Dnevnik stanovnika Wuhana: Život u doba karantina

Najmanje devet miliona stanovnika Wuhana nalaze se u karantinu od 23. januara nakon što su vlasti odlučile izolirati cijeli grad. Naredba je kasnije proširena na cijelu provinciju Hubei što je pogodilo gotovo 56 miliona ljudi. Od tada je prošlo sedam dana. Kakav je život u Wuhanu u vrijeme karantina? Kako se stanovnici nose s tim?

Al Jazeera je u kontaktu sa nekoliko lokalnih stanovnika od početka širenja korona virusa i ovo je jedna od priča svih tih ljudi koji žive u epicentru epidemije. Priču prenosi učitelj koji je tražio da ostane anoniman.

Priča ispričana Shawnu Yuanu 30. januara

Moj grad bolestan je više od mjesec i sada je izoliran sedmicu. Nas nekoliko miliona u karantinu smo već sedam dana i ovo se i dalje čini nestvarnim. Ovih dana radim iste stvari opet i opet iznova: jedem, spavam, jedem i tako unedogled.

Sve zabavne emisije je Vlada otkazala i ostaju samo vijesti o virusu koje se ponavljaju na TV-u. Svaki dio mog života je stalno podsjećanje na jednu činjenicu – širenje virusa i dalje vrlo je stvarno.

Prošle noći sam pogledao kroz prozor stana – potpuno prazne ulice, jezivo tih komšiluk, neke ulične sijalice trepere, a na jednom ogromnom LED ekranu objavljuje se saopćenje javnih vlasti kojim se ljudima savjetuje da ostanu u domovima. Sve ovo gotovo da izgleda kao scena iz filma o zombijima.

Pokušavam se zaokupiti nečim kako bi održao svježinu uma: čitam knjige, snimam podcast, gledam filmove, dajem sve od sebe da me ovo sve ne stigne. No, ponekad, u ovoj dnevnoj rutini koja se ponavlja, počinjemo zaboravljati šta smo bili i čemu smo stremili. Ovaj nas je epidemija sve pogodila.

Misao na buđenje u gradu potpuno izoliranom je stalno svježa. “Bez riječi” je vjerovatno najbolji opis kako se osjećam. Ovo se nikada nije desilo – ni u mom, ni u životu mojih roditelja.

Strah i tjeskoba

Iako znam šta je izbijanje SARS-a uradilo, ovo je prvi put da smo svi istinski nervozni. To je i zbog toga kada sam shvatio kako je situacija daleko gora od one zvanične fasade koja se nudi. Prvih dana blokade sam bio preneražen, ali sam bio više prestrašen.

Prvog jutra blokade, mnogi privatni automobili su pokušavali otići iz Wuhana. No, moja cijela porodica je tu i nema smisla da odem. Umjesto toga, otrčao sam da kupim više maski, ali je već tada bila značajna nestašica maski – mnoge apoteke su ostale bez njih. Tada sam počeo prvi put da paničim – šta ako ih ne nađem? Ili šta ako se neko iz moje porodice razboli?

Srećom, uspio sam naći nekoliko nakon što sam obišao različite apoteke. I to je bio posljednji put da sam bio van kuće duže od jednog sata. Tjeskoba me proteklih dana obuzimala skoro istog sata svaki dan.

Otišao sam i u prodavnicu. Ponestalo nam je hrane kući, ali sam otišao jer sam zaista morao izaći. Ludio sam – ironija je da sam, dok sam radio, uvijek želio ostati kući i odmarati, no sada kada cijelo vrijeme provodim u kući to mi je mučenje.

Srećom, hrane još ima na raspolaganju i cijene nisu visoke. Vidio sam mnogo više ljudi u prodavnicama nego što sam očekivao. Čekanje ispred prodavnice na provjeri temperature i uzimanje sredstva za dezinfekciju ruku prije ulaska je obaveza u svim marketima.

Jezivo prazno susjedstvo

Gledao sam snimak ljudi kako pjevaju državnu himnu i kako se dozivaju iz stanova kako bi podigli moral.

“Dodaj ulje! Možeš uspjeti!”

Istovremeno sam se nasmiješio i želio sam plakati. Teško je vrijeme, ali sam uvijek mislio kako je Wuhan mjesto puno potencijala i energije.

Danas je peti grad Kineske nove godine, pa bi, u skladu sa tradicijom, trebali otići u hramove i odati počast Bogu Imovine. Većina poslova bi danas također trebala biti aktivna. No, prošetao sam susjedstvom ovog jutra – kao i proteklih sedam dana – prazno je, jezivo prazno. No, barem se vrijeme popravlja.

Slikao sam oca danas, na šetalištu u parku. Njegov život u karantinu, kao i mnogima drugima, sveo se samo na jelo i spavanje. Nema prijatelja za razgovor, rodbine za posjetu niti TV programa koje je volio gledati. Jedina “zabava” mu je da gleda praznu ulicu i ne radi ništa.

Kad god mi je dosadno i počnem razmišljati, a to mi se često dešava ovih dana, u meni vri osjećaj ljutnje – zašto su lokalne vlasti krile istinu i čak uhapsile osam osoba koje su prvobitno objavile informaciju?

Znao sam da situacija nije ružičasta kako je tada govorila Vlada, ali nisam ni na tren pomislio da će kriza biti tolika da će se izdati naredba o izolaciji cijelog grada.

Nevjerovatno težak život

Lunarna nova godina, također, nije mogla doći u gore vrijeme. Moja porodica je imala isplanirana putovanja ove sedmice i trebali smo otići do bake. Naravno, sve je to otkazano, ali pomisao na sve to što smo mogli raditi i gdje smo sada čini sve dodatno težim.

Na novogodišnju noć moj otac je ranije otišao spavati jer je Lunarna nova godina uništena – nema porodice u gostima, pića sa njima, zabave, a ponajviše zbog stalnog straha nad porodicom i gradom.

Vidio sam kako gasi svjetlo prije 22 sata – ovo je prvi put da sam ga vidio kako gasi svjetlo na novogodišnju noć. Uvijek mi je govorio kako trebamo ostaviti jedno svjetlo za novogodišnju noć. Valjda je zbog ovakve nove godine zaboravio sve rituale.

Dodatno me je naljutila gala svečanost u organizaciji kineske državne televizije. Cijela država se borila protiv širenja virusa i hiljade ljudi je samo u Wuhanu inficirano. No, gotovo da Wuhan niko nije spomenuo na TV-u, osim tokom poetskog recitala.

“Wang Qiang je pobijedila Serenu Williams tokom Australian Opena, pa to znači da možemo pobijediti sve”, kaže jedan od voditelja.

To me još više razljutilo – njihov odgovor na pitanje kako pobijediti ovaj virus je ova potpuno nevezana analogija? Valjda će, nakon ove krize, povjerenje ljudi prema “Velikom bratu” biti dodatno slabije.

Ovo je nevjerovatno teško vrijeme za grad, ali sam jako ponosan na njega: svi daju sve od sebe kako bi grad funkcionirao normalno – nešto što nam očajnički treba sada.

Ipak, Wuhan će biti zauvijek ostati promijenjen i sada u tjeskobi čekamo kraj epidemije kako bi se mogli početi navikavati se na novi oblik života.

Godinama, čak i decenijama od danas, kako ćemo govoriti ovu priču narednoj generaciji? Da li zaista možemo shvatiti šta znači biti “građanin” društva?

Jedina stvar kojoj se sada nadam da naša generacija ne iznevjeri slijedeću. Bar znam da ću ovo sigurno pamtiti.

Izvor: Al Jazeera