Diktatura stranačkih predsjednika u balkanskoj politici

Na čelu stranaka su neprikosnoveni lideri koji strankama upravljaju na najautoritativniji način, kažu analitičari (EPA)

Bez obzira osipao li joj se kabinet zbog Brexita, imala problema zbog kompliciranih pregovora o izlasku iz Europske unije i cijeni „razvoda“ koju će morati platiti zbog poteza svojih prethodnika, čini se da britanska premijerka Theresa May još uvijek sve odluke donosi kroz dogovor sa svojom, Konzervativnom strankom. Još je takav pristup očitiji u slučaju njemačke kancelarke Angele Merkel, jer se gotovo svaki njezin potez – i potpora nogometašu turskih korijena Mesutu Ozilu nakon odlaska iz reprezentacije, i borba s izbjegličkom krizom i kritikama zbog politike odobravanja azila, i nesuglasice unutar vladajuće koalicije – može (pr)ocijeniti državničkim, a ne kalkulantskim i politikantskim, pogotovo ne autokratskim.

Niti jednom, niti drugom državom nije lako upravljati, no i na prvi pogled se čini da obje političarke – i premijerka May, i kancelarka Merkel – jako dobro surađuju sa svojom stranačkom bazom. I ne nameću svoje odluke kao konačna rješenja. Barem se tako čini u javnosti, no šta se događa iza čvrsto zatvorenih vrata iza njih očito i ostaje.

Situacija nešto južnije baš i nije tako idilična. Bez obzira radi li se o entitetskom predsjedniku (Milorad Dodik), članu državnog predsjedništva (Bakir Izetbegović, Dragan Čović, Mladen Ivanić) ili predsjedniku države (Aleksandar Vučić) njihova se riječ u stranci, kojoj su još uvijek na čelu iako demokratski standardi preporučuju da budu iznad toga, bespogovorno sluša. Ako je ta stranka još i vladajuća, a u gotovo svim nabrojanim slučajevima jeste, onda su nalozi predsjednika ujedno i zapovijedi stranci, odnosno vladajućoj većini. Iz toga se i postavlja pitanje – je li na djelu diktatura stranačkih predsjednika?

Demokratija u povoju

Konstatirajući da je „demokratija na Balkanu još uvek u povoju“, profesor novinarstva na Napier University u Edinburghu Aleksandar Kocić upozorava da se ona „čak u određenim zemljama, kao sto je Srbija, urušava i nestaje“.

„S obzirom da je raspad komunizma u Jugoslaviji uglavnom zamenio nacionalizam, svuda su se nametnuli lideri – harizmatični ili ne – kojima je demokratija zapravo bila odbojna. Neiskusni glasači kao da su to baš to i hteli“, primjećuje.

Podsjeća i kako je u Srbiji, poslije pada Slobodana Miloševića, došlo do pozitivnih promena, pa navodi primjer Demokratske stranke koji „pokazuje da unutarstranačka demokratija ipak postoji“. S druge strane su, nastavlja, stranke kao što je Srpska napredna stranka, „zasnovane na snažnom lideru, u kojima članstvo ne sme ni da pokuša da misli svojom glavom“.

Kultura odgovornosti prema biračima

Kad cijelu priču preslika na iskustva razvijenih demokracija, navodi primjer Brexita koji je pokazao da i kod vladajućih konzervativaca, ali i kod opozicijski laburista „lideri nisu svemoćni i da u tim dobro razvijenim strankama postoje snažni unutrašnji demokratski procesi, uz neizbežno podmetanje nogu i zabijanje noža u leđa“.

„Meni se posebno dopada praksa u Britaniji da lider stranke koja je izgubila na izborima odmah podnosi ostavku čak i ako njegova stranka možda nije ni imala nikakve realne šanse za uspeh. Time se stvara jedna kultura odgovornosti i biračima šalje pozitivna poruka“, konstatira Kocić. Posebno zanimljiv smatra i primjer laburista jer u izborima za predsjednika sudjeluje kompletno članstvo stranke.

„Pretpostavljam da će balkanske zemlje u nekom trenutku krenuti sličnim putem, ali je prvo neophodna detoksifikacija politike, kako bi više ljudi ulazilo u stranke i želelo da se politički aktivira, a da to ne bude iz koristoljublja. A da bi se dotle došlo, biće potrebni ozbiljni potresi – tu pre svega mislim na Srbiju i donekle BiH“, navodi Kocić.

Nema mehanizama demokratske kontrole

Unutarstranačka demokracija u balkanskim se krajevima, konstatira politički analitičar Davor Gjenero, svodi na to da stranke u pravilnim razmacima održavaju stranačke konvencije, kongrese, sabore, kako god se oni zvali, i da na njima formalno demokratski odabiru vodstvo. Međutim, dodaje, stranke nemaju niti ugrađene „protuoligarhijske mehanizme“ koji bi onemogućavali da netko trajno bude na čelu jedne stranke. Stoga navodi da bi, u uvjetima kakvi su na Balkanu, bilo poželjno ograničiti mogućnost vođenja stranke na dva mandata.

„U konsolidiranim demokracijama uglavnom nema tako formuliranog ograničenja roka trajanja na čelu stranke, ali ondje vrijedi pravilo ‘win or perish’ (pobijedi ili nestani). Nezamislivo je, na primjer u Velikoj Britaniji, da netko na čelu laburističke ili konzervativne stranke izgubi izbore i da nakon toga želi ostati vođom te stranke. David Cameron, nakon političkog neuspjeha na referendumu o Brexitu nije dvojio o ostavci, što nam govori kako nepisano demokratsko pravilo o odlasku ne važi samo za izborni poraz, nego i za svaki golem neuspjeh, čak i ako ga parlamentarna većina preživi“, podsjeća Gjenero.

No, u postjugoslavenskim društvima potpuno je uobičajeno da odluke donosi jedan čovjek ili su određena politička rješenja stvar dogovora stranačkih čelnika koji su, to se podrazumijeva, i na nekoj visokoj državnoj dužnosti. U takvoj konstelaciji odnosa gotovo se nepotrebnim smatra postojanje stranaka, koalicija, vlada, parlamentarne većine, zapravo demokracije.

„Stranke su nastale kao sljedbe apriornih vođa, a unutar njih nikad nisu razvijeni mehanizmi demokratske kontrole. Niti u jednoj od balkanskih novih demokracija nema regulative o tome kako se regrutiraju kandidati stranke na izborima, nego stranački vođe uglavnom sami ili u konzultaciji sa stranačkim predsjedništvom formiraju stranačke kandidacijske liste. Pokornost predsjedniku stranke, zato, postaje preduvjetom za opstanak u političkom životu“, primjećuje Gjenero.

Navodi i kako „niti u jednoj od novih demokracija stranke nisu razvile jasno definirane kriterije o tome što netko mora ispuniti da bi mogao kandidirati ili za neku funkciju u stranci ili za javnu službu na izborima“. „Ne postoje kriteriji kvalitete i znanja, nego samo lojalnosti. Takva selekcija eksponencijalno jača stranačke vođe“, objašnjava Gjenero „formulu uspjeha“ balkanskih političara.

‘Zarobljena država’

I Mladen Mirosavljević, danas kao profesor na Banja Luka Collegeu i nekad kao novinar, reporter i urednik mnogih medija, primjećuje kako stranke, koalicije, vlade, parlamentarna većina, demokracija postoje samo kako bi „sve bilo upakovano u institucionalni sistem preko kojeg se plasira iluzija o provođenju volje naroda i uticaju naroda na institucije i pojedince“.

„S druge strane, svjedoci smo ‘zarobljene države’ u kojoj živimo, osjećajući na svojoj koži kako to funkcioniše u praksi“, dodaje.

Ukazuje i kako političke stranke „odavno nemaju nikakvu ideologiju, osim interesne, i to uglavnom finansijski interesne“, pa stoga u njima „odavno nema ni unutarstranačke demokratije, ako je uopšte nekada i bilo“.

„Na čelu stranaka su neprikosnoveni lideri koji strankama upravljaju na najautoritativniji način. Preko stranaka, ukoliko su na vlasti, njihovi lideri direktno utiču i na izvršnu vlast, veoma često derogirajući institucije sistema. Svima je jasno da se možete zamjeriti bilo kome ili doći u sukob sa bilo kojom institucijom, ili zakonom, ali je tada najvažnije da imate podršku lidera stranke ili da je ne izgubite. Dakle, stranke su postale najorganizovaniji oblik organizovanih interesnih grupa, a njihovi lideri su postali savremeni donovi“, zaključuje Mirosavljević.

Izvor: Al Jazeera