 2009. godine.

Tokom dva i po sata, Armstrong je fotografirao hrpe kamenja, dok je Aldrin instalirao seizmometar i dva druga naučna instrumenta.

Postavili su američku zastavu te ostavili za sobom nekoliko predmeta, uključujući medalju u čast prvom čovjeku u svemiru, Rusu Juriju Gagarinu.

Od 857 crno-bijelih fotografija i 550 u boji, samo četiri prikazuju Armstronga; na većini je Aldrin.

“On je puno fotogeničniji od mene”, šalio se Armstrong 2001. godine.

Dugi povratak na Zemlju

Do trenutka kada su se trebali početi putovanje natrag, astronauti su bili prekriveni prašinom.

“Smrdilo mi je, kao mokar pepeo u kaminu”, komentirao je Armstrong u pilotskoj kabini.

Collins je za to vrijeme u orbiti čekao 22 sata.

“Posljednjih šest mjeseci najviše sam se bojao da ću ih morati ostaviti na Mjesecu i sam se vratiti na Zemlju”, pisao je Collins kasnije.

“Ako se ne uspiju uzdići sa površine ili se sruše natrag, ne planiram počiniti samoubistvo. Vraćam se odmah, ali znam da ću do kraja života živjeti s metom na leđima.”

Na sreću, motor modula dobro je radio i vratio Armstronga i Aldrina na “Columbiju”, nakon čega su, zajedno s Collinsom, nastavili dugi put prema Zemlji.

Tri sedmice karantina

U atmosferu su ušli 24. jula, kada se kapsula nakratko pretvorila u vatrenu kuglu na nebu, prije nego što su se otvorila tri padobrana te je sigurno spustila u Tihi okean.

Na brodu, koji je vojska poslala po astronaute, nalazio i predsjednik Nixon.

Elitni ronioci izvukli su trojicu muškaraca, koji su bili neozlijeđeni, ali neugodnog mirisa nakon putovanja, te su ih helikopterom prevezli na brod.

Tamo su smješteni u karantinu, zbog straha od zaraze vanzemaljskim mikroorganizmima, za koje se tada nije znalo da ne postoje.

Na prvoj konferenciji za medije, tri sedmice kasnije, novinari su upitali trojicu muškaraca, sada globalnih junaka, razmišljaju li o povratku na Mjesec.

“U karantini nismo imali mnogo vremena za meditaciju”, odgovorio je Armstrong.

Artemida nakon Apolona

Niko od njih nije se više vratio u svemir.

Nakon još šest misija, program “Apollo” ukinut je 1972. godine.

Tek se s dolaskom Donalda Trumpa na mjesto predsjednika u SAD-u ponovno odlučilo putovati na Mjesec.

Program će se na engleskom zvati “Artemis”, nazvanom tako prema Apolonovoj sestri Artemidi.

Tada se, naime, predviđa i slijetanje prve žene na Mjesec.

Izvor: Agencije