Djeca žrtve rata u BiH: Neispričane sudbine u sjenci zaborava

Kad je bh. režiser Dino Mustafić odlučio da 9. jula, u sklopu obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici, u amfitetatru Memorijalnog centra Kovači, u izvedbi Sarajevske filharmonije postavi potresnu poemu Fatima, sasvim sigurno je bio svjestan da ne samo pred građane Bosne i Hercegovine, nego i mnogo šire, ponovo stavlja jednu od najbolnijih tema rata u Bosni i Hercegovini.

Poema, koju potpisuju tekstopisac Edin Krehić i kompozitor Edin Zonić, govori o sudbini Fatime Muhić, najmlađe žrtve genocida u Srebrenici – ubijene u noći kad je rođena.

Jedan od najsvirepijih, najbolnijih i najpotresnijih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, gdje su mnoga djeca postala strašne žrtve rata i genocida, toliko je strašan da je u čitavoj ljudskoj historiji teško pronaći nešto tako neljudsko i zastrašujuće.

I  četvrt vijeka nakon rata mnoge strašne ljudske sudbine ostale su nepoznate i neispričane ili su jednostavno gurnute u sjenu u nastojanju da se žrtve pretvore u puke brojeve. Među tim neispričanim pričama mnogo je onih o tragičnim sudbinama djece. Neka su ubijena, neka prošla strašne patnje, a nekima su zločini, koje su pretrpjeli oni, njihovi roditelji i porodice, obilježili cijeli daljnji tok života.

Rođena prvog dana rata

Jednu od takvih, tužnih i potresnih sudbina je i ona koju nam je ispričala Emina Boračić. Iako danas ima 28 godina i završava studije, teško joj je i nakon toliko godina opet pričati o tome, ali u isto vrijeme želi da se priča jer, kako kaže, ničija trauma i tragedija ne treba da se gura pod tepih.

„Rođena sam“, svjedoči Emina, „prvog dana rata u Foči, 7. aprila 1992. godine. Majka je tada imala 16 godina, rano se udala, živjela je u jednom od okolnih sela u blizini Foče sa mojim ocem. Odmah po rođenju ja sam ostala u bolnici, a mamu su odveli u logor. Majka je bila zatočena u najzloglasnijim logorima u Foči, proživljavala je razne fizičke i psihičke torture, a ja sam boravila u Foči neko vrijeme, u bolnici. Onda me Crveni križ – ne znam, nemam mnogo informacija o tome – prebacio u Igalo sa ostalom djecom, koja su bila tu u bolnici, u Institut Simo Milošević, sad znam da se tako zove“, priča Emina.

(Kakva tragična paralela – Simo Milošević je bio čuveni partizanski doktor, humanista, vijećnik AVNOJ-a, kojeg su, kao i stotine drugih ranjenih partizana zaostalih  iza svojih jedinica, teško ranjenog nakon bitke na Sutjesci, zajedno sa proslavljenim hrvatskim pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem, u junu 1943. godine svirepo ubili fočanski četnici u blizini sela Vrbnica)

„Bilo je to“, prisjeća se Emina, “ kao neko sirotište. Ja sam tu bila skoro dvije godine. Za mamu ništa nisu znali, otac mi je poginuo odmah na početku rata, nije me uspio upoznati, niti sam ja upoznala njega. On je poginuo na jednoj planini u blizini Foče“, priča.

Dvije godine uzaludnog traganja

Eminina drama ima mnogo slojeva, sve teži od težeg. Od trenutka kad je ostala u životu do susreta s majkom prošle su godine u kojima niko ni za koga nije znao. Tek je njena tetka, nakon dvije godine uzaludnog traganja, nekako došla do informacije da je djevojčica u tom nekadašnjem poznatom crnogorskom odmalištu. Nakon dvije godine, kaže, aktivisti Crvenog križa doveli su je njenoj tetki u Sarajevo.

„Za mamu i dalje ništa nisu znali“, kaže ova fascinantna djevojka. „Mama je bila zarobljena u logorima, u nekim kućnim pritvorima u Foči, a zatim je jedna Srpkinja pomogla mojoj mami… Ja ću reći Srpkinja, čisto da pokažemo da svi ljudi nisu isti, da ih tako ne vrednujemo prema nacionalnosti ili vjeropisovijesti… Ona joj je pomogla i moja mama se prebacila u Vojvodinu. Tamo je opet bila kod nekih Srba, koji su joj pomogli da me nađe u Sarajevu. Nakon četiri godine mama se vratila u Bosnu, a 1996. godine, kad sam ja napunila četiri godine, uslijedio je naš susret“, sa suzama u očima priča Emina Boračić.  

I 25 godina nakon rata i genocida u Srebrenici, mnoga djeca rađaju se s teškim opterećenjem ratnih tragedija njihovih porodica, a ona koja su i sama iskusila sve strahote zločina, danas su mladi ljudi u čijim životima provijavaju mnoge tragične crte s kojima moraju živjeti. Uprkos strašnim posljedicama zločina nad djecom, mnogi od onih koji su ih počinili nikad se nisu suočili s pravdom, a međunarodna zajednica nije našla odgovor na tu bolnu mrlju na njenoj savjesti, jednu od mnogih koje je „zaradila“ tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Nurdin Mustafić, mladić koji je izgubio oca u srebreničkom genocidu i koji je kao dijete prošao srebreničku golgotu, žali što će mnoge dječje sudbine ostati nepoznate, ali uvjeren je da se o tome mora pričati. 

‘Ostajem ovdje da se borim’

„Pa naravno, svaka priča je potresna i shvata se traumatično i mnogi ljudi suosjećaju. Nažalost, sve priče ne mogu biti ispričane jer ih je bezbroj… I u tome i jeste najveća tuga – što je bezbroj priča, koje apsolutno ne mogu biti ispričane. Mi moramo konstantno apelovati na međunarodnu zajednicu i moramo konstantno vršiti pritisak da se u nacionalna zakonodavstva implementiraju zakoni, koji će štititi djecu i smanjivati broj traumatičnih iskustava.  Ono što mi možemo i što moramo, jeste da tražimo oštrije kažnjavanje zločina protiv djece i protiv mladih ljudi i da ne dozvolimo da se više ikada ponove takva traumatična iskustva, kaže ovaj mladi Srebreničanin.

Kad bi međunarodni krugovi i domaće institucije imali volje i sluha da provedu takve mjere, ni mladi u Bosni i Hercegovini ne bi doživljavali takvu besperspektivnost kakva je danas prisutna, koja ih u pravilu motiviše na odlazak.

„Ja sam svjestan da mnogi mladi ljudi žele da odu iz BiH i da potraže sreću negdje u nekoj boljoj evropskoj državi“, kaže Nurdin. „Ali ja ostajem ovdje da se borim uprkos svemu jer ja ne mogu dozvoliti da bilo koja moja žrtva bude uzaludna i da sve ono što su moji preci učinili i svu tragediju koju su preživjeli, da to jednostavno ostane nezapamćeno.“

Hoće li svijet, ovakav kakav jeste, ikad imati sluha za djecu-žrtve rata, pitanje je koje lebdi još od završetka krvavog rata u bivšoj Jugoslaviji . Kako vrijeme prolazi, sve je besmislenije i bolnije za ljude koji ga postavljaju. Međunarodna zajednica, Ujedinjeni narodi i druge organizacije na međunarodnom nivou vremenom su, svjesno ili ne, dopustili da slike o zločinima nad djecom u Bosni i Hercegovini blijede. Na mjestu je pitanje – ima li snage koja može promijeniti takav odnos prema jednoj od najpotresnijih posljedica rata u Bosni i Hercegovini, ali i ratova širom svijeta?

Odgovornost za užasne zločine

Upravo na 25. godišnjicu genocida u Srebrenici, djeca rođena u ratu u Bosni i Hercegovini uputila su apel generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda, predsjedniku Generalne skupštine UN-a, Vijeću sigurnosti, članicama Ujedinjenih naroda i Evropske unije u kojem sve te svjetske funkcionere i moćnike mole da ih, kako je rečeno, napokon saslušaju. Djeca Srebrenice i Bosne i Hercegovine, rođena u ratu na prostorima bivše Jugoslavije, već 25 godina čekaju da ih konačno primijete svi oni koji su im prouzročili neizmjerne patnje, ali i oni koji nisu spriječili taj rat.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Svojim nezalaganjem, kako poručuju potpisnici apela, ti svjetski funkcioneri i moćnici doprinijeli su da se dogode užasni zločini i zbog toga su odgovorni za posljedice, koje djeca rođena u ratu u Bosni i Hercegovini i danas svakodnevno trpe.

Pismo upućuju djeca iz Bosne i Hercegovine, ali se to odnosi na svu djecu-žrtve ratova i progona širom svijeta. 50 miliona djece pokrenuto je iz svojih domova i ona trpe zločine i torture. Izvršna direktorica Društva za ugrožene narode u Bosni i Hercegovini Belma Zulčić podsjeća na brojna krizna žarišta, od Bliskog istoka, preko Afrike do Mijanmara i drugih zemalja u kojima su u toku progoni na raznim  osnovama i gdje su djeca najveće žrtve.

„Zahtjevi koje su uputila djeca iz Bosne i Hercegiovine u ime djece širom svijeta su vrlo konkretni i odnose se na to da se uspostavi vijeće mladih pri UN-u, koje bi onda moglo posredovati u osnivanju suda za zločine nad djecom i mladima. Tu je, također, zahtjev da se više pažnje posveti Konvenciji o pravima djeteta, kako bi se ona svuda poštovala. Fokus je da se pomogne i djeci koja su rođena iz silovanja u toku rata, gdje su ta silovanja počinjena kao zločin. Toj djeci treba pružiti posebnu podršku, kao i njihovim majkama, koje nisu u stanju da se iznesu sa situacijom“, kaže Belma Zulčić, podsjećajući i da širom svijeta danas postoje brojni izbjeglički kampovi u kojima djeca žive na jedan strašan i potpuno nehuman način, bez pitke vode, bez dovoljno hrane, bez prava na školovanje.  Sva ta djeca u osnovi nemaju nikakvu perspektivu, a postala su, ne svojom krivicom, najveće žrtve ratova.

Otvaranje rana

Apel djece rođene u ratu u Bosni i Hercegovini, upućen svjetskoj organizaciji i njenim članicama, kao i članicama Evropske unije, već je predstavljen u brojnim medijima. U ovom dokumentu se na tipično dječji način, iskreno i direktno, otvaraju neke od najbolnijih rana savremene civilizacije za koje su umnogome odgovorni i međunarodni krugovi, prije svega Ujedinjeni narodi. Prihvatiti ih onako kako stoji u tom pismu značilo bi priznati i odgovornost tih institucija i njihovih funkcionera, makar kao akt nečinjenja, u tim teškim zločinima i progonima širom planete.

Toga su svjesni i potpisnici apela, pa njihova očekivanja nisu velika. Ipak, oni očekuju da će neko nekad morati shvatiti da samo prihvatanjem istine na globalnom planu djeca-žrtve rata mogu izaći iz tame i svojih trauma i  mijenjati svijet koji se trenutno, kako slikovito reče Nurdin – a ima pravo na to, on je dijete Srebrenice iz vremena genocida – nalazi u svojevrsnom rasulu.

Izvor: Al Jazeera