Dio Hrvatske krivca za teškoće vidi u EU

Piše: Tomislav Šoštarić

Odluka Britanaca da izađu iz Europske unije dala je vjetar u leđa euroskeptičnim strankama u zemljama Unije i odmah nakon objave rezultata referenduma krenulo je “mreškanje” na europskim političkim scenama i trljanje ruku onih koji su takav rezultat priželjkivali.

Nije to zaobišlo ni Hrvatsku, najmlađu članicu Unije koja ovih dana obilježava trogodišnjicu članstva.

Živi zid, jedina euroskeptična stranka, ali ne i desna, koja ima zastupnika u Saboru i koja posljednjih mjeseci uslijed krize vlasti i pada popularnosti Mosta nezavisnih lista jača u ispitivanjima javnog mijenja, nakon britanskog referenduma čestitala je Britancima. Poručila je da je vrijeme i da Hrvatska raspiše referendum za napuštanje EU.

Inicijativa bez realnih argumenata

Za izlazak Hrvatske iz EU, objektivno gledajući, kaže Čerepinko, trenutačno nema realnih argumenata. Inzistiranje na vlastitom suverenitetu, kaže, sada je jedino što se može istaknuti kao razlog za izlazak. Loši rezultati u povlačenju novca iz EU također mogu biti argument, ali vrlo slab jer je to, kaže, manje problem EU-a, a više Hrvatske općenito. U budućnosti, mogući su problemi vezani prije svega uz integraciju imigranata i izbjeglica, ali Čerepinko smatra da se oni još ne naziru.

Ta inicijativa među građanima, ali niti u političkim krugovima, nije naišla na značajniji odjek. U skladu s tim, analitičari procjenjuju da od inicijative za referendum neće biti ništa. Barem za sada.

Problemi domaće prirode

“Gledajući kako se razvila situacija u Velikoj Britaniji, jasno je da dio građana i u Hrvatskoj za svoje teškoće krivca pronalazi u EU. Živi zid može djelomično artikulirati to nezadovoljstvo, ali ne vjerujem da bi referendum mogao uspjeti. Osim Živog zida, koji EU gleda isključivo iz perspektive banaka, isključujući sve druge elemente integracija, protiv EU-a od političkih opcija još su samo minorne desne stranke. Sve druge političke opcije podržavaju ostanak Hrvatske u EU. Moralo bi se dogoditi nešto izuzetno krupno da bi se taj stav promijenio”, smatra politički analitičar Darijo Čerepinko.

Hrvatski problemi, tumači, nisu posljedica pridruživanja Uniji već su isključivo posljedica domaćeg djelovanja. A EU je, u tom smislu, čak djelovala kao pozitivan i potreban katalizator promjena.

“Hrvatska je nekoliko prvih godina svoje državnosti provela bez tutorstva EU i bez procesa pridruživanja odnosno bez prilagođavanja pravosuđa i drugih segmenata života standardima Unije. Sjećamo se kako je to izgledalo i ne vjerujem da se građani žele vratiti na nešto takvo.”

Zakon o referendumu, pak, takav je da zahtijeva iznimnu i masovnu terensku organizaciju kako bi se prikupili potpisi za njegovo raspisivanje.

Živi zid za sada, smatra, nema takvih kapaciteta, a nema ni toliko velikog problema koji se povezuje s Unijom, a koji bi mobilizirao građane da daju potpis.

Pitanje alternative

K tome, osim “sitnih” osobnih političkih ambicija, Čerepinko ne vidi kome bi izlazak iz EU bio u interesu. „Ne postoji ozbiljna politička snaga, izuzev Živog zida koji svoju snagu tek treba ovjeriti na izborima, a koja bi se zalagala za izlazak iz Unije.“

Osim toga, postavlja se i pitanje alternative Hrvatska je, kaže, u ne tako davnoj povijesti bila prepuštena sama sebi, što nije izgledalo dobro.

“Pristup EU natjerao nas je da prihvatimo niz europskih standarda, a članstvo u Uniji kakva je takva garancija da ćemo se tih standarda i držati. Iako zemlje članice imaju puno manji utjecaj na Hrvatsku sada nego tijekom pristupnih pregovora, taj utjecaj još uvijek do neke mjere postoji. I to je odlično za države mlade demokracije kakva je Hrvatska.”

Eventualni izlazak iz Unije u sadašnjim okolnostima bi se, navodi, vrlo loše odrazio na Hrvatsku i njezin ekonomski i međunarodni položaj.

“To bi, prije svega, značilo povratak našim lošim političkim praksama, a koje čak ni pristup EU nije iskorijenio, poput političke i svake druge korupcije, jačanja mržnje prema drugima i općenito nacionalizma i slično. Na ekonomskom planu ne vidim kako bi nam moglo biti bolje osamostaljivanjem od EU”, kaže Čerepinko te napominje kako takav scenarij za sada nije vjerojatan.

Ni Senada Šelo-Šabić sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose ne vidi racionalne argumente ni mogućnost da bi se građani u većini odlučili za izlazak iz EU, kao što ne vidi niti jednu ozbiljniju političku opciju koja bi to zagovarala.

Kockanje sa zagovaranjem izlaska – neozbiljno

“Razlozi su brojni – mi smo posljednja zemlja članica koja je s naporom završila dug i zahtjevan proces pregovora. Zahtjevom za izlaskom jasno bismo rekli da je sav taj trud bio uzaludan. Drugo, razlozi za ulazak Hrvatske u EU, kao i svake druge zemlje, jesu vođeni željom da se zemlja priključi organizaciji čije članice su uredile svoja društva na način da potiču ekonomski prosperitet te osiguravaju visok stupanj demokratske slobode i zaštite svojim građanima. EU se već neko vrijeme nalazi u krizi pa se možda ovaj opis čini utopističkim, ali on je vrlo poželjan, čak i u krizi, za zemlje kao što je danas još uvijek Hrvatska, koje se nalaze ispod prosjeka razvoja EU”, kaže Šelo-Šabić.

Izlazak Hrvatske loš za cijelu regiju

Iako smatra da trenutačno ne postoje problemi koji bi doveli do podrške inicijativi za referendum, Čerepinko upozorava da kada se počnu javljati problemi koji su izravna posljedica članstva poput, primjerice, potrebe za smještajem većeg broja migranata i izbjeglica, javnost bi se mogla početi okretati od EU i na tom bi je se sentimentu, eventualno, moglo mobilizirati. No, i tada bi se moralo raditi o problemu golemih razmjera. A eventualni izlazak, osim negativnih posljedica po Hrvatsku, loše bi utjecao i na njezin položaj u regiji, ali i regiju samu.

“S obzirom da sam spomenuo ranije da bi se trebalo dogoditi nešto kataklizmično što bi natjeralo Hrvatsku da napusti Uniju, taj događaj utjecao bi i na Uniju i na regiju. Što bi to bilo, teško mi je uopće i pretpostavljati. I za Hrvatsku i za zemlje regije bilo bi odlično da se postupak proširenja Unije nastavi i da natjera zemlje regije da dostignu određene demokratske, pravosudne, ekonomske i druge standarde”.

Kao treći razlog navodi da je zemlja u EU ušla velikim dijelom vođena svojim vanjskopolitičkim ciljevima u smislu jačanja sigurnosti te povećanja međunarodnog utjecaja.

“U turbulentnim vremenima i s porastom sigurnosnih prijetnji koje nisu nužno samo vojne – pa da je članstvo u NATO-u dovoljna zaštita – činilo bi se, u najmanju ruku, neopreznim i neozbiljnim kockati se sa zagovaranjem izlaska iz EU.”

Iako, euroskepticizam u određenoj mjeri u Hrvatskoj postoji i to je, kako kaže, nakon ulaska u Uniju bilo i očekivano – sličan trend je postojao i u nekim drugim novim članicama.

I u Hrvatskoj tako postoje grupacije koje nikada nisu željele ulazak u EU ili bi sada željele izlazak. No, one nisu do sada bile dio ‘mainstreama’.

Njihovi argumenti su, kaže, na tragu zagovornika izlazaka drugih članica – populistički, nacionalistički, anti-imigracijski, ponegdje i ksenofobni i rasistički.

Euroskepticizam i manjak entuzijazma

U korijenu toga je, uz strah promjene te drugog i drugačijeg, nostalgija za glorificiranom prošlošću i ideja da „sami suvereno možemo bolje“.

“No, ono što vidim kao mogući razvoj jeste da, ukoliko ne dođe do promjena u samoj EU, dođe do rasta euroskepticizma čiji argumenti ne počivaju na populizmu nego frustraciji zbog sve veće nemoći EU da čvrsto stane iza svojih principa i temeljnih vrijednosti i suprotstavi se politikama koje ih urušavaju.”

Stoga zaključuje kako je moguće da euroskepticizam u Hrvatskoj poraste, ali i da susjedne zemlje –  kandidati za članstvo u EU – počnu otvoreno pokazivati manje entuzijazma za pristupanje.

“Uostalom, to se već dijelom i događa. Ono što je također jasno jeste da će odluka Velike Britanije o izlasku iz EU potaknuti duboke promjene ne samo u Velikoj Britaniji nego i u EU. Ili će članice EU nakon ovoga pokazati više volje za ulaganjem u zajedničku budućnost, pa čak i ako su samo vođene strahom od onog što se može desiti ako dođe, na primjer, do raspada Velike Britanije i ekonomskih neprilika, ili će se trend rastakanja Unije nastaviti ukoliko se ne aktiviraju snage onih koje dijele vrijednosti EU i odgovornost za zajednički projekt i suprotstave onima koji taj projekt negiraju.”

Izvor: Al Jazeera