Diplomatski triatlon Heika Maasa

Bivši njemački ministar pravosuđa Heiko Maas je novi šef diplomatije te zemlje, a, kako je to kazala njegova stranačka kolegica Andrea Nahles, za novu poziciju trebat će mu izdržljivost, ukazujući time na Maasovu ljubav prema triatlonu.

Političar SPD-a, pravnik po struci, odrastao je u katoličkoj porodici u Saarlouisu. Jedno vrijeme je bio angažovan i u katoličkoj omladini, a kako je sam kazao jednom prilikom, te vrijednosti se oslikavaju i u njegovom političkom životu.

Maas je već 1989. pristupio SPD-u, a tri godine nakon toga je postao predsjednik omladine te stranke u Saarlandu.

Tako je počela politička karijera novog njemačkog šefa diplomatije koji se, i dok je bio ministar pravosuđa zalagao za pravo na slobodu religije i konstantno ukazivao na opasnost rasta islamofobije i antisemitizma u Njemačkoj i Evropi.

Maas je, kako tvrdi Vedran Džihić, profesor političkih nauka na Bečkom univerzitetu, definitivno jaka ličnost, slično kao što je to bio i njegov prethodnik i stranački kolega Sigmar Gabriel.

Najteži problemi u regiji

On će, kaže Džihić, dati jasan profil njemačkoj vanjskoj politici i imati hrabrosti da šalje direktne jasne poruke onda kada su potrebne.

Ipak, on smatra da se njemačka vanjska politika prema Zapadnom Balkanu neće puno promijeniti i sa Maasom na čelu Ministarstva vanjskih poslova.

“Ona će jednim dijelom biti usko povezana i usklađena sa politikom Evropske unije prema regiji, a to ove godine znači da će pratiti dinamiku oko nove Strategije EU-a za proširenje, Samita u Sofiji i Samita u Londonu. Pošto trenutno nije sigurno da će ovaj novi angažman EU-a zaista dati konkretne rezultate i da će biti dovoljan da dovede do pozitivnih promjena u Bosni i Hercegovini i na relaciji Priština – Beograd (dva najteža problema u regiji), možda postoji prostor za jači i oštriji angažman Njemačke po ovim pitanjima. Poruka Beogradu ali i Prištini je jasna – dosta je bilo retorike, nešto se mora konkretno desiti, ne samo po pitanju dijaloga nego i na planu potrage za nekim konačnim rješenjem, koje se naravno neće desiti ove godine ali koje se mora pripremati duži period”, navodi Džihić.

Trenutno, dodaje, na relaciji Priština-Beograd vlada sve drugo ali ne pozitivna klima – “odnosi liče na hladnoratovske”.

“Tu bi Maas i nova njemačka vlada mogla odigrati odluku aktera koji bi mogao izvršiti jasan i jak pritiska na obje strane i pomjeriti tačku sa mrtvog slova. Slična situacija je i u BiH – izborna kampanja je već uveliko počela, bitka oko izbornog zakona se vodi i nema nagovještaja da ćemo ove godine vidjeti neke trezvenije politike i poteze. Poslije izbora očekujem da će Njemačka zajedno sa partnerima u Uniji pokušati preuzeti inicijativu u BiH, i mozda bi ta inicijativa sa Maasom mogla ići u pravcu postepenog transformiranja etničkog principa u neki novi, funkcionalniji, koji bi značio i veću institucionalnu reformu.”

Džihić smatra da će Zapadni Balkan u svakom slučaju i dalje biti važan evropsku regiju i za Njemačku, kao i do sada.

“Taj ‘značaj’ zadnjih godina nije doveo do neke suštinske promjene politike prema Balkanu, koja se zasnivala na principu ‘business as usual’ i tehnokratskih mjera za političke probleme. Sad je došlo vrijeme da se krene korak dalje, i postavlja se pitanje da li Njemačka može biti novi motor aktivne politike EU-a prema Balkanu. Pred kancelarkom Merkel je jedno suštinsko pitanje: ona će uskoro morati dati odgovor da li i na koji način ulazi u neku vrstu ad hoc reformske koalicije sa Emmanuelom Macronom, a znamo da nije poznata kao prijatelj velikih odluka, već više opreznih politika – korak po korak. Merkel zna da joj je ovo zadnji mandat, i možda je to motiviše da napravi iskorak i odvažno pogura Evropu korak dalje ka jačoj i solidarnijoj Uniji.”

U jednom takvom scenariju, nastavlja Džihić, bi Zapadni Balkan mogao i morao biti dio tog motora.

“Na primjeru naše regije bi Njemačka i EU mogli pokazati i dokazati da Unija, zasnovana na vrijednostima otvorenog društva, još uvijek ima snage i utjecaj da bude atraktivna za susjede, da se odbrani od autoritarnih izazova i da dovrši evropski mirovni projekat. Ako se, ipak, Njemačka i Merkel odluči za mnogo oprezniju politiku, ako se ove godine ‘razvodni’ Macronov vatromet ideja, ući ćemo u izbornu 2019. godinu u kojoj će se malo šta dogoditi. A to bi značilo novo gubljenje vremena za Balkan, koje zaista može biti kobno. Ako 2018. i 2019. godina, pogotovo nakon svih najava s početka ove godine,  posjete predsjednika Evropske komisije Junckera regiji itd., ne budu godine preokreta za Zapadni Balkan, bojim se da ćemo imati još veće krize na Balkanu i da će nam se cilj članstva u EU odmicati iz godine u godinu kao pokretna meta“.

Oslanjanje na kontinuitet

Imajući sve ovo u vidu, pojašnjava profesor na Bečkom univerzitetu, najbolja opcija za Evropu bi bila velika koalicija sa jednom svježom proevropskom agendom.

“Za Njemačku bi to također bila opcija koja bi barem narednih nekoliko godina garantovala stabilnost. A i za Zapadni Balkan bi takva opcija bila najpovoljnija. Ona bi značila kontinuitet njemačke politike prema Balkanu, uz mogućnost da se Njemačka u kontekstu širih evropskih debata o budućnosti EU-a, aktivniji uključi u sam proces proširenja i u rješavanje nekih gorućih problema u regiji, kao recimo pitanja dijaloga Kosova i Srbije ili pitanje unutrašnjih odnosa i krize u BiH“.

Šef balkanskog projekta na Institutu CIFE u Nici i član Savjetodavne grupe Balkan u Evropi, Tobias Flessenkemper, ističe da je Heiko Maas novi u vanjskoj politici i da će se, kao i njegovi prethodnici, osloniti na kontinuitet.

“Pošto je do sada bio ministar pravosuđa su mu pitanja vladavine prava sigurno važna. G. Maas je porijeklom iz Saarlanda, regije koja je na granici sa Francuskom. Tako da su mu teme vezane za saradnju unutar Evrope i ophođenje s posljedicama rata, kao i uklanjanje granica, također važne. Ipak, još uvijek je prerano za pravu procjenu. U koalicionom dogovoru se Zapadni Balkan spominje u dijelu “Bilateralna i regionalna saradnja u Evropi i svijetu“. Koalicioni partneri su za perspektivu članstva zemalja Zapadnog Balkana Evropskoj uniji. Oni naglašavaju da zemlje regije za članstvo moraju ispuniti predviđene kriterije. To se pogotovo odnosi na opširne, održive i nepovratne reforme koje se tiču uspostavljanja vladavine prava i borbe protiv organiziranog kriminala i korupcije“, kaže Flessenkemper.

Nova vlada, ukazuje on, planira da na tom planu zemlje regije još više podržati.

“Njemačka vlada će također u budućnosti saradnju unutar regije podržavati kroz Berlinski proces. Formulacije više ukazuju na kontinuitet, nego na nove inicijative“, smatra on.

Bodo Weber iz Vijeća za demokratizaciju politike je uvjeren da ćemo vidjeti kontinuitet njemačke politike prema regiji.

“Na vlasti su iste stranke kao u prethodnom mandatu. Iako novi ministar vanjskih poslova Maas nema diplomatsko iskustvo, on će se sigurno brzo prihvatiti novog posla. Njemačka je u zadnjih deset godina preuzela odgovornost , kroz vođenje više političkih inicijativa u regiji, prvenstveno u dijalogu Kosovo-Srbija, te u aktuelnoj politici Unije prema BiH. Na neki način su obje inicijative u zadnje vrijeme upale u ozbiljnu krizu, tako da Berlin čeka puno posla na Zapadnom Balkanu“, smatra Weber.

Koalicioni dogovor, nastavlja on, nije toliko opširan i detaljan da se posveti svim regijama svijeta.

Ali činjenica da se Zapadni Balkan i politika proširenja nalaze na dva mjesta u dogovoru, za Webera je jasan signal da će i nova-stara koalicija posebnu važnost pridodati regiji.

Stvarni izazovi za Evropsku uniju i Njemačku

Izvršna direktorica think-tanka Populari, Alida Vračić, kaže da je politika Njemačke prema zemljama Zapadnog Balkana potrebno posmatrati kroz sveukupnost angažmana te zemlje u regiji.

“Njemačka je duboko investirana (najprije politički), ali i ekonomski na određenom nivou u regionu i procese koji se dešavaju u regionu, te nema razloga vjerovati da će se to znatno promijeniti u narednom periodu, neovisno o pojedincima unutar njemačke Vlade”, navodi ona.

Sigurno je, smatra ona, da nova njemačka koalicija neće praviti radikalne zaokrete u svom dosadašnjem pristupu prema zemljama u regiji, “i sasvim je jasno da će se voditi sveukupnom politikom EU-a u tom smislu“.

“Procesi koji su inicirani od strane Njemačke (Berlinski proces), njemačko-britanska inicijativa, pažljivo su dizajnirani da se nakon svog ‘prirodnog’ završetka uklope u politike Evropske unije osmišljene za region, kako bi se stimulirale tzv. duboke reforme. Istovremeno, imajući u vidu rastući populizam u Evropi, realno je očekivati da će Njemačka insistirati na jasnijoj i primjerima – preciznijoj diskusiji o regionu, kako bi, između ostalog, pripremila i ohrabrila i svoje građane za eventualno članstvo zemalja regiona u EU. Dvije trećine njemačkih građana nisu za dalje proširenje Unije i potreban je konkretan napor da se ti stavovi ublaže. Na kraju je izuzetno važno prepoznati i realnost odnosa u Evropi u ovom trenutku.

Rezultati izbora u Italiji, još uvijek nejasan ishod izlaska Britanaca iz EU-a, rastući populizam u Austriji, Mađarskoj, te činjenica da je Alternativa za Njemačku (AfD) dio struktura vlasti u Njemačkoj predstavljaju stvarne izazove Evropskoj uniji, samim tim i Njemačkoj koja trenutno vodi “glavnu riječ” unutar Unije, te nije realistično očekivati da će se EU posvetiti samo regionu“.

U isto vrijeme, navodi Vračić, to može predstavljati i priliku za regiju da iskoristi to vrijeme i artikulira soptvenu viziju budućnosti.

“Vjerujem da postoji šansa za region da se postave ambiciozni ciljevi i očekivanja za narednih 10 godina, umjesto da se čeka na startegije i dokumente koje kreiraju druge vlade”, zaključuje Vračić.

Izborom Angele Merkel u Bundestagu i zakletvom članova nove vlade okončan je najduži period u kojem je Njemačku vodila tehnička vlada.

Izvor: Al Jazeera