Devedeset tri svjećice na Veležovoj crvenoj torti

Piše: Saša Ibrulj

Dan je bio, ostalo je barem tako zapisano, neobično topao za juni. Sunce mostarskog neba te je 1922. godine nemilosrdno peklo i pržilo, pa se dvadesetak mladića, mahom radnika željeznice i učenika Učiteljske škole, sakrilo u oskudan hlad kojeg je pravila drača na poljani kod Sjevernog logora, vojne kasarne na ulazu u grad. Sindikati, udruženja i klubovi radnika bili su strogo zabranjeni, pa je mostarska radnička klasa iznašla jedino moguće rješenje – okupiti se oko fudbalskog kluba.

U to vrijeme u gradu su već postojali Jugoslovenski sportski klub, kao daleko najjači i najpoznatiji sportski kolektiv, HŠK Zrinjski, ŠK Vardar te MOŠK Jedinstvo. Međutim, svi oni su bili predstavnici nacionalnih zajednica i lokalne buržoazije i imali veliku podršku vlasti, samim tim bili su potpuno nedostupni običnim radnicima.

Mladići su pravila ustanovili brzo, za prvog predsjednika izglasali Anđelka Vlahu, za njegovog zamjenika ustoličili Ranka Slijepčevića, a pod ono što bi se danas zvalo Statut kluba stalo je još 16 potpisa. Nedostajalo im je samo ime. Svjesni da njime ne smiju privući pažnju vlasti, koja bi svaki pogrešan korak kaznila zabranom, dugo su vijećali i lutali, dok – tako legenda kaže – Lazar Radić, prvi kapiten ekipe i jedini u ovom društvu koji nije bio Mostarac, nije upitao kako se zove planina u čije vrhove su sve vrijeme gledali.

Tako se, prije tačno 93 godine, 26. juna 1922. godine, rodio Radnički športski klub Velež.

Velika priča velikih ljudi

“Takvi detalji čovjeka uvijek čine ponosnim, jer je imao priliku u jednom trenutku biti dio tako velike i značajne priče”, objašnjava Džemal Hadžiabdić, legendarni lijevi bek, koji je crvenu trojku nosio sedamdesetih godina prošlog vijeka. Danas je trener koji je veći dio karijere gradio u Kataru, a stalna adresa mu je u velškom Swanseau. “Veležova kompletna historija puna je velikih priča i velikih ljudi i zaslužuje da bude ispričana.”

“Pitanje stadiona je čisto političko pitanje. Nema tu neke filozofije, ne postoji sportska prepreka da dva kluba igraju na istom stadionu u jednom gradu. Ali, postoji sve ono što muči našu zemlju evo decenijama. To je isključivo političko pitanje, kojeg političari, da hoće, mogu riješiti za pet minuta. Mi obični ljudi tu ne možemo uraditi apsolutno ništa.”

Idemo dalje…

Devedeset tri godine slavne historije su iza Veleža, ali od slave se ne živi. Rođeni su godinama na raskrsnici, bez mape, bez putokaza, okrenuti prema onome što je bilo i ne gledaju naprijed. Preživljavaju, opstaju, ostaju; životare na ivici ambisa, pretvarajući improvizaciju u jedini mogući način funkcioniranja.

“Treba nam vizija. Novca nema, ali nije sve u njemu, nekada je vizija mnogo važnija. Treba podrška ljudima koji žele raditi, a ima takvih. Treba nam pozitive. Mislim da je za Velež, ali i sve sportske kolektive u Bosni i Hercegovini, pravo vrijeme da prekriže prošlost. Historija je odlična stvar, ali za knjiga i sjećanja; od nje je važnija sadašnjost i budućnost. Velež više nema ništa od Hadžiabdića, Bajevića, Marića… sve je to prošlost. Zaboravite to. Treba biti realan, ovo danas je drugačiji politički sistem, društvo je drugačije, fudbal je drugačiji”, kaže Hadžiabdić i zaključuje: “Vrijeme je da se svemu tome prilagodimo i krenemo dalje.”

Izvor: Al Jazeera