Dječije selo mira: Dvije decenije ljubavi i brige

Mirnesa i Nurija su odrasli, obrazovani, porodični ljudi. I zaposleni su u Dječijem „Selu mira“ u Turiji kod Lukavca. Ono što ih izdvaja od drugih uposlenika jeste da su oni i odrasli u Selu, bili su štićenici ovog, za mnogu djecu spasonosnog doma.

Selo mira otvoreno je 1998. godine, kada se u Bosni i Hercegovini otvara nekoliko dječijih sela. Igradila ga je njemačka fondacija „Rudolf-Walther“ uz pomoć općine Lukavca i Tuzlanskog kantona, a omogućava smještaj za djecu bez roditeljskog staranja sa teritorija cijele BiH.

„Raspolažući sa smještajnim kapacitetima od 96 mjesta uz sve neophodne popratne uslove nastojimo što identičnije organizovati porodice prema sistemu prirodnog porodičnog funkcionisanja. Tokom više od dvije decenije predanog i marljivog djelovanja ostvareni su značajni i veoma pozitivni rezultati. Za preko 430 djece u stanju potrebe obezbjeđena je mogućnost za smještaj, odgoj, obrazovanje, osposobljavanje za samostalan život i kvalitetnu integraciju u društvo“, kaže Osman Pozderović, direktor Sela.

Kako bi život djece bio što ugodniji, ali i kako bi im se pružila mogućnost stručnog osposobljavanja Selo raspolaže i zanatskim radionicama, automehaničarskom, stolarskom i krojačkom radionicom, pekarom, kantinom, frizerskim salonom, fudbalskim, košarkaškim i odbojkaškim igralištem, a za potrebe Sela posjeduju i poljoprivredno zemljište, plastenik i voćnjak.

Skladan i sretan život

Mirnesa Tokić koja sada radi u Selu mira kao socijalna radnica jedna je od prvih koja je došla živjeti u Selu. Osnovnu školu u Turiji završila je odličnim uspjehom, a srednju u Lukavcu, takođe odličnim uspjehom.

„Kada sam, 2009. godine, završila srednju školu upisala sam Filozofski fakultet u Tuzli, odsjek za socijalni rad. Nakon što sam završila fakultet, pripravnički staž sam odradila baš ovdje u Selu. Nisam odmah počela raditi u Selu, nego 2016. godine kada mi je direktor Podzerović ponudio posao, a ja sam sa zadovoljstvom prihvatila“, kaže Tokić iskazujući zahvalnost svima onima koji su joj omogućili da danas ima skladan i sretan život.

Danas je udata i majka je jednogodišnje bebe. Kada se sjeća svog boravka u Selu najdraže su joj uspomene druženja, ekskurzije, boravci u Italiji i Njemačkoj. Ističe da bi voljela da svi štićenici na pravi način iskoriste svoj boravak u Selu.

„Volim svoj posao, odlično mi je i lijepo raditi ovdje. Čak ne gledam na to kao čisto profesionalni posao, nego kada dođem ovdje osjećam se kao da sam došla kući. Svjesna sam teškoća ovakvog odrastanja, često razgovaram sa djecom, razumijem ih. Prošla sam sve kroz šta oni prolaze, mogu im dati savjet, jer sam bila u toj poziciji“, govori Tokić.

Važna uloga pomajki

Za život djece koji su smješteni u Selu mira brinu, pored socijalne radnice i pedagog-psiholog, socijalni pedagog, vaspitačice, medicinska sestra, a u organizovanim porodicama dvadesetčetverosatni angažman imaju pomajke.

Jedna od njih je i Nafija Đaković, koju svi u Selu znaju kao pomajku Finku. Od 2001. godine radi u Selu. Kaže, na televiziji je vidjela oglas te ju je tad želja povukla da na bilo koji način bude uz tu djecu. Na desetine djece koje je odgojile postali su sastavni dio njenog života, čak i onda kada napuste Selo.

„Sa jedne strane mi je drago što sam uz djecu kojoj, zaista treba pomoć, što sam tu da im pružim toplinu, ljubav i pažnju, da osjete taj dio života. A opet, sa druge stran žaljenje zašto su ta djeca došla u ovu situaciju, da budu tu. Uvijek sam gledala da nadomjestim toj djeci taj dio majčinske ljubavi, te pažnje“, govori pomajka Finka.

Održava kontakt sa svima koje je odgojila tokom njihovog boravka u Selu, a takvih je mnogo.

„Divim se njihovom uspjehu i radujem se kad samo čujem glas te djece kada me nazovu, kada mi kažu da rade, da su se zaposlili, da su se udali ili oženili. Najsretnija sam kada mi kažu ‘mama, dobio sam sina’, što znači da sam ja dobila unuče. Ja takve djece imam, zaista dosta“, sa suzama u očima priča Finka.

Nikad ne odustajati

Mnoštvo je izazova koje se javljaju u radu Sela mira. Same osobine djece koje dolaze ovdje na smještaj, njihove prilike i traume koje su doživjeli postavlja se kao jedan izazov.

„Dolazimo i u situacije da nemamo dovoljno razumijevanja u društvu, dolazimo do problema našeg obrazovanja, našeg zdravstva, susrećemo se sa velikim izazovima. Kantoni nemaju jedinstven program kada je u pitanju obrazovanje. Kada je u pitanju liječenje djece susrećemo se sa nelogičnim problemima. Recimo ako dijete dolazi sa područja drugog kantona i desi se određeni zdravstveni problem tu je onda veliki broj dopisa, vremenski period, nekada dijete nije u mogućnosti da čeka taj vremenski period na određenu ljekarsku intervenciju. Tu su, takođe problemi oko finansijske podrške gdje čekamo da kantonalni zavodi regulišu svoje obaveze. Često bivamo u prilici da mi od svojih sredstava moramo to plaćati, a ne raspolažemo sa tako ogromnim budžetom“, kaže Osman Šestan, socijalni pedagog.

Štićenici uglavnom završe srednju školu, a pruža im se mogućnost fakultetskog obrazovanja. Fondacija realizuje i program „Kuća na pola puta“ gdje se štićenici koji navrše osamnaest godina osamostaljuju i završavaju obrazovanje, ali im se i pokušava pronaći posao.

„Od te djeca ne treba nikad odustati. Zahvaljujući angažmanu svih zaposlenih, ali i našim prijateljima uspijevamo i u nastojanju da ih zaposlimo. Nedavno smo imali situaciju gdje smo trojicu naših štićenika zaposlili. Sada imaju priliku nastaviti napredovati i zasnovati svoje porodice“, ističe Šestan.

Od štićenika do glavnog majstora

Direktor Pozderović naglašava da im je najveći uspjeh kad odgoje tu djecu, kada završe škole i postanu samostalni i uspješni ljudi.

„Neka djeca koja su boravila ovdje sada rade u Selu. Imamo nekoliko takvih primjera. Jedan od njih je i Nurija Kahrimanović koji već 15 godina radi kod nas. Uspio je da, od takoreći običnog majstora dođe do stepena da održava cijelo selo, da bude glavni majstor. Oženio je djevojku koja je, takođe bila naš štićenik. Sada imaju četiri kćerke. Šest brakova se ovdje izrodilo, od tih šest brakova imamo i unučadi“, ponosno priča Pozderović.

A Nurijina životna priča je još jedan uspjeh Sela mira. Rodom je iz Sapne. U toku rata otac mu je umro, te je ostao da živi sa majkom koja je bila bolesna. Nije imala uslove za život i njegovo izdržavanje. Preko Centra za socijalni rad Sapna smješten je u dječije Selo mira u Turiji 1998. godine. Imao je tada 12 godina. Tokom boravka u Selu živio je u porodici gdje je radila pomajka koja je bila iz Srebrenice. Tu je živjela sa svojom djecom. Nakon završetka srednje škole ponuđeno mu je da radi u Selu, u početku sa već zaposlenim majstorom. Prihvatio je ponudu i danas radi kao glavni majstor.

„Najdraže uspomene iz Sela kada sam boravio kao štićenik su  mnogi prijatelji koje sam stekao. Takođe, drago mi je što sam imao priliku posjetiti i boraviti kod svojih donatora u Njemačkoj sa kojima sam i dan-danas ostao u kontaktu. U Selu sam upoznao i svoju suprugu sa kojom imam četiri kćerke i našu kuću u Bikodžama, općina Lukavac“, govori Nurija.

Sada kada radi u Selu sjeća se trenutaka kada je bio štićenik i kada je učio od drugih majstora. „Tako da i ja sada, pošto se bavim kućnim instalacijama i održavanjem gledam da djeci koja su zainteresovana pokažem i pomognem koliko mogu, da ono što ih interesuje nauče od mene. Hvala Bogu da djeca koja nemaju roditelje mogu uspjeti u životu sa ovakvim ustanovama. Trebaju iskoristiti priliku i potruditi se da budu što bolji ljudi“, zaključuje na kraju Nurija.

Izvor: Al Jazeera