Oglasi

Đikić: Zašto sam morao napisati roman 'Beara'

U romanu 'Beara' hrvatsko - bosanski romansijer Ivica Đikić opisao je srebrenički genocid iz ugla njegovog počinioca Ljubiše Beare.
Ivica Đikić autor je romana u kojem je opisan genocid u SrebreniciUstupljeno Al Jazeeri

Piše: Jasmin Agić

Rođen u Duvnu, koje će ratnim prekrajanjima historije i geografije regiona, postati Tomislavgrad, novinar, publicist i pisac Ivica Đikić uvijek je pokazivao posebno izražen sentiment prema tragediji koja je zadesila bivšu Jugoslaviju. Novinarsku karijeru počeo je u splitskom Feral Tribuneu, gdje je kritički pisao o razmjerama, motivima i posljedicama Tuđmanove politike, a posebice je oštro kritikovao odnos hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Njegov prvi roman Cirkus Columbia opisuje jezu početka rata u Bosni i Hercegovini i dileme koje donosi „novo“ vrijeme. Po motivima romana, reditelj Danis Tanović snimio je cjelovečernji igrani film. Đikićeva književna karijera nastavljena je objavljivanjem knjiga: Ništa sljezove boje, Druge priče, Sanjao sam slonove i Ostatak svijeta. Roman Beara štivo je u kojem je, primjenjujući poetiku dokumentarističkog proznog pripovjedanja, opisao događaje srebreničkog genocida slijedeći ponašanje glavnog protagonista Ljubiše Beare. Za portal Al Jazeera Balkans govori da je pisanje romana iziskivalo mnogo istraživanja i mnogo spisateljskog truda, a kao glavni motiv pisanja romana, sa ovakvom temom, naveo je unutrašnju potrebu da shvati prirodu zločina.

U književnosti naših prostora roman Beara zauzima sasvim posebno mjesto zbog činjenice da je to jedini dokumentarni roman napisan o najtragičnijem događaju naše recentne prošlosti. Otkud dolazi ideja da se napiše jedan historiografski, sasvim autentičan roman, u kojem će biti opisane strahote srebreničkog genocida?

Dokumentarni roman došao je iz spoznaje, do koje mi je trebalo dugo, da moja mašta nije sposobna dosegnuti fikciju koja bi bila i približno uvjerljiva kao stvarni događaji na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika između 11. i 16. srpnja 1995. godine. Nisam uspio doći do fikcijskog modela koji bi mi omogućio da o srebreničkom genocidu ispripovijedam sve što sam mislio da se mora ispripovijedati: sve što sam pokušavao ispadalo je blijedo i patetično moraliziranje, pa se forma dokumentarnog romana – pogotovo nakon što sam pročitao „Anatomiju jedne pobune“ španjolskog pisca Javiera Cercasa – ukazala kao rješenje koje omogućava da sve ispričam, a da usput u najvećoj mjeri izbjegnem zamke poput sentimentalizma, patetike, neuvjerljivosti, jeftinog osuđivanja.

Kako izgleda proces pisanja romana u kojem je fikcija u drugom planu i kada, istovremeno, postoji potreba da se, zbog pijeteta prema žrtvama, napiše štivo koje će što vjerodostojnije prenijeti događaje iz najkrvavijih dana bosanske historije?

Proces nastajanja ove knjige sastojao se od dvije komponente. Prva je istraživanje i proučavanje gotovo nepregledne dokumentacije Haškog suda, i druge dokumentacije i literature, o srebreničkom genocidu. Ta faza trajala je godinama, bila je obilježena velikim pauzama te sumnjama i dvojbama u pogledu toga što u književnom smislu učiniti s tim užasom čije sam razmjere i pojedinosti saznavao. Druga komponentna bilo je pisanje, pri čemu je moja najveća koncentracija bila usmjerena na tu, naoko gotovo nevidljivu, romanesknost „Beare“, a to znači na ritam, dramaturgiju, strukturu, ton pripovijedanja...

Glavni lik romana je Ljubiša Beara. Taj, u Hagu, osuđeni ratni zločinac bio je za vrijeme izvršenja srebreničkog genocida načelnik Uprave za sigurnost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Zašto ste odabrali 'fikcionalizirati' baš Ljubišu Bearu?

Nije tu, zapravo, bilo puno izbora: pukovnik Beara bio je glavni, on je bio taj koji je povlačio ključne poteze da bi se smrtonosna zamisao pretvorila u stvarnost, on je određivao gdje će se ubijati, tražio je one koji će ubijati, prevoziti, kopati jame, prikrivati... Beara je bio čovjek najpredaniji i najzauzetiji kad je riječ o organizaciji i provedbi genocida. On je morao biti glavni lik romana, naročito što se kod njega poklopilo i to što je već bio u vrlo ozbiljnim godinama, imao je cijeli jedan život iza sebe, što je bilo izvorom neke potencijalne unutrašnje drame, a bez toga bi roman teško mogao funkcionirati. A onda, tu je i to njegovo prezime koje mnogim ljudima s naših prostora nešto znači zbog velikog golmana Vladimira Beare, s kojim je Ljubiša Beara bio daljnji rođak.

Pretpostavljam da ste pišući roman vršili različita istraživanja, koja prevazilaze samo puko prikupljanje historiografskih činjenica. Kako vi objašnjavate činjenicu da se jedan sasvim prosječan Jugosloven, komunist i vojnik, kakav je bio Ljubiša Beara, preobrazio u nekoga ko, prkoseći svemu što je cijeloga života bio učen, organizuje i sprovodi zločin genocida nad bošnjačkim narodom Srebrenice?

Nemam ja konkretnih i definitivnih odgovora na to pitanje o Bearinoj, i ne samo njegovoj, preobrazbi od Jugoslavena i komunista do Srbina i nacionalista. Ova knjiga je samo potraga za tom vrstom odgovora. No čini mi se da ta preobrazba, u suštini, možda i nije tako dramatična kako se doima na prvi pogled: jedno vjerovanje preko noći je zamijenjeno drugim, no mentalni sklop i način rezoniranja ostao je isti, vjernički i podanički, idolopoklonski i totalitaran. Samo je promijenjen predznak, a ta promjena predznaka, naravno, toliko je drastična da je uspjela zasjeniti ono što je u Bearinom životu ostalo postojano – želja za dokazivanjem odanosti i odsustvo sumnje u naredbe i odluke onih koje je izabrao za autoritete i idole, s tim da je dugo to bio Tito, pa ga je zamijenio Slobodan Milošević, pa na kraju Ratko Mladić.

Koliko je srebrenički genocid uopšte bio izvodiv bez ljudi kakav je Beara, jer tek čitajući vaš roman čovjek shvata da je krivnja 'terenskih rukovodilaca posla', možda, jednako teška kao i krivnja ideoloških planera?

Genocid se nije mogao provesti bez ljudi poput pukovnika Beare, jer za počinjenje zločina takvih razmjera u tako kratkom vremenskom isječku nije dovoljna samo naredba s najvišeg mjesta i naoružanost mržnjom i osvetničkim nabojem: potrebni su ljudi koji znaju kako se provodi masovno ubijanje i koji neće dopustiti da ih išta omete u realizaciji onoga što im je naređeno, potrebni su ljudi koji hoće ubijati ili nemaju snage da se odupru sudjelovanju, potrebno je puno kontakata i relativno hladna glava da bi se upravljalo organizacijom koja masovno proizvodi smrt. Ljubiša Beara od nulte je točke na terenu stvorio tu organizaciju, on je osmislio jednokratni stroj za ubijanje svih Bošnjaka koji su uhvaćeni, o njegovoj sposobnosti da pronađe dovoljno ubojica i drugih pomagača ovisio je ritam ubijanja.

Pitanje krivnje je još uvijek glavno pitanje srebreničkog genocida. Ne krivnje u onom najprostijem značenju riječi, gdje se nastoji utvrditi krivica počinilaca masovnih ubistava, nego pitanje krivnje u jaspersovskom smislu, gdje je prije procesa pomirenja i oprosta bitno utvrditi okolnosti zločina i najširi kontekst njegovog počinjenja. Koliko su vlasti u Republici Srpskoj i Srbiji spremne prihvatiti to teško breme odgovornosti zbog počinjenog genocida u Srebrenici?

Vlasti u Beogradu i Banjoj Luci još su uvijek daleko od toga da se iskreno i pošteno suoče s istinom o genocidu, premda u Beogradu ima nekakvih pomaka i vjerojatno će ih ubuduće biti još više. Atmosfera i poruke koje se emitiraju iz vrha vlasti najvažniji su momenti u formiranju kolektivnog odnosa prema mračnim epizodama iz vlastite prošlosti. Ako vlast poriče ili relativizira zločine „svojih“, to je ohrabrenje svima koji svoju šansu vide u širenju i propagiranju mržnje, u poticanju nasilja, u nemiru i nestabilnosti. Uvijek i svugdje bit će ostrašćenih budala i neodgovornih huškača, ali bit će ih manje i bit će bezopasniji ako vlast i društvo postave jasan zakonski i svaki drugi bedem prema njima. Ako, pak, koketiraju s njima, onda nema sreće.

Veliki dio srpskog političkog establišmenta i srpskih intelektualnih krugova još uvijek se ne želi suočiti sa razmjerama jugoslovenskog krvoprolića u kojem je srebrenički genocid predstavljao kuluminaciju realizacije ideje etničkog čišćenja bošnjačkog naroda. Po vašem mišljenju, iz kakvih pobuda dolazi to uporno negiranje činjenica i strah da se priznavajući zločin genocida dođe do suočavanja sa vlastitom mračnom prošlošću?

To je, po meni, čisti infantilizam: staviš ruku preko očiju tako da ne vidiš ništa i zbog toga živiš u uvjerenju da i nitko drugi ne vidi ništa. Takva praksa, naravno, nije rezervirana samo za srpski politički i intelektualni establišment, slično je na svim stranama i među svim elitama, s tim da je srpski slučaj najkardinalniji. Poricanje ne nanosi štetu činjenicama, nego samo onome tko poriče. I nanosi novu bol žrtvama. Političko kalkuliranje i manipuliranje pogrešan je način suočavanja s temama koje trebaju biti iznad i izvan politike.

Vratimo se, na kraju, romanu. Koliko mislite da će događaji opisani u vašoj knjizi biti razumljivi čitateljima ako znamo da događaji iz rata, a samim tim i činjenice vezane za genocid u Srebrenici, pomalo bivaju zaboravljeni. Koliko je autentičnost romanesknog štiva razumljiva jednom dvadesetogodišnjem čitaocu, koji je rođen po okončanju rata u Bosni?

Teško mi je odgovoriti na vaše pitanje, jer ne mogu reći da poznajem generaciju današnjih dvadesetogodišnjaka ili dvadesetpetogodišnjaka. Moj roman nije ni zabavan ni lagan, traži strpljivog, koncentriranog i zainteresiranog čitaoca, ali mislim da je razumljiv, uzbudljiv i uznemirujući. Pitanje je samo koliko mladi ljudi, i ne samo mladi, danas imaju interesa i potrebe da u tematski kompleks poput srebreničkog uđu dublje i sveobuhvatnije od onoga što o Srebrenici i genocidu znaju svi, a to znanje svodi se na dva-tri podatka. Moja unutrašnja potreba da književnim sredstvima i književnim postupkom pokušam prodrijeti u srž zločina pritom nije ni u kakvoj vezi s time jesu li ljudi zainteresirani, odnosno koliko su zainteresirani za tu temu. Moje je bilo da napišem.

Izvor: Al Jazeera

 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.