Dizajner Stojanović dobio 200 nagrada, pa onda diplomirao

Slavimir Stojanović
Stojanović: Svi su imali utisak da ne samo da sam završio fakultet, nego da imam i doktorat (Nebojša Babi?)

Slavimir Stojanović (1969.) je jedan od najznačajnijih dizajnera na ovom prostoru i jedan od najcenjenijih na prostoru centralne Evrope. Dobitnik je više od 200 internacionalnih nagrada.

Njegovi radovi su deo kolekcija u muzeju Pompidou u Parizu, Muzeju umetnosti i reklame u Hamburgu i Muzeju plakata u Varšavi. Njegov dizajn, po mom osećaju, uvek u sebi nosi tačnu meru paradoksa i poezije. 

Povod za naš razgovor je priča o tome kako je Slavimir Stojanović nedavno diplomirao i zatim na Fejsbuku objavio da je diplomirao, objasnio šta sve ta diploma znači, vrlo pošteno, potresno i jednostavno.

U razgovoru koji je pred vama zapravo govorimo o redefinisanju identiteta i moći koju odgovornost nosi – da se ostvare sopstveni snovi.

  • Inicijalna kapisla za  naš razgovor je vaš Fejsbuk status u kojem objavljujete da ste diplomirali. U tekstu kažete da ste jedini čovek koji je prvo dobio nagradu za životno delo, a tek onda diplomu fakulteta.

Kao klinac, u najranijem detinjstvu, shvatio čime hoću da se bavim, imao sam tu sreću i san mi je bio da upišem Akademiju likovnih umetnosti. Išao sam u Srednju dizajnersku i spremao se za Akademiju. U mojoj porodici nije bilo nikoga ko se bavio umetnošću, ali su svi ispoljavali talente, koje nisu realizovali, da tako kažem. Moj tata je imao aspiraciju da bude arhitekta i sanjao je o upisu u Srednju arhitektonsku školu, međutim, na žalost, to mu nije pošlo za rukom. Imao je 14 godina i bio prvi ispod crte kada je pokušao da je upiše. Nije bio primljen i to je morao da saopšti svom ocu koji je bio na samrtnoj postelji. Dakle, to je izuzetna trauma koju je on nosio i koju mi je ispričao tek pre tri godine.

Nikada me nije forsirao, niti je hteo da ostvari svoje snove kroz mene. Nije insistirao da upišem fakultet, ali se od najranijeg detinjstva znalo da  to želim i da je to moj san. Imao sam ogromnu podršku. Ni mama, ni tata zapravo nisu završili fakultete zato što sam se ja rodio u vreme kada su oni tek upisali fakultete. Neplanirano sam im se dogodio kada su imali 20 godina. Pošto su želeli da se sami izdržavaju, morali su da napuste studije. Zaposlili su se na najprimarnijim poslovima koje su mogli da nađu: tata je prvo bio kondukter, a posle je  počeo da radi na benzinskoj pumpi i taj je posao radio do kraja. Dakle, sve kreativne aspiracije su ostale nerealizovane.

  • Uzeo je život svoje.

Apsolutno. Znao sam da on voli da crta, njegov brat crta fantastično, kao i mamin brat – moj ujak, očigledno su se ti geni lepo složili u meni. Imao sam tu sreću i osećao sam se privilegovanim u familiji zbog mog dara za crtanje i dobijao sam neverovatnu podršku od svih. Bez ikakvog pritiska očekivanja, čista podrška. To je pozadina cele ove priče. Kada sam upisivao Akademiju, tata mi, zbog njegove traume, nije dao da idem sam na prijemni. On je sedeo ispred učionice i čekao da završim ispit do kraja. Bio mi je podrška i to je očigledno ono što je njemu falilo kad je pokušao da upiše Srednju arhitektonsku školu. Kada su stigli rezultati nije mi dao da odem do table da vidim jesam li položio nego se on probijao kroz tu gužvu potencijalnih studenata. Sećam se da skače iz gomile i viče: ’’Stojanoviću, primljen si!’’ I nikada me nije ništa više pitao oko fakulteta. Tu se povukao. To sam osvestio tek pre par godina kada mi je, na godišnjicu mamine smrti, ispričao za njegovu traumu oko srednje škole. Otvorio se i počeo da se izvinjava, što nije uspeo da završi fakultet i rekao da sam od njega taj gen pokupio – nezavršavanja fakulteta. To je pričao na zaista najpozitivniji način.

  • Vi ste redovno upisali studije, ali vas je zapravo rat devedesetih omeo da ih završite?

Bio sam veoma dobar student, ambiciozan i naravno sanjao sam da završim fakultet i postanem jedan od najboljih dizajnera na svetu. Jedan od načina je bio da to privedem kraju, usavršim se i idem u svet. Rat je ubrzao odlazak u inostranstvo – kada su krenule mobilizacije i bratoubilački rat, raspad države za koju sam veoma vezan. Kulturno pripadam jugoslovenskom identitetu, deo sam toga i dan danas. Imam prijatelje u svim bivšim republikama, to je moj modus operandi. To je moja teritorija. Svakako sam hteo da idem na magistarske studije u Švedsku gde mi živi ujak, ali je rat učinio da odem u toku studija ‘92., kada je u Bosni krenulo… Otišao sam pre nego što sam dao uslov u četvrtoj godini i steknem pravo za diplomski rad.

  • U Švedskoj ste primljeni lako na studije?

Da, bez ikakvih problema na osnovu portfolija, profesor H.C. Erikson se veoma založio da budem primljen. Međutim on nije mogao da utiče da ostanem na fakultetu kada su uvedene sankcije, mada su pisali peticiju za moj ostanak, ali nije vredelo. Nije bilo načina da ostanem. Tu mi se svet srušio, a snovi raspršili, tada sam rekao da nikad više neću kročiti ni u jednu obrazovnu ustanovu, pošto sam to doživeo. Pritom sam bio stvarno jedan od boljih studenata. To je bilo jedno surovo suočavanje sa stvarnošću.

  • To je bila vaša trauma?

Jeste i zato je toliko trajalo dok nisam diplomirao, prvo tu je bio bes, a drugo teško je bilo naterati sebe da učite teorijske predmete iz ove pozicije. Svi studenti me znaju kao poznatog dizajnera (smeh).

  • Na koji način vam je važan period koji ste proveli u Sloveniji, u profesionalnom smislu?

Tamo postoji realna industrija u koju sam se odlično uklopio, jer sam čovek koji kada ima merdevine uz koje treba da se popne – on se penje. Tako funkcionišem. Kada nema merdevina onda se držim za tarabu.

  • Važno vam je da imate jasnu strukturu?

Upravo. Tokom devedesetih je moja struktura bila agencija Saatchi & Saatchi koja je imala dobru strategiju. Dobio sam gomilu nagrada, veoma sam srećan što sam bio deo tog tima, cvetao sam kreativno sa njima. Nisam tada bio tržišno osvešćen, nisam znao da radim sa klijentima i onda sam došao u situaciju da to naučim u Sloveniji. Taj period je u tom smislu bio najplodonosniji. I tamo sam probao da završim faks – to mi je ostao nedosanjan san. Svi su imali utisak da ne samo da sam završio fakultet, nego da imam i doktorat po onome što sam radio. Nisam uspeo ni tamo da završim fakultet, zbog posla… Onda sam se sticajem životnih okolnosti vratio u Beograd – zaljubio sam se.

  • Ljubav je bila odlučujući faktor za povratak?

Apsolutno. U Sloveniji sam završio jednu vezu i došao u Beograd i zaljubio se u svoju staru ljubav, obnovili smo vezu, tačnije samo smo nastavili gde smo stali. Ubrzo smo dobili Nađu, ali sam i tada prošao kroz jednu traumu – majka mi je umirala dok sam čekao dete. Kada se ona razbolela hteo sam ponovo da upišem fakultet, da joj pokažem da nisam odustao. Niko mi nikad nije rekao ni reč što nisam diplomirao, ali sam imao utisak da je njoj važno, pošto ću dobiti dete, da završim fakultet. Međutim ona nije videla dete, ni dočekala da diplomiram. To mi je bilo najteže. Doživeo sam to kao ozbiljnu tragediju – sa jedne strane imate trudnu ženu ,sa druge majku koja umire, a ja pokušavam, kao, da studiram.

  • I devojčica stiže na svet koja vas pokreće da stvari zaista zaokružite.

Tako je – to je bilo 2008. i onda sam 2012. upisao ponovo fakultet. Moja ćerka je jedno divno dete, potpuno slobodnog duha nevezano za ikakve gridove – kao njen tata što voli strukturu. Ona, baš naprotiv, to ne voli i za mene je inspiracija da razvijem spontanost. Meni je to univerzum poslao – da imam izazov da iz korena promenim svoj rigidan karakter…. da budem razbarušen (smeh).

Kada sam išao da je upišem u osnovnu školu – kod sekretarice sam se toliko nekontrolisano rasplakao, da je bilo strašno. Valjda zato što ona počinje da se školuje, a ja nisam dosanjao svoj san.

Desilo se stvarno to, koliko god trivijalno zvučalo, da sam uzeo njenu knjižicu po završenom prvom razredu i rešio da diplomiram. Ne zbog diplome, nego zbog osećanja da nisam odustao od sopstvenog sna. Zbog poruke koju šaljem mojoj ćerki, ženi i svim ostalima koje volim. Osim toga sada sam shvatio posle 30 i nešto hiljada lajkova na Fejsbuku šta taj čin znači ljudima.

Ja sam brisao tastaturu pišući, to pisanje je bilo katarzično za mene. Sada imam osećaj da sam kompletna ličnost, inače sam imao duboke komplekse da sam, na foru, sve prevario. Imao sam pun orman nagrada, vredan sam i talentovan, ali u sopstvenoj konstrukciji unutrašnjoj je falilo dosta kockica. Sada sam kao novi čovek i još uvek mi nije najjasnije šta se to odigralo. Moja žena i ćerka su trenutno na moru i ja sada nisam normalan pošto nisu ovde. Zovem ih na svakih 20 minuta da ih čujem.

  • Pošto ste diplomirali, stekli ste novi identitet, koji su planovi za budućnost? Kako ćete zastupati taj novi identitet?

Momentalno kako sam dao poslednji ispit, psihologiju, kada mi je profesor upisao desetku, prva misao je bila: ’’e, sad ćeš ko bela lala da ideš do doktorata.’’ Znam šta ću da radim za doktorat – da napravim knjigu u kojoj će biti sadržana moja metoda: “Complicate simply”. To će biti svojevrstan udžbenik za nove generacije. Sam ću investirati u njega i siguran sam da će biti koristan.

Izvor: Al Jazeera