Djeca su najveće žrtve nasilja u virtuelnom svijetu

Nasilje uživo, unatoč manjem broju svjedoka u odnosu na internet publiku, drugačije se doživljava i sankcioniše (Ilustracija)

Era interneta, uz brojne pozitivne efekte koji su postali osnovni alat za rad, ali i nezamjenjiv kanal komunikacije, savjetnik, podsjetnik, drug, pa nekima i više od svega nabrojanog, nosi sa sobom i solidnu dozu opasnosti. Zloupotreba prethodno nabrojanih pozitivnih efekata zna prerasti u pravo nasilje u virtuelnom svijetu, nazvano cyberbullying. Međutim, to nasilje ne primjećuju i ne odnose se prema njemu svi na jednak način. I ne trpe ga svi, samo najranjivije grupe stanovništva. Svih generacija. Ali društvo je najosjetljivije na djecu.

Cyber nasilje je vrlo zastupljeno i smatra se kako su najčešće žrtve djeca i mladi, ali žrtava ima i među odraslim osobama koji ne podliježu ustaljenim normama okoline. Djeca i mladi su izloženi nasilju odraslih, ali i svojih vršnjaka. Oni su češće na internetu i pogotovo na društvenim mrežama i u grupama, pa su tu ranjiviji. Kod odraslih, također ima oni koji su izloženi nasilju, poput usamljenih osoba koje prijateljstvo traže i nude u virtuelnom svijetu”, smatra psihologinja Nermina Vehabović-Rudež.

Svaka komunikacijska aktivnost kompjuterskom tehnologijom koja se može smatrati štetnom kako za pojedinca, tako i za opšte dobro ostaje samo definicija, jer se može svakojako interpretirati i teško dokazati namjera za nanošenje štete drugome. No, nekada su, zapravo vrlo jednostavne.

Jedna šesnaestogodišnja djevojka je nakon prekida tinejdžerske ljubavne veze sa mladićem bila izložena nasilju tako da su javnosti putem Vibera i SMS-a bile ponuđene njene fotografije u “slobodnijem” izdanju, koje je ona u toku veze slala svom mladiću. Slučaj je bio prijavljen policiji. Počinilac je bio maloljetan i nije mogao zakonski odgovarati. Međutim, reakcija zajednice i njihovog društva je bila posebna. Verbalno je linčovana i ponižavana u školi. Svi su osuđivali upravo nju, a čin mladića je ostan neprokomentarisan.

Odgovornost maloljetnika

Granica odgovornosti maloljetnika ipak nije nebitna.

“Što se tiče krivične odgovornosti djece, navodimo da Krivični zakon Federacije BiH isključuje primjenu krivičnog zakonodavstva u Federaciji prema djeci, što podrazumjeva da se krivično zakonodavstvo u Federaciji BiH ne primjenjuje prema djetetu koje u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije navršilo četrnaest godina života”, poručuju iz Federalne uprave policije, naglašavajući da je ova vrsta nasilja u svakodnevnom porastu.

No, u Odsjeku za borbu protiv kompjuterskog kriminala nemaju egzaktne brojeve koje bi rasvijetlile razmjere pomenutog nasilja.

Njihove kolege u drugom bh. entitetu nemaju posebnu službu. Iz ponuđenog odgovora Odjeljenja za odnose sa javnošću MUP-a Republike Srpske je jasno i zbog čega: “Obavještavamo da Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske nije zaprimilo prijave koje se odnose na cyberbullying, odnosno virtuelno zlostavljanje putem interneta”.

Teško je vjerovati da nije bilo tih pojava, iako je mnogo lakše shvatiti da nije bilo prijava slučajeva. Zbog straha od stigme, od nepovjerenja, od informatičke neobrazovanosti roditelja i nastavnika u odnosu na djecu… I sve to će grupa ili pojedinac, prirodnim i društvenim normama odgovornih za “nadzor nad situacijom” zanematiri ili minimizirati. U isto vrijeme žrtve trpe nasilje.

Jedan dječak je došao u Centar za mentalno zdravlje zbog gubitka volje za učenjem i pohađanjem škole. Nakon razgovora sa psihologom se otvorio i pojasnio da je izopćen iz grupe vršnjaka na Facebooku koja je zatvorenog tipa i u toj grupi su svi učenici njegovog razreda. Objasnio je da “glavna” učenica u razredu ne dozvoljava da on bude član grupe. Nikada niko nije razgovarao sa tom djevojčicom kako bi joj ukazao da je ona klasični cyber zlostavljač.

“Taj dječak nije bio svjestan da je žrtva cyberbullyinga i da je podsvjesno zanemarivao boravak u razredu kao osnovni razlog za gubitak interesa za školu i nastavne procese”, procjenjuje Vehabović-Rudež.

Identična situacija su i sada ponavlja u četvrtom razredu osnovne škole. Nastavnici u pravilu nisu članovi takvih grupa i ne mogu znati da je jedno dijete izloženo torturama mimo njihovih očiju. Učeničko nezalaganje u nastavnim procesima “nagrađuju” lošom ocjenom i tako žrtvu dvostruko kažnjavaju.

Policija svjesna problema

Nasilje putem interneta se zasniva na podsticanju grupne mržnje, napadima na privatnost, uznemiravanje, praćenje, vrijeđanje, nesavjestan pristup štetnim sadržajima, kao i širenje nasilnih i uvredljivih postova i komentara. Podrazumijeva se i slanje okrutnih, ponekad i prijetećih poruka, kao i kreiranje internetskih stranica koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun žrtve. A posljedice mogu biti pogubnije nego u stvarnim situacijama. Nasilje uživo, unatoč manjem broju svjedoka u odnosu na internet publiku, drugačije se doživljava i sankcioniše.

“Govoriti o internet-nasilju izdvojeno od nasilja uopšte, koje je izuzetno prisutno u našem društvu, je nemoguće. Sve to govori o našim međuljudskim odnosima. BiH ima dobre zakone koji tretiraju nasilje, ali kada dođe do provedbe zakona u djelo, tu nastaje problem iz nekog razloga. Ili nedovoljan broj dokaza kako bi se neko pravno tretirao. Ili vjerovanje kako će se sve brzo smiriti i zaboraviti ukoliko se nasilnik zastraši. Treći, vrlo čest primjer je da su oni koji vode proces i sami nasilnici po nekom osnovu i obustavljaju proces prije okončanje. Četvrto, korumpiranost učesnika istrage dovodi do situacije da počinitelj ne bude kažnjen. A onda imamo i da se nasilje ne prijavljuje iz straha od nasilnika, te zbog duge i neefikasne procedure”, smatra psihologinja Vehabović-Rudež.

U Federalnoj upravi policije su svjesni postojanja problema.

“Razvojem i sve većom upotrebom informacionih tehnologija i svakodnevnom primjenom u svim društvenim sferama života, te sve veća dostupnust interneta svim slojevima društva i starosnim kategorijama stanovništva, među kojima su i djeca, stvaraju se pretpostavke i uslovi da se dosadašnji trendovi vršnjačkog nasilja prenose i u virtuelnu dimenziju. Posebno se vršnjačko nasilje rezvojem društvenih mreža prenosi u virtuelni svijet među djecom i maloljetnim osobama. Odsjek za borbu protiv kompjuterskog kriminala se u dosadašnjem radu susreo sa više različitih slučajeva gdje su žrtve lica različite životne dobi, prema kojima se u konačnici konstatnim i višednevnim objavama na za njih uvredljiv način podvrgnuti zlostavljanju koje ima za cilj destruktivan uticaj na ugled, dostajanstvo i druge moralne vrijednosti žrtve”, navode u policiji.  

Lažni profili

Interesantno je kako reaguje sistem. Kako sankcioniše nasilnike, a kako pomaže žrtvama?

“Jedna od mjera je obavezni tretman nasilnika u centrima za mentalno zdravlje, ali se ta mjera rijetko izriče, jer je skupa za sudove. Žrtva tretman može dobiti u pomenutim centrima kod psihologa, psihoterapeuta, psihijatra… Proces oporavka je dug. Društvo ima profesionalce koji rade na senzibilizaciji stanovništva i prevenciji, ali to nije dovoljno. Isti proces senzibilizacije i edukacije trebaju proći i policajci, ljekari, nastavnici, tužioci i sudije. Zakon se mora provoditi bez obzira o kome se radi, a sada nije takav slučaj. Korupcija je razlog, koji pored neznanja, vrlo često dovede do nekažnjavanja počinioca nasilja”, smatra Vehabović-Rudež.

Kao rješenje problema nudi kontinuirano informisanje djece i omladine o svim vrstama nasilja i kako to nasilje prepoznati, a posebnu pažnju treba posvetiti prepoznavanju opasnosti i prijavi nasilja na internetu. Roditelji moraju raditi na svojoj informatičkoj pismenosti, kako bi mogli pratiti sigurnost svoje djece.

I da ne bude da su samo djeca i adolescenti počinioci i potencijalne žrtve kompjuterskog nasilja, trebamo shvatiti da su već generacije i generacije stasale uz napredne tehnologije i da sada to znanje mogu pretvoriti i kao svojevrsno oružje i u godinama za koje bi mnogi smatrali da su sasvim “zrelo doba” za čovjeka.

Tako je bivši suprug klijentice iz Centra za mentalno zdravlje hakirao Facebook profil svoje supruge i pod njenim identitetom slao uvredljive poruke unaokolo njenim prijateljima i poznanicima. Postavljao je neprimjerene sadržaje koje su narušavale integritet i destabilizirale njenu psihu.

U Centru smatraju da na taj način zlostavljač ima “pruduženo djelovanje” i nakon prekida veze ili braka.

Mala je mogućnost da se izbjegnu ponavljanja sličnih nasilnih ponašanja, s obzirom da se na internetu ove situacije mogu dogoditi bilo kad i bilo gdje. Nasilnik pod lažnim profilom može ostati anoniman, pa velikom broju djece upravo se ta činjenica može činiti primamljivom, te jednom vrstom podsticaja na nasilno ponašanje. U stvarnom svijetu, vrlo vjerojatno, ta ista djeca ne bi bila tako nasilna. I zato, ako sankcije ne bude pravovremene, mladi nasilnici to mogu shvatiti kao trening i model ponašanja za cijeli život.

Zato bi roditelji mogli uzeti u ruke mobitele i ostale uređaje koje su velikodušno darovali svojoj djeci. Osim SMS-a i poziva, tu ima raznih aplikacija koji se mogu provjeriti. Tako da se zna ko je potencijalna žrtva, ali i ko je mogući nasilnik skriven iza simpatičnog lika nevinog djeteta. Nešto što se žargonski na ovim prostorima nazivalo “hinjom”.

Izvor: Al Jazeera