Digitalni trag: Za američku vizu morate dati podatke sa društvenih mreža

'Nemam povjerenje u velike kompanije koje tvrde da štite privatnost korisnika', kaže Matić Karić (EPA)

Rijetko koji korisnik društvenih mreža tokom godina korištenja tih modernih načina uvezivanja i druženja nije objavio neki status, postavio fotografiju ili pjesmu, nešto što se u tom trenutku učinilo zabavnim ili simpatičnim, ali koji, ovisno o tome ko ih čita/gleda/sluša može biti protumačeno kao prijetnja, sporan politički stav ili uvredljiv sadržaj.

To je posebno izraženo među korisnicima iz regije Zapadnog Balkana, gdje politička korektnost ne vlada ni među samim političarima i javnim ličnostima, a kamoli među stanovništvom koje posebno zabavlja crni humor i sve što na neki način teži provokaciji, govori Ivan Lovrić, freelance novinar specijaliziran za informacione tehnologije i moderne metode komuniciranja.

Uvjetno sporne objave se pogotovo mogu naći među starim postovima nešto starijih generacija, koji u ranim danima, primjera radi, Facebooka, uopće nisu razmišljali da li će status napisan u ranim jutarnjim satima, po povratku iz kafane ili noćnog kluba i “potpaljen” alkoholom i emocijama, godinama kasnije predstavljati određenu smetnju, dodaje. Iako su takozvani milenijalci, kao generacija “odrasla” uz tehnologiju koja je danas sastavni dio života, dosta svjesniji posljedica objava koje “upadaju u oko”, i oni znaju napraviti svima dostupan gaf.

Utjecaj vještačke inteligencije

Svjetske sigurnosne organizacije i takozvane head hunting agencije vjerovatno već danas “češljaju” korisničke naloge na društvenim mrežama radi zapošljavanja ili odobravanja viza, ali uglavnom zbog identifikacije istinskih ekstremista, smatra Matić Karić.

“Ostali korisnici za sada ne moraju da brinu. U budućnosti bi, međutim, zbog razvoja vještačke inteligencije moglo doći do profiliranja u cilju određivanja mogućih namjera ili aktivnosti pojedinaca mnogo prije nego što i njima samima padne na pamet da nešto urade. To bi mogao biti problem te bi moglo doći do većeg broja lažnih ‘identifikovanja’ i još veće cenzure na internetu”, kaže novinar a&s Adria magazina za sigurnosna rješenja.

A ti gafovi itekako mogu skupo koštati. Primjera radi, prema novim pravilima, gotovo sve osobe koje traže američku vizu morat će dati podatke sa svojih društvenih mreža. Pravila State Departmenta nalažu da ljudi moraju navesti svoja imena i nadimke s društvenih platformi, kao i e-mail adrese i telefonske brojeve koje su koristili proteklih pet godina, što otvara priliku saveznim agencijama da prečešljaju historijat tražitelja kojeg bi od odlaska u SAD mogao potencijalno spriječiti status iz 2011. godine.

Trag na internetu

Nisu samo države te koje mogu koristiti društvene mreže za razlozima da korisnicima ne pruže priliku.

“Ljudi često zaborave da ono što je na internetu zauvijek ostaje na internetu. Čak i kada mislim da smo negdje nešto izbrisali, velika je vjerovatnoća da to je ostalo sačuvano negdje, da li u bazi samog pružatelja usluga, da li u vidu nekog screenshota ili nečeg trećeg. I nije neuobičajeno da čak i kompanije provjeravaju potencijalne kandidate, njihove objave, društvene mreže, prije nego što im ponude radno mjesto. Šala koja se ne svidi poslodavcu ili koja vrijeđa njegova uvjerenja vrlo lako može koštati posla vrijednog hiljadama eura”, govori Lovrić.

Potezi američke vlade i svih drugih koji koriste javne objave ljudi za donošenja zaključaka, osim zadiranja u privatnost, predstavlja i potencijalno kršenje ljudskih prava, tačnije prava na slobodu govora, dodaje Senad Matić Karić, novinar a&s Adria magazina za sigurnosna rješenja.

On napominje da prilikom uobičajenog korištenja interneta svaki korisnik ostavlja digitalni trag, koji neko dovoljno vješt i uporan, može slijediti i saznati mnogo toga o nama. Korisnike bi to moglo natjerati da brišu stare postove i objave, ili da paze šta objavljuju, što opet predstavlja autocenzuru.

“Danas ona nažalost postaje opšteprihvaćena u cilju dobijanja boljih poslovnih prilika, pa evo i mogućnosti dobijanja vize za SAD. Ljudi svakako mogu obrisati sve svoje društvene profile, ali onda također mogu biti sumnjivi ukoliko neko pomisli da nešto kriju. Pojedinci koji ne vole koristiti društvene medije i koji internet ne koriste da drugima pokušavaju nametnuti svoje interese su u tolikoj manjini da ih se praktično ne uzima u obzir pri donošenju propisa kao što je ovaj o kriterijima za SAD vize. Moguće je donekle promijeniti svoje online ponašanje, ali ponavljam da je riječ o autocenzuri. Potrebno je da procijenimo šta je bitnije – da njegujemo slobodu govora po cijenu dobijanja manjeg broja poslovnih prilika ili da glumimo da smo nešto što nismo te tako polako doprinosimo globalnoj opšteprihvaćenosti cenzure”, ističe Matić Karić.

Profiliranje korisnika

A čak i da se odlučimo na autocenzuru, to nije nikakav garant da nećemo nekom “upasti u oko”.

Kako kaže novinar a&s Adria magazina za sigurnosna rješenja, ukoliko se službenici sigurnosnih agencija ili kompanija baš fokusiraju na to da profiliraju nekog pojedinca, u gotovo svim slučajevima to i mogu uraditi. Profiliranje se ne mora vršiti samo na osnovu postova i fotografija koje je pojedinac postavio na svojim internet nalozima, nego i na osnovu njegovih online prijatelja, interesa, stvari koje je nekada lajkao… odnosno indirektnim putem.

Naravno, postoji i mogućnost korištenja opcija za privatnost, koje bi trebale ograničavati ko šta može vidjeti, ali Matić Karić govori da one nešto posebno i ne štite korisnike.

“Svakako je poželjno aktivirati ih, ali nemam povjerenje u velike kompanije koje tvrde da štite privatnost korisnika. Mislim da sve moraju odgovoriti na vladine zahtjeve da proslijede podatke o nekome.”

A kako kaže Lovrić, danas mnogi imaju stotine, pa čak i hiljade “prijatelja”, na društvenim mrežama, gdje mnogi i ne znaju ko su te osobe. Ako se smjer pretrage i profiliranja proširi sa nas na naše okruženje, pitanje je šta se može sve naći. “Ko može biti siguran da je osoba iza nekog imena i fotografije zaista neko za koga mislimo da jeste? Čak i ako ograničimo da nešto vide samo naši ‘prijatelji’, ko zna ko su oni.”

Svjetlo u tami, barem kada su posljedice naših starih objava, mogla bi biti Opća uredba o zaštiti ličnih podataka (GDPR), odnosno njena stavka na zaborav, koja korisniku omogućava da zatraži od poduzeća i organizacija, pa samim tim i od društvenih mreža, brisanje svojih podataka kada ne bude htio da se njegovi lični podaci obrađuju, a uz uvjet da ne postoje zakoniti razlozi za njihovo zadržavanje. Naravno, tek ćemo vidjeti da li to i u kojoj mjeri može pojedincima pomoći da kontroliraju svoju internet prošlost, dodaje Matić Karić.

Izvor: Al Jazeera