Dijalog vlasti i opozicije najviše ide u korist Vučiću

Aleksandar Vučić ulaskom u dijalog, u stvari, ulazi u još jedan pokušaj podjele i razbijanja opozicije (EPA)

Pregovori koji se odigravaju nakon fijaska opozicionih protesta daleko su od atmosfere u kojoj napeto sučeljavanje političkih aktera na ulici upućuje na krajnju neophodnost okruglog stola uz posredovanje međunarodnih paraposrednika (Fondacija za otvoreno društvo). Takva situacija, na ivici sukoba, bila je u Beogradu uoči masovnih demonstracija opozicije i velikog mitinga podrške vlastima u aprilu.

Aktuelna serija okruglih stolova na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, bez obzira na njihov ishod, najviše odgovara vlastima i Aleksandru Vučiću. Oni pre upućuju na još jednu kvazidemokratsku predstavu bez prisustva medija u kojoj se neće tražiti kompromisna rešenja, već će svaka strana pokušati da na razne načine za sebe izvuče što veću korist i to što više na štetu svojih oponenata.

Stoga to nisu okrugli stolovi poznati u tranzicionom iskustvu kao oni za demokratizaciju i fer izbore s kraja osamdesetih, već simuliranje demokratije i pokušaj da buduće izbore u Srbiji slaba opozicija a priori predstavi kao falsifikovane, a vlast svoje učešće u pregovorima kao garanciju za slobodne, fer i demokratske izbora.

Četiri razloga

Postoji bar četiri razloga zbog čega su vlasti, odnosno Aleksandar Vučić pristali na dijalog sa opozicijom.

Prvo je da se dijalog poklapa sa smrću masovnih protesta, što bi se moglo protumačiti kao ekvivalent pada podrške opoziciji, ali i splasnućem šireg talasa demonstracija koji je od zime zahvatio više od 80 gradova i mesta Srbije. Izduvavanje protestnog potencijala dokaz je da opozicija nema iza sebe čak ni onaj manji lojalan deo birača, čime joj je na tim pregovorima uskraćena bilo kakva poluga pritiska na vlast. Kao paradoks, postojeći ali veoma slabi protesti odgovaraju vlastima jer svedoče o minornoj podršci ujedinjenoj opoziciji, ali pre svega o „demokratičnosti“ naprednjačkog režima pred Zapadom.

Drugo, Aleksandar Vučić ulaskom u dijalog, u stvari, ulazi u još jedan pokušaj podele i razbijanja opozicije. Sve vreme od najave bojkota opozicija nije bila jedinstvena u vezi njegovog sprovođenja; odsustvo Đilasove Stranke slobode i pravde na poslednjem okruglom stolu mogla bi biti prva lasta disonance unutar opozicije. Vučić već ima „svoju opoziciju“, manje opozicione stranke, koje mu direktno ili indirektno pomažu u utvrđivanju legitimnosti i za spoljni izlog omogućavaju „čistu“ pobedu na izborima. A to je lepeza veoma različitih stranaka: od srpskih radikala na desnici, do Liberalno demokratske partije i Lige socijaldemokrata Vojvodine levo od centra. Ukoliko dođe do neslaganja među opozicijom u toku pregovora, naprednjaci mogu da dobiju još koji plus na račun balamute u javnosti ili pak u boljem slučaju nova pridruživanja bloku „poželjne opozicije“.

Neispunjavanje obećanja

Treće, Vučić i naprednjaci svoju vlast baziraju na obećanjima, koje uglavnom ne ispunjavaju. Od zaklinjanja da će rušioci u Savamali biti procesuirani, do toga da će biti kažnjeni kadrovi naprednjaka koji su pred sudom zbog paljenja kuće novinara i seksualnog zlostavljanja. Ne samo da od toga ništa nije učinjeno, već se svi ti procesi zamagljuju, relativizuju s ciljem da se polako u očima javnosti pretvore u zamenu teze da su novinari sami odgovorni što pišu o moćnicima ili što su službenice same krive što se uopšte usuđuju da ih tuže za seksualno uznemiravanje. Odabir predstavnika vlasti na tim okruglim stolovima (Stefanović, Đukanović, Orlić) ne govori ništa u prilog tome da su oni ozbiljno spremni da bilo koje zaključke tih pregovora prihvate i realizuju. Zahtev opozicije za smenom članova REM-a, ili izbor novog sastava Republičke izborne komisije i članova odbora Agencije za borbu protiv korupcije mogli bi da se od strane vlasti u procedurama obesmisle. Verovatno će i opozicija na kraju „sama sebi biti kriva“ što je tražila te okrugle stolove, na kojima neće ništa dobiti i samo će sebi „zagorčati život“. 

I četvrto: naprednjaci u dijalog ulaze pre svega zbog Zapada, stvarajući privid demokratskog društva i lažne pluralnosti, da eto zadovoljavaju zahteve opozicije i sa njima pregovaraju. Zapad može biti delimično zadovoljan da su njihove stabilokrate u Srbiji poslušne i trude se da sačuvaju kakvu-takvu demokratiju na beskrajnom putu u EU. Pristajanje na farsu i još iza očiju medija pokazuje da je šizofreni Zapad spreman da i dalje podržava antidemokratske tendencije u srpskoj tranziciji sve dok Beograd ne ispuni zahteve oko Kosova na koje se obavezao.

Čekajući srpskog Zelenskog

I opozicija pokušava biračima da predstavi pregovore kao svoje dostignuće i popustljivost Vučića nakon njihovih protestnih zahteva. Vučiću je uostalom baš briga da li će opozicija bojkotovati izbore ili ne. Već za vikend predsednik Srbije je rekao da će „99 i 100 posto“ ispuniti zahteve opozicije u vezi finansiranja kampanje i biračkog spiska, ali ih je istovremeno optužio da nemaju nikakve predloge, već da na okrugle stolove dolaze da „daju izjave za televiziju“.

Na kraju ako se jedan veći deo opozicije odluči da bojkotuje izbore, a sve na to i ukazuje, bivši radikali će izigravati naivnu jagnjad i pred svetom mahati činjenicama kako su na tim pregovorima tobože sve učinili da zadovolje opoziciju.

Naprednjacima višestruko odgovara takva situacija, jer im kilavi bojkot neće jako puno kvariti pobedu, a usitnjena i oslabljena opozicija samo će taktički biti dalje od institucionalnih političkih procesa. Jer jedini je smisao bojkota ako ga prihvati veliki deo opozicije, da se delegitimiše parlamentarni proces…

Vučić u te pregovore ulazi trijumfalno nakon nadigravanja sa opozicijom na prolećnim protestima i završiće tu igru sa Savezom za Srbiju najverovatnije isto tako na izborima sledeće godine, jer će osvojiti najviše glasova bez obzira da li će na njima učestvovati opozicija. Ostaće isti pritisci na birače i zaposlene u državnom sektoru, verovatno manje vidljivi za javnost.

Ipak, postoji jedan veoma važan aspekt ovih pregovora i okruglih stolova vlasti i opozicije, a to je determinisanje autokratije Vučićevog režima od strane eksperata iz NVO (Crta, CeSID, Transparentnost Srbija) i osnove za budući opozicioni front, bio on ukrupnjen ili će to biti pojedinačna borba za srpsku demokratiju.

Legalna sredstva

Pregovori su istovremeno korišćenje legalnih sredstava da se dokaže da je režim Aleksandra Vučića autokratski, utemeljen na lažima, korupciji i urušavanju institucija. Ako pregovori propadnu ili obećanja ostanu pusto slovo na papiru, iznesene tamo teze jednog dana mogu postati jasne činjenice Zapadu zbog čega Vučiću i pored otvorenih fabrika sa jeftinom radnom snagom treba uskratiti podršku.

Jer nakon godina vladanja i svih tih afera neminovno je da se u osiromašenoj Srbiji birač jednog dana okrene i protiv Vučića. Da li će to biti zbog „veleizdaje“ Kosova, ili će neko iz populističke opozicije ponuditi tom decenijama gladnom narodu platu od 1.000 evra, to će svakako biti prilika za promene.

Mirnim ili nasilnim putem. Srbiji ostaje jedino da se nada da nakon istrošene aktuelne garniture vlasti i opozicije narod neće podržati nekog skoro već viđenog Preletačevića Belog ili nekog sasvim novog rialiti političara srpskog Zelenskog sa još većim antidemokratskim, antievropskim, proruskim, šovinističkim i velikosrpskim populističkim stavovima. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera