Dijasporo, ne dolazi, ali glasaj za nas

Plata nije presudan faktor za povratak građana Srbije iz inostranstva, kaže profesor Vladimir Grečić. (Al Jazeera)

U bajkovitoj dečjoj sobi punoj igračaka, kakvu većina dece u Srbiji može samo da sanja, jedna devojčica razgovara sa predsednikom Srbije i vladajuće Srpske napredne stranke Aleksandrom Vučićem o tome šta treba da se gradi u Srbiji (putevi, škole, vrtići). Na kraju predizbornog spota, koji je u međuvremenu zabranjen zbog zloupotrebe dece u političke svrhe, gledaoci saznaju da njen tata radi u Nemačkoj, ali i da Vučić ima plan kako da njega i druge očeve vrati u Srbiju. Ali ne i koji je plan.

Samo dva i po meseca ranije, povratak tate ove male devojčice i drugih očeva u Srbiju nije bio poželjan. Tih dana, polovinom marta, kada se epidemija korona virusa širila po Evropi, Vučić je pozivao ljude iz dijaspore da se ne vraćaju u maticu: “„Molim vas ne dolazite, jer bi to bio naš kraj!”. Narednih nekoliko dana gastarbajtere je optuživao da ne poštuju samoizolaciju, da su došli u Srbiju da bi mogli da se leče besplatno, prebrojavao koliko ih se vratilo tonom kojim se saopštavaju loše vesti.

A dva i po meseca pre epidemije, krajem decembra, otvarajući rekonstruisani put Velika Plana – Smederevska Palanka, rekao je da “hoćemo da ovde ljudi žive bogatije, da nam se ljudi vrate iz inostranstva”.

Iako mnogi kažu da je pamćenje prosečnog birača u Srbiji kratko kao zimski dan, pitanje je da li je tri meseca dovoljno da dijaspora zaboravi teške reči iz marta. I da građani Srbije, koji su radili u inostranstvu, pa se privremeno vratili, ali i oni koji su još tamo ili imaju nekog svog u dijaspori, glasaju za stranku koju vodi čovek iz spota, u očekivanju da neće opet promeniti mišljenje za tri meseca i da će zaista stvoriti ambijent u koji će oni poželeti da se vrate.

Spot SNS-a za amortizaciju štete

“Ta poruka iz spota više služi da amortizuje potencijalnu štetu nego da napravi preokret. Potencijalna šteta bi mogla da nastane ukoliko bi deo dijaspore koji se vratio sa početkom krize ostao u zemlji i odlučio da izađe na izbore. I spot je pokušaj da se amortizuju neke drugačije poruke koje su davane na početku krize sa epidemijom”, kaže za Al Jazeeru izvršni direktor Centra za slobodne izbore i demokratiju (Cesid) Bojan Klačar. 

Dva scenarija za Srbiju: Ili Sirija ili Belorusija

Reditelj Marko Popović već dve i po godine živi u Slovačkoj i kaže da će nastojati da se ne vrati u Srbiju.
“Meni se čini da u Srbiji postoji sistem ili tihi društveni dogovor, sa kojim se sve političke opcije i većina građana slaže, da treba da živimo u kafani. Trenutno nekima od nas se ne sviđa šef sale, neki misle da je prethodni bio bolji, ili da opozicija ima boljeg šefa sale, bolje kelnere i kuvara. Ali suština koja čini kafanske odnose – neformalni dogovori, reč koja može, ali ne mora da se drži, familijarnost sa svima, obraćanje na ti, dobacivanje, vikanje, pravila koja mogu, ali ne moraju baš da se poštuju – to niko ne dovodi u pitanje. Ja ne mislim da je “kafanski” način uređenja države nešto manje vredno ili apriori loše, to je jedna od mogućnosti, ima i dobrih strana. To što meni smeta, ne znači da je loše, to je važno da se razume. Ja samo sa tim više nisam mogao da se nosim, pa sam otišao”, kaže Popović. 
I dalje prati politička dešavanja u Srbiji, ali proteste opozicije protiv vlasti smatra, pre svega, pitanjem estetike. “Tadić je estetski bio prihvatljiviji od Vučiča. Hoćemo nešto što izgleda lepše. Ali Vučić je samo nastavak metoda vladavine koju je postavio Milošević, preuzeo Đinđić, razvijao i Tadić, i sada Vučić to tera do krajnjih granica. Kad se ta granica pređe, onda sledi ili građanski rat ili totalna apatija. Ili Sirija ili Belorusija. Pošto uspostavljeni model moći dozvoljava jedino ‘naše’ kadrove koji metodološki rade isto što i ‘njihovi’ kadrovi, samo bolje, jer su obrazovaniji, lepši i naši”, smatra Popović.
Danijel Čale, IT stručnjak koji već gotovo dve decenije živi u nemačkoj, kaže da se ni pod kakvim uslovima ne bi vratio u Srbiju. “Ne pronalazim se u drzavi u kojoj vladaju bezakonje, divljaštvo, nepotizam i korupcija na svakom nivou. Uvek smo bili i bićemo narod koji slepo veruje izmanipulisanim medijima, kvazi državnicima, njihovim predizbornim spotovima, lažnim obećanjima i spinovanjima. Juče su to bili Miloševic, Koštunica i Tadić, danas je to Vučić, sutra ko zna ko. Glumci se menjaju, a predstava i dalje traje”.
Za razliku od njih, dramaturg Luka Kurjački, koji živi u Poljskoj, nije tako izričit kad je reč o povratku. “Ali samo pod uslovom da me neko pozove i obezbedi korektan ugovor i posao na kome bih voleo da radim. Teško je opisati moja osećanja prema Srbiji, jer su snažna i izmešana. Ja je u isto vreme i mrzim i volim. Ali voleo bih da se vratim i ostavim u njoj ‘nešto svoje’, tj. sve svoje znanje, iskustvo i vrednost svog umetničkog rada da bih se odužio za sve što sam dobio u svojoj rodnoj zemlji – obrazovanje, iskustvo koje me inspiriše da pišem, prijatelje, i na kraju i svoju porodicu i pretke koju su se borili da bismo uopšte preživeli i mogli da apstraktno razmišljamo kao što ja sad radim”.
Ipak, ni on, kako kaže, ne veruje aktuelnom predsedniku i političkoj sceni u Srbiji. “To su ljudi koji razmišljaju samo o sebi i sopstvenom budžetu i uspehu, ne starajući se ni malo o dobru građana, bili oni umetnici, privatni biznismeni, ili bilo koja vrsta posla koja nije u okviru vladajuće stranke”. 
 

Prema ranije objavljenim podacima, u Srbiju se od početka epidemiološke krize vratilo oko 400. 000 građana iz inostranstva. Većina ih verovatno, trenutno i dalje nema posao, ali ima pravo glasa u Srbiji. I pitanje je da li će ga i kako iskoristiti. 

Vlada Srbije je još krajem februara, kad se verovalo da će izbori biti u aprilu, usvojila Strategiju o ekonomskim migracijama za period 2021-2027. godine, kojom, kako je objašnjeno, treba da stvori osnove za zaustavljanje ili makar usporavanje daljeg odlaska građana u inostranstvo, ali i da podstakne povratak stručnjaka iz dijaspore, kao i da stvori poslovni i privredni ambijent za dolazak stranih eksperata.

Na pitanje da li su gradnja puteva i povećanje plata, koje aktuelna vlast najčešće pominje, dovoljni da bi se oni koji su otišli iz zemlje vratili, univerzitetski profesor u penziji i stručnjak za migraciju dr Vladimir Grečić, koji je bio na čelu tima koji je pisao predlog strategije, kaže za Al jazeeru da nisu. 

“Nije plata presudan faktor. Često sam od političara čuo da niko neće da se vrati u Srbiju, jer mi ne možemo da pružimo te uslove, koje imaju u zemljama gde su otišli. Međutim, talentovani i sposobni ljudi koji su otišli u inostranstvo, ne traže da im neko ovde da novac, već da im pruži mogućnost da rade i zarade, baveći se profesijom za koju nsu se školovali i u kojoj su dobri”, objašnjava Grečić.

I analiza Fiskalnog saveta o migracijama ukazuje da povećanje plata nije dovoljno da se zaustavi odlazak ljudi iz zemlje, već da su najefikasnije mere za promenu tog trenda unapređenje kvaliteta institucija (suzbijanje korupcije, poboljšanje vladavine prava) i poboljšanje kvaliteta javnih usluga (reforme zdravstva, školstva). 

Bekstvo od javašluka

Možda bi stalan posao i veća plata mogli da vrate neke od građana koji sada povremeno rade “na crno” u zemljama Evropske unije, ali za one visokokvalifikovane, koji imaju stalan posao, to verovatno nije dovoljno. Tim pre, što su mnogi od njih imali pristojne prihode i u Srbiji, pa su ipak otišli. 

Jedan od njih je i Marko Popović, reditelj, koji se školovao u Pragu, a onda godinama bavio svojim poslom u Srbiji, imao i svoju firmu. Pre dve i po godine odlučio je da ostavi sve i otišao u Slovačku.

“Ukratko, pregoreo sam. Zbog načina komunikacije, kako su se ljudi ponašali prema drugima i sebi, kako su izgledali poslovni odnosi, kako se ponašala društvena elita, kako je izgledao Beograd, mediji, politika. Sve je to samo povećavalo moju agresivnost i morao sam da odem”, objašnjava, dodajući da je trenutno niže na profesionalnoj lestvici, jer je morao da počne ispočetka. 

Iako je za dramaturga maternji jezik osnovni alat, Luka Kurjački je ipak nedavno odlučio da se u svom poslu dokazuje u Poljskoj, verujući da tamo ima više prilika za rad u struci, ali i mogućnosti da uči od drugih, iako i ova zemlja, u poslednje vreme trpi ozbiljne kritike administracije u Briselu zbog pritisaka na pravosuđe i medije.

“Naravno da se i u Srbiji može naći posao u ovoj struci, što dokazuju moji prijatelji i kolege. I sam sam radio nekoliko godina kao dramaturg u pozorištu, ili scenarista za TV serije i projekte. Ali, nikada nisam želeo da radim za marketinške kompanije, gde radi većina mojih kolega sa Fakulteta dramskih umetnosti. Jednostavno, Srbija je po meni loša mešavina savremenog kapitalizma i zaostalih vrednosti, među kojima prednjače nepotizam i ‘veze i vezice’. Kultura i umetnost se ne cene dovoljno, niti za njih ima dovoljno novaca. Honorarni poslovi koje sam radio u Srbiji bili su ili za mali honorar, ili nešto što sam protiv svoje volje radio zbog novčanih sredstava za život”, objašnjava Kurjački. 

Ni vlast ni opozicija u Srbiji za sada ne priznaju svoju odgovornost za sistem koji već godinama tera ljude iz zemlje

Za razliku od Popovića i Kurjačkog, Daniel Čale, odluku o odlasku iz zemlje doneo je  mnogo ranije, nakon završetka škole za MCSE (Microsoft Certified Systems Engineer). Otišao je u Frankfurt u Nemačkoj.
“Otišao sam 2002. godine, tada kao dvadesetsedmogodišnjak, jer jednostavno nisam mogao više da proživljavam javašluk na dnevnom nivou i kako bih svom detetu omogućio da ima kvalitetan izbor u životu, kad ga ja, kao rođeni Beograđanin, u Srbiji nisam imao”, kaže za Al Jazeeru. 

(Ne)poverenje u matičnu državu

Iako je godinama izgledalo da vlasti u Srbiji samo govore o odlivu radne snage, ali da ne čine ništa da ga spreče, poslednjih meseci sve češće se, uz hvalisanje o smanjenju broja nezaposlenih, čuju i žalopojke da u pojedinim sektorima već nedostaju radnici, te da je poslednji trenutak da se odlazak ljudi zaustavi ili bar uspori, kao i da se preduzmu mere za povratak makar dela onih koji su otišli. 

Međutim, za povratak ljudi koji su uspeli da sebi omoguće pristojan život u inostranstvu samo zahvaljujući svom radu i sposobnostima, potrebno je vratiti i poverenje u matičnu državu, što se na više mesta pominje i u pomenutoj strategiji.

“Poverenje čini i vladavina prava, i borba protiv korupcije, nezavisno sudstvo. Na to ukazuje i Evropska unija. Kod nas to nije do kraja urađeno. A ne treba zaboraviti ni dosadašnja negativna iskustva dijaspore sa starom deviznom štednjom, Zajmom za preporod Srbije i sličnim projektima, gde su mnogi izgubili ono što su uložili”, podseća profesor Grečić. 

Poverenje se vraća i iskrenošću, a za sada ni vlast ni opozicija (u kojoj je dobar deo bivše vlasti) ne priznaju svoju odgovornost za sistem koji već godinama karakteriše zapošljavanje preko veze, partijske ili rođačke, u kojem se investicijom u obrazovanje smatra kupovina diplome, gde je sloboda medija oličena, pre svega, u blaćenju političkih neistomišljenika, a podobnost kriterijum za napredovanje umesto stručnosti, dok je korupcija gotovo nekažnjiva. Ipak, čini se da svi bi želeli i glasove  i novac dijaspore, ali ne i da se ozbiljnije pozabave problemima zbog kojih broj građana Srbije van njenih granica konstantno raste. 
Izvor: Al Jazeera