‘Djevojke sa Neretve’ – muzički simbol jednog doba

Veličanstvena je to harmonija jednog muzičkog vremena u gradu Konjicu na sjeveru planinske Hercegovine, u kotlini Neretve, kad je ime tog grada prije svih ostalih svijetom proslavljao, tada i poslije, ansambl “Djevojke sa Neretve”.

Uz ime tog čuvenog hora, na čiji spomen i danas, 51 godinu od njihovog nastanka, obuzme slatka jeza sjećanja, neuporedivo poput genoma u DNK-u, stoji imena pokojnog profesora Sergeja Beljajeva i njegove supruge Emine, osnivača  “Djevojaka”. 

Legendarni profesor umro je 2016. godine u New Yorku, a godinu kasnije u Konjicu su se u restoranu “Neretva” okupile nekadašnje članice “Djevojaka sa Neretve” da obilježe pola stoljeća od nastanka najznačajnijeg muzičkog ornamenta tog grada, simbolično zapale svijeće i poklone se sjeni nenadmašnog profesora Beljajeva.

I da, uprkos vremenu i godinama, opet krene pjesma koja ih je proslavila širom meridijana i paralela, ona partizanska “Stan’, Neretvo, stani, vodo”, koja je bila njihov zaštitni znak 25 godina, koliko su trajale kao sastav, i ostala poput nade koja spaja ružna i surova balkanska vremena i traje kao voda u pjesmi opjevana, rimska Narona, Narenta, bosanska i hercegovačka Neretva.

‘Tebi, majko, misli lete’ i ‘Pismo ćalu’

Jedna od njih, Mirjana Kapetanović (majka poznate rok-pjevačice Irine Kapetanović-Perduv), književnica i živa enciklopedija slavnog hora, kaže kroz smijeh da je divno vječno imati naziv “djevojka” iako su sve one danas majke, bake, profesorice, doktori nauka, psihologinje, pravnice, sudije, književnice, prosvjetne radnice, ekonomistice, direktorice, političarke, “okićene” unucima i rasute širom planete. No, i danas je taj “buket žena” ponos Konjica.

“Bio je to predivan susret, noć emocija, suza i smijeha, anegdota i sjećanja, vraćanje u naše naljepše godine sa pjesmama naše mladosti harmonikom koju je “razvukao” jedini muški član hora Dragan Stojković Bosanac, danas čuveni harmonikaš, kompozitor i producent. U pamćenju su ostale i dionice pjesama, a pjevalo se na raznim jezicima, kakav je i bio repertoar ‘Djevojaka'”, priča Kapetanović.

Tu, na prvom druženju, koje će, obećale su, postati tradicija, dogovoreno je da se Općini Konjic podnese zahtjev da se jedna ulica nazove po prof. Beljajevu. Ona prepričava možda i najuzbudljiviji trenutak okupljanja kad je spontano krenula pjesma prof. Emini Beljajev u dalekoj Americi. Pjesmu “Tebi, majko, misli lete” zapjevala je njena kćerka Marusja, “naša mala Mumi”, kako su je zvali, koja je iz Londona došla na zlatni jubilej “Djevojaka sa Neretve”.

“A onda je Marusja zapjevala ‘Pismo ćalu’, a mi smo je pratile sa suzama u očima i Konjicem se orila pjesma posvećena neponovljivom profesoru i ocu ‘Djevojaka sa Neretve'”, priča Kapetanović.

Rođena Zurovac, Mirjana je sa sestrama Biljanom i Ljiljanom bila članica tog hora, pokojni otac Stevan Zurovac, prvi predsjednik Vijeća roditelja hora, a majka Stana osmislila je i sašila za “Djevojke” prve uniforme – bijele minice i plave bluze. Tako je te 1967. godine krenula “tvornica muzike” iz Konjica i uskoro su njeni vunderkindi oduševljavali svijet. Ispred njih je stajao ogromni, plavokosi ruski div, beskrajno odan muzici.

Dugokosi plavi Rus na ’emzejcu’

Odakle Sergej i Emina Beljajev u Konjicu pitanje je na koje bi pravi odgovor mogla dati jedino Emina. Povod za priču o Sergeju Beljajevu jest crno-bijela fotografija iz 1965. koja je nedavno objavljena na FB-u. Bila je to oproštajna fotografija profesora muzike Sergeja Beljajeva s učenicima tadašnje OŠ “Vuk Karadžić” u Sanskom Mostu, a njegova i Eminina sljedeća životna stanica bio je Konjic.

Možda će ostati legenda i dio mita o “Djevojkama sa Neretve” – mladi, stasiti Rus napustio je Sanski Most iz protesta jer mu tadašnji direktor škole nije dao da sebi i supruzi preuredi potkrovlje škole za stan.

“Hvala direktoru”, reći će danas kroz smijeh Mirjana Kapetanović.

‘Dorožka toronaja’ za Leonida Brežnjeva

Prvi nastup pred Titom 1972. godine “Djevojke sa Neretve” imale su kad je on za gosta imao Leonida Brežnjeva. Jugoslavenski predsjednik, kao pravi mangup, u repertoar ruskih pjesama, u dogovoru s prof. Beljajevim, uvrstio je i prelijepu i bolnu baladu “Dorožka toronaja”, koja je pjevala o ruskim ženama koje su krenule u Sibir da posjete muževe u najsurovijim logorima koje je za “neprijatelje sistema” organizovala Glavna uprava za popravno-radne logore i kolonije (Gulag). Brežnjev je ganut slušao “Djevojke sa Neretve”, krenula je i suza i pitao domaćina ko su one i ko im je dirigent.

“Djevojke su iz jednog malog grada u Hercegovini, a dirigent – on mi je pobjegao od tebe”, u svom stilu rekao je Tito.

Istina, roditelji Sergeja Beljajeva, otac Sergej iz Petrograda i majka Tamara, kćerka guvernera istočne ruske provincije, rođena u Vladivostoku, kao tinejdžeri su sa svojim porodicama pobjegli pred boljševičkim terorom.

Sudbina ih je vodila preko Taškenta, Kaira , prihvatnih centara u Kraljevini Jugoslaviji u Zrenjaninu i Banjoj Luci. Sergej stariji radio je kao inženjer u Sarajevu, a majka, profesorica ruskog jezika, predavala je u Prvoj gimnaziji. U Sarajevu im se rodio sin Sergej, koji je tu završio muzičku akademiju.

Konjic pamti dolazak dugokosog Rusa sa šakama poput manje Stahanovljeve rudarske lopate i njegove prelijepe supruge, Fočanke Emine, za kojom se “okretao” cijeli Konjic (bila je njegova učenica dok je radio u Foči, a, ludo zaljubljeni jedno u drugo, morali su napustiti taj grad na njemačkom motociklu “emzejcu”).

Tokom života u Konjicu Beljajev je, osim neutažive strasti za muzikom, neobično volio motocikle i imao ih je nekoliko. Ostalo je historija – više od 3.000 koncerata u 25 zemalja, na svim kontinentima, brojne nagrade na festivalima, 11 nastupa pred Josipom Brozom…

Dženana Pirkić-Mehić, jedna od organizatorica okupljanja “Djevojaka”, prošle godine bila je posljednja generacija hora, od malog, podmlatka, pa do velikog, glavnog.

“Srce ti puno, to se ne da opisati, a, s druge strane, kod prof. Beljajeva loš đak ili nevaspitan nije mogao zapjevati. Muzika nam je bila nadgradnja. Profesor je bio autoritet i hvala mu na tome, jer smo izrasli u zdrave ličnosti”, kaže Mehić-Pirkić.

Maestrov testament

Ona je i danas aktivna u horskom pjevanju u konjičkoj “Rezonanci”, ali to je jedna druga priča. S “Djevojkama” je obišla Jugoslaviju “od Vardara do Triglava”, Švicarsku, Njemačku, Austriju; sjeća se i posljednjeg putovanja pred rat u Lipik i Pakrac – već se osjećala negativna energija, koja će prerasti u novu balkansku klaonicu. Kaže da joj i danas srce zadrhti kad bilo gdje da se nađe i kaže da je iz Konjica prva asocijacija ljudi koji pitaju bude hor “Djevojke sa Neretve”.

Godine 1999, u konjičkoj piceriji kod Lasića, na prvom poslijeratnom “prebrojavanju” bivših članica okupio ih se manji broj. Zapjevale su kao nekad i odatle nazvale profesore Sergeja i Eminu u New York. Plakale su one u Konjicu, a Beljajevi u ruskoj dijaspori u Americi.

“Cure moje drage, ostanite zajedno”, kroz suze je poslao svoj “testament” maestro Beljajev.

Svetlana Kilibarda-Sretenović danas živi u Lazarevcu u Srbiji, a prije 41 godinu postala je članica podmlatka hora “Djevojke sa Neretve”, koji je otad neuništivi dio njenog života. Priča kako su upijali svaku notu, pjesmu, pouku, savjet  divnog bračnog para Beljajev, koji su im bili drugi roditelji, pomalo strogi, ali vrijedni divljenja, jer nije bilo lako “izaći na kraj” sa 66 djevojaka pred pubertet i u pubertetu dok one misle na korzo i momke i ostale mladalačke vragolije.

Sergejev saksofon

“Profesorica Emina naučila me da sviram harmoniku i bila sam jedan od harmonikaša iz poslednje generacije hora. Kao devojčica od 11 godina, izabrana sam za solistu pesme ‘Bratstvo i jedinstvo’, koju smo snimili sa Arsenom Dedićem, za emisiju o ‘Djevojkama sa Neretve’, a sledeće godine je uz tu pesmu izvođen slet u Beogradu, 25. maja, za Titov rođendan.”

Tri dečka i tri solistice

Hor “Djevojke  sa Neretve” uvijek je imao harmonikašku pratnju. Prva generacija i dva danas poznata harmonikaša bili su Dragan Stojković i Davor Jurić, a nakon njih Emil Bakoš, koji i danas živi u Konjicu. Nakon Bakoša uslijedile su djevojke harmonikaši Sabina Prevljak, Sonja Sarić, Olivera Radović, Nadira Aljović, Marusja-Marija Beljajev, Svetlana Kilibarda.

Jedan od tri “Dečka sa Neretve”, Dragan Stojković Bosanac, oženio se Dunjom, članicom hora. Neslužbenu himnu hora, “Stan’, Neretvo”, izvodile su tri solistice iz tri generacije. Prva je bila Gordana Bešević-Živjović, druga Nadežda Dereta-Filipović, a treća Vesna Sarić-Saradžić. Vesni je ostao zanimljiv dugi nadimak koji bivše članice hora i danas spominju: “ona mala plava koja započinje”.

Zatim ponovo nastup s Arsenom u Bileći 1985. na manifestaciji “Dani revolucionarne pjesme”. “Moje prvo značajnije putovanje je bila turneja po Kosovu, gde smo dobile policijsku uniformu na poklon; uz intervju sa prof. Sergejem u magazinu 8 Novosti objavljena je fotografija nas tri najmlađe članice hora”, prisjetila se Kilibarda-Sretenović. Ta nekadašnja članica u posjedu je saksofona koji joj je prof. Emina poklonila za njenog sina, koji se također bavi muzikom, a na saksofonu je svirao, kaže puna zahvalnosti, naš dragi profesor Sergej.

Zašto je bračni par Sergej i Emina Beljajev pred kraj rata, 1995. godine, napustio Konjic i krenuo u dugi put izgnanstva, gdje će i okončati svoje ovozemaljsko postojanje, neka ne bude dio ove priče, bolne i sjetne koliko god lijepe. Mada, ruku na srce, treba pamtiti i noževima u srca urezati prizor sablasne lomače nota, fotografija, dokumenata i drugih beskrajno dragih artefakata neponovljivog hora “Djevojke sa Neretve” u Konjicu, kojom su “virtuozi” rata u svom animalnom plesu htjeli ugrabiti neku svoju bezumnu slavu.

Slava, ipak, pripada umjetnicima, bračnom paru Beljajev, koji je u Konjicu s ovdašnjom dječicom stvorio svetište nota, “tvornicu muzike”, čije veličanstvene harmonije putuju kroz vrijeme od one 1967. pa sve do ovog trena dok ukucavam posljednja slova; putuje ta priča o sjajnom horu. I neće stati sve dok one žive, jer nadživljavanje konjičkih “Djevojaka” nad prolaznošću zna biti jako kao i sam život. Ako ne i jače od njega.

Izvor: Al Jazeera