Oglasi

Demonstranti u New Yorku: 'Konfrontacija djeluje'

Demonstranti dijele svoja iskustva o sistematskom rasizmu i priče o solidarnosti na američkim ulicama.
Ubistvo Georgea Floyda izazvalo je proteste širom SAD-a i svijetaReuters

Kada su prvi protesti pokreta „Black Liver Matter“ (BLM) došli do New York Cityja 2014, Carlos Williams je stajao na perferiji – na samom rubu zbivanja, zapravo.

„Najbliže što sam prišao je na ivicu trotoara i suočio se sa policajcem...dok sam uzvikivao 'Životi crnaca su važni'. Nisam se želio upuštati u svađu“, objašnjava ovaj 33-godišnjak koji za sebe kaže da je „crno dijete iz Brooklyna“ iz svog ureda u finansijskom okrugu Manhattana.

Williams je bio upravo pokrenuo kompaniju za strateško brendiranje 2013, i brinuo se da bi javna asocijacija sa protestnim pokretom mogla naštetiti njegovom „imidžu“ i njegovom radu. „Imali smo neke korporativne klijente; nisam znao kako bi reagovali ako bih bio uhapšen i ako bi to dospjelo u novine“, prisjeća se on.

Ali u narednim godinama, to se promijenilo.

„U posljednjih nekoliko godina, naprosto me nije briga“, kaže on. „Zašto bih ja htio vaš novac ako vi ne vjerujete da ja imam pravo da postojim... Zašto da se ulagujem ljudima koji svakako ne bi radili sa mnom?“

Williams i ja krećemo se prema sjeveru, gdje susrećemo marš hiljadu ljudi koji je napuštao park Washington Square. To je samo jedna od hiljada demonstracija pokreta BLM, a koje se dešavaju širom SAD-a nakon ubistva Georgea Floyda od strane policije u Minnesoti u maju. Mi ostajemo na rubu gomile dok ona vijuga kroz grad, prolazeći pored trgova Union i Madison, pored zatvorenih radnji zbog COVID-a 19 ili opljačkanih tokom protesta.

Blizu 1.000 policijskih ubistava godišnje

Tokom prvog vikenda protesta, zapaljeno je najmanje 47 policijskih automobila. Svaku noć tokom naredne sedmice, policija je tukla demonstrante koji su ostajali iza policijskog sata koji je nastupao u 20h. Ali ovaj protest, kao i praktično svaki drugi u gradu otkako je okončan policijski sat, je miran.

Okupljena gomila kreće prema raskrsnici Columbus Circle i Central Parku, kada se ja s Williamsom vraćam nazad do njegovog doma u centru grada. Na putu nailazimo na još dvoje pozamašne demonstracije – drugačiji ljudi, drugačiji protestni znaci, ali svi sa sličnim porukama koje adresiraju decenije policijskih ubistava i stoljeća rasne nepravde prema Afroamerikancima.

Policija u SAD-u je ubijala blizu 1.000 ljudi godišnje između 2015. i 2019, a gotovo dvostruko su bile veće šanse da će Afroamerikanci biti ubijeni u odnosu na bijelce, prema javnoj bazi podataka Washington Posta.

Njujorškog biznismena Carlosa Williamsa policija je zaustavila mnogo putaKate Previte

Radi poređenja, britanska policija je ubila 23 osobe od 2006. do 2016, prema Independentu.

U New York Cityju, policija (NYPD) obično patrolira naseljima sa Afroamerikancima. Praksa nasumičnog zaustavljanja građana „Zaustavi i pretraži“, poznata kao „Terry Stop“, postoji u pravnoj sivoj zoni – to nije pravo hapšenje, ali jeste nedobrovoljni pritvor ipak. S ovom praksom je započeto 1990-ih pod vlašću gradonačelnika Rudyja Giulianija, a bilo je više od pet miliona zaustavljanja i pretraživanja od 2002. do 2013. pod vlašću gradonačelnika Michaela Bloomberga, čiji je nadzor, kako je otkrio federalni sudija, prekršio dva ustavna amandmana u vezi ilegalnog pretraživanja i zaplijene, i građanskih prava Afroamerikanaca i drugih manjina.

Prema Njujorškoj uniji građanskih sloboda, koja je uspješno tužila NYPD zbog prakse „Zaustavi i pretraži“, tmnoputi i latino mladići činili su svega 4,7 posto gradske populacije ali više od 40 posto politike „Zaustavi i pretraži“ vršilo se nad njima. Iako je kod bijelaca češće pronalaženo oružje, Bloomberg je rekao u radio intervjuu 2013:

„Mislim da neproporcionalno zaustavljamo bijelce previše a manjine premalo.“

Susreti s policijom

Williams je rano naučio kakva je rasna dinamika koja određuje život u Americi. Sjeća se da je imao pet ili šest godina kada su neredi Rodney King bili na TV-u u dnevnom boravku svojih roditelja. Također je u veoma ranom dobu znao da ne želi završiti kao Abner Louima, koji je seksualno napadnut od policije 1997., ili kao Amadou Diallo, kojeg je policija ustrijelila 19 puta 1999.

Spisak Afroamerikanaca koje je ubila njujorška policija, ispisan na naopako okrenutoj američkoj zastavi Reuters

Kao i većina afroameričkih demonstranata, Williams je imao mnogo bliskih susreta sa policijom. „Najluđi“ se desio prije pet godina kada se vraćao s bejzbola s Long Islanda.

Izašao je iz autobusa u Brooklynu oko jedan ili da sata poslije ponoći, kaže on. Bio je dva bloka udaljen od kuće, ali je morao na WC, pa je odlučio trčati ostatak puta. Bio je pola bloka od kuće kada je čuo kako se otvaraju vrata kombija u tami pored njega.

„Pogledao sam nalijevo i ugledao tamni neoznačeni kombi“, priča on. „Čuo sam ljude kako izlaze. Pomislio sam, s....., sad će me opljačkati“.

Ali ispostavilo se da su to bila dva policajca, muškarac i žena, koji su ga brzo počeli ispitivati zašto je u ovom kraju, zašto trči i gdje mu je lična.

„Izgubio sam ličnu, ali sam nosio pasoš“, koji su oni izvadili iz džepa u hlačama dok su mu ruke bile u zraku.

Zahvalan je što je imao nešto da im pokaže.

“ Veliki broj crnaca i siromašnih uopće nema pasoš. Ako izgubite ličnu, život će vam biti nemjerljivo lošiji. Da nisam imao pasoš, stvari bi se odvijale mnogo drugačije.“

Nakon drugog kruga pitanja, policajci su ga konačno pustili.

Masovno zatvaranje Afroamerikanaca

„Želite li znati u čemu je štos?“ pita on. „Presvukao sam se u svijetloplave hlače, konzervativnu košulju i karirane patike. Najušminkanije što sam mogao nositi...izgledao sam kao Beach Boy.“

„Dakle, nije riječ o tome šta nosite. Nije stvar u onome što radite i ko ste. Radi se o boji vaše kože.“

U 2014., nakon ubistva 18-godišnjeg Michaela Browna i kasnijeg oslobađanja policajca koji ga je ubio, pokret BLM buknuo je u Fergusonu, u Missouriju, i uskoro je privukao globalnu pažnju na obim policijskog nasilja protiv Afroamerikanaca u SAD-u. Sami protesti su se proširili po državi. U New Yorku je, u periodu od 2014. do 2015., svaki put kada bi se o nekom policijskom ubistvu pisalo na društvenim mrežama, nekoliko stotina demonstranata bi se okupilo na trgu Union marširajući sjeverno do Washington Square Parka, blokirajući Holandski tunel za New Jersey, ili ušavši na Times Square, gdje bi njihovi protestni slogani neizbježno bili utopljeni u svjetla i energiju turističke Meke.

Slika Georgea Floyda na 'Autonomnoj zoni Vijećnice' u New York Cityju Reuters

Ovi protesti su inspirisali The Guardian, a kasnije i Washington Post, da vode evidenciju o ubistvima američke policije, što nikad nije praćeno ni na kom nivou američke vlade. Pa ipak, u narednih šest godina, političari su uradili malo da adresiraju hiljade policijskih ubistava svake godine, ili masovno zatvaranje Afroamerikanaca u SAD-u.

Onda su, 28. maja nakon višednevnog sukoba s policijom zbog ubistva Georgea Floyda, stanovnici Minneapolisa zapalili lokalnu policijsku stanicu. Ohrabreni takvim činom, stanovnici gotovo svakog grada u SAD-u izašli su na ulice, nije ih omela čak ni pandemija koja hara državom.

'Meso u proračunu'

Raul Serrano, softverski inženjer koji živi u New Jerseyu prvi put se pridružio pokretu BLM 2014. nakon što je ubijen Eric Garner. Kaže da je izašao na ulice New Yorka opet prošli mjesec nakon što je „vidio svojim očima na TV-u kako ljude odvode.“

„Cilj je postao da pokušamo spriječiti da ljude odvode. To se moglo postići ili deeskalacijom situacije ili borbom i pokušajima da se ljudi oslobode“, kaže on, nešto što on naziva bivanjem „mesom u proračunu“.

„Policajci svake sekunde kada su tamo moraju raditi proračune. Gledaju u nas, pitajući se mogu li nas savladati svake sekunde. Dok god ima dosta mesa na ovoj strani, oni će morati računati s tim i to će prisiliti stvari da deskaliraju i smire se“, objašnjava on.

Ali ne dešava se uvijek tako. Drugog juna je on napadnut tokom protesta blizu trga Union, kaže on. Serrano, njegova supruga i nekoliko prijatelja susrelo se s velikom grupom u centru Manhattana; nekoliko stotina njih je ostalo na demonstracijama nakon policijskog sata u 20h. Ovu grupu je policija pomno promatrala, i kaže Serrano, napadala neočekivano u trenutku kada je broj učesnika marša opao.

„Prebilo me šest različitih policajaca“, kaže Serrano, koji je ranije prošao borbeni trening na američkoj vojnoj akademiji West Point. „Udarali su snažno po koljenima. Nisu me udarali u glavu ili u prepone, što je bilo fino“, dodaje on.

Policija je postala još nasilnija nakon što je masa udarcima potčinjena i počela bježati, kaže on. „Cijeli život poznajem nasilne ljude. Ako vide nekoga da izražava slabost, oni ih požele još više povrijediti“, objašnjava Serrano. „Cijela je jedinica dotrčala i jurila nas dva bloka, gurajući ljude na auta, skidajući ljude s bicikala, obarajući ljude i tukući ih, pet policajaca na jednog civila.“

Niko nije optužen

Nakon sedmice masovnog policijskog nasilja, samo su trojica njujorških policajaca interno disicplinovana, a niko nije optužen.

Serranova porodica ima puertorikanske i filipinske korijene. Iako se nakratko pridružio vojsci nakon 11. septembra, odrastao je uz osjećaj opreza prema policiji.

„Odrastao sam uz policajce. U mojoj porodici polovina članova su vojnici, vatrgasci i policajci, a druga polovina je u zatvoru ili ima dosije. Vennov dijagram se preklapa. Mislim da sam uvijek razumijevao policiju kao ljude koji bi bili kriminalci da nisu policajci“, kaže on.

Incident od drugog juna nije njegov prvi s NYPD-jem. Kao tinejdžera u Queensu, zaustavljali su ga i pretraživali „najmanje jednom mjesečno“ dok je vozario od srednje škole Stuyvesant, poznate njujorške državne škole, kaže on, prisjećajući se razgovora koji je vodio s bijelim poznanikom koji radi u njegovoj zgradi.

Demonstrant stoji ispred stanice policije blizu Vijećnice u New York Cityju Reuters

„On je bio iznenađen. Zaustavljanje i pretraživanje? Jesu li te ikad zaustavili i pretražili? Ja sam odgovorio 'Da, jednom mjesečno'. On je bio začuđen 'Pobogu, mene nikad ne zaustavljaju niti pretražuju. Ja sam odgovorio da ne znam šta da kažem i da je razlog poprilično očigledan.“

Kao i Williams, Serrano je naučio o okrutnim realnostima života u Americi dosta rano.

„Sjećam se da sam se posvađao s mamom kada mi je bilo šest godina [1993]...Radilo se o ubistvu Martina Luthera Kinga. Iz nekog razloga bio sam uvjeren da se to desilo prije nekoliko stotina godina jer nismo živjeli u svijetu u kojem su očigledni, sistematski rasizam i ubistvo političkih lidera bili aktuelna tema“, kaže on. Kada je otkrio koliko je bio u krivu, njegova reakcija je bila: „Recite mi kako je to moguće!“

'Osuđeni i prije nego što su upoznati'

U proteklih nekoliko godina, iskustvo crnih Amerikanaca izašlo je na vidjelo velikim dijelom zahvaljujući pokretu BLM i načina na koji je odaslao svoju poruku širom svijeta.

„Mislim da veliki broj bijelaca, i ljudi uopće, nije zaista vjerovao da se ove stvari zaista dešavaju. Imali su odbljeske u prošlosti; ali sada je sve zabilježeno“, kaže umjetnica Sylvia Hernandez iz svog bruklinskog doma i umjetničkoj studija, gdje je boravila mjesecima usred globalne pandemije COVID-a 19.

Tokom telefonskog intervjua sredinom juna, Hernandez mi je pričala o odrastanju u New Yorku 1960-ih. Hernandez ima crnog, bijelog i autohtonog karipskog naslijeđa, ali identificira se i percipiraju je kao crnu prema višestoljetnoj američkoj rasnoj dihotomiji.

Ona se nije nikada susrela s policijom, ali kaže da „se oduvijek plaši“ za svoje sinove koji su odrastali kao tinejdžeri u Brooklynu krajem 1990-ih. „Odmah pored željezničke stanice bilo je mjesto gdje je policija redovno zaustavljala i pretraživala djecu. To je za njih bilo uobičajeno...ja sam se pitala 'koja je poenta svega ovoga?“ kaže ona.

„Kada smo mi bili djeca, policija je redovno hapsila djecu. Bilo je mnogo bandi. Policija je hapsila ko god bi se zadesio tu i onda smo se pitali 'šta se upravo desilo? Zašto su svi samo nestali?“

U proteklih nekoliko godina, Hernandezin rad kao umjetnice i nastavnice uglavnom se vrtio oko tema policijske brutalnosti, masovnog zatvaranja, seksualnog nasilja, pritvora imigranata i naravno pokreta BLM, kao što je njeno djelo Meta nepravde, u saradnji sa AgitArte i El Puente.

„Ja izrađujem prekrivače koji pričaju neku priču o društvenoj pravdi“, kaže ona.

„Ako kažete mladim ljudima 'idite čitajte o ovome', oni vas pogledaju kao da ste ludi, u smislu 'Neću čitati o tome.' Ali ako im pokažete ovaj prekrivač, možda ga požele pogledati. Mi sjedimo i razgovaramo o njemu. On otvara vrata komunikacije“, kaže ona.

„Puno je djece koja dolaze iz teških sredina, i potrebno im je naprosto reći 'biće sve ok, prebrodit ćemo ovo'. Potrebno im je da budete neko koga trebaju, da ih saslušate. Ja im kažem 'ako želite sjesti i razgovarati, ja ću sjediti i slušat ću vas koliko god želite'...Nekada nemaju nikoga ko bi ih saslušao.

'Meta nepravde' od Sylvije Hernandez Sylvia Hernandez/Ustupljeno Al Jazeeri

Poznata im je situacija da ih zaustave bez očiglednog razloga. Oni razumiju sve ovo, kada im se sudi prije nego ih se upozna.

Hernandez će posjetiti Minneapolis ovo ljeto gdje će predstaviti pokrivače povezane sa pokretom Životi crnaca su važni. Kada govori o anticrnačkom rasizmu, ona kaže da se brine o idejama koje su neka crna djeca internalizirala o vlastitoj boji kože.

„Organizovala sam ljetni kamp prije nekoliko godina i prisustvovala su većinom tamnoputa djeca. Radili su autoportrete“, kaže ona. „Mala crna djevojčica ulazi, pomalo bucmasta sa pletenicama. Bila je prekrasna djevojčica. Rekla je 'naslikala sam sliku u školi! Gledala sam se u ogledalo i slikala ono što sam vidjela!“ Rekla sam 'sjajno!' Pokazala mi je portret. Nacrtala je plavokosu bijelu princezu.“

„Rekla sam 'to je divno' ali unutra sam plakala...Predstavila se kao plavokosu, bijelu princezu. Sve o čemu sam mogla misliti je ko je ovoj prelijepoj smeđoj djevojčici rekao da to što ona jeste nije dovoljno?“

'Ovo se odavno sprema'

U ovom trenutku protesta, prisutna je nova solidarnost među rasama, posebno na protestnom frontu.

Na pitanje je li iznenađena zbog nove bjelačke solidarnosti, Hernandez je ukazala na to da policija svake godine ubija i bijelce. „Bijele ljude tretiraju, nažalost, na način na koji tretiraju crne i smeđe ljude. To je sad i na drugoj strani. Svi to dobijaju“, kaže ona.

„Mislim da se svi konačno zauzimaju za sebe i za druge, povlačeći se iz mentaliteta u kojem se svijet vrti oko mene“, smatra Hernandez. „Više je atmosfera tipa hajdemo raditi sa zajednicom i raditi stvari jedni za druge.“

Serrano je podmlađen novim osjećajem solidarnosti na ulicama. „Kada ljudi povikuju rečenice poput „bijeli saveznici naprijed!“ i ljudi potrče prema naprijed, to je nevjerovatno. Kada ljudi povikuju „spojite se!“ „Čuvajte red!“ i ljudi to i naprave, to je nevjerovatno“, kaže on.

„Kada ljudi znaju da mogu dobiti batine, vidite da se vidljivo tresu, znate da će plakati naredna dva dana, a i dalje žele doći i napraviti ovo, to je nevjerovatno. Ne mislim da bih to ikad očekivao.“

Na pitanja o demonstrantima koji postaju nasilni, on pita: „Da li uništavanje policijskog auta može ozlijediti osobu? Ako ne može, je li onda stavljanje lisica mirnom demonstrantu više nasilno?“

„Razgovaram sa mnogo ljudi koji mnogo više naginju udesno u svom svakodnevnom životu“, kaže on. „Oni često izgleda zgodno zaboravljaju činjenicu da bi umrli da se odbrane. Nije im lako da tu teoriju primijene u stvarnom svijetu. Ovo je jedini način na koji je bilo koja populacija ljudi ikada smislila kako da se bore protiv tehnološki mnogo naprednije okupatorske sile.“

Sergio Tupac Uzurin, fotograf iz Queensa, organizator je već dugi niz godina, protestovao je sa pokretom BLM 2014. i radio je sa Critical Mass and Free Them All Fridays. Kada su počele demonstracije u Minneapolisu nakon Floydove smrti, kaže da je dvije noći bio budan i gledao kako se odvijaju.

„Bio sam zanesen. Bio sam uzbuđen, pomalo nervozan zbog njih. Iskreno, ovo se dugo pripremalo.“

Govoreći o jednom protestu kojem je prisustvovao u Sohu, on se prisjeća osjećaja „drugarstva“ među ljudima.

On smatra da je „licemjerno“ da ljudi prozivaju demonstrante više nego policiju koja hapsi i tuče ljude. O demonstracijama, on kaže: „Ne želim reći nasilne ili nenasilne. Želim reći efikasne i neefikasne.“

Put ka naprijed

Konfrontacija je neophodna, podsjeća me Uzurin gotovo svaki put kada se sretnemo, više puta sedmično, bilo na biciklima u bruklinskom parku, ili u taboru kod Vijećnije u čijoj je organizaciji odigrao ključnu ulogu.

„Konfrontacija donosi rezultate“, ističe on tokom telefonskog intervjua sredinom juna, objašnjavajući: „U proteklih 10 dana, usvojili smo Breonnin zakon u Louisvilleu. NFL je izrazio žaljenje što je tretirao Colina Kaepernicka kao smeće. Četverica policajaca koji su ubili Georgea Floyda su uhapšeni. Budžet LAPD-ja je srezan za devet cifara. Savezničke kipove uklanjaju na Jugu. A to je sve u deset dana, a polovina tih dana uključuje nerede širom države.“

Williams ima sličan stav.

„U školi vas uče nenasilju. I mislim da je to namjerno“, kaže on. „To vam je usađeno, 'budite miroljubiva crna osoba jer tako dovodite do promjene'. Niko ne kaže, hej bili su neredi nakon ubistva Martina Luthera Kinga i tako je usvojen Zakon o građanskim pravima iz 1968.“, dodaje.

Većina demonstranata sa ulica poziva da se ukinu sredstva policiji i promijeni njihova misija. Zahtjevi se tipično kreću oko reduciranja policijske uloge na pomoćnike u mentalnim krizama, žalbama na buku, saobraćajnim prekršajima i zloupotrebi droga, uklanjanja policije iz škola i oduzimanja vojnog oružja koje su dobili tokom tzv. „rata protiv terorizma“.

Williamsa zanima ideja da se razdijeli dio policijskog odjela, uključujući i budžet i alate, prema „policajcima koji žele promijeniti misiju“ na nešto sličnije obrazovanju i razumijevanju. A neki pak zahtijevaju potpuno ukidanje policije i američkog zatvorskog sistema.

Demonstranti okružuju kip savezničkog generala Roberta E. Leeja u Richmondu, u Virgniji 23. juna AP

„Cilj je ukinuti policiju. Kompromis je ukinuti finansije policiji...Moramo zamisliti svijet bez policije i tačka“, kaže Uzurin.

„Mislim da je to jedini način“, kaže Williams. „Iskreno, ne mislim da imamo put ka naprijed. Ne možemo otpustiti policiju i očekivati sutradan da imamo novu policiju.“

On se nada najboljem, ali se također brine o narednoj godini kada se stvari stišaju. „Nadam se da izazov 2021. neće biti prazan hod, kao [kad ljudi misle] 'Udarit ću crnca'. To ne smije biti obilježje 2021“, kaže on.

U isto vrijeme on naglašava jednak pristup znanju i prilikama kao načinu da se pomogne da se promijene stvari u Americi.

„Obrazovanje. To je moj izazov rasistima“, kaže Williams. „Ako želite reći da su crnci lijeni, da nisu dobri, da su glupi, dajte im jednake šanse. Dajte im iste škole koje vi imate, i iste šanse koje vi imate. A onda ako crnci ne uspiju sa tim istim prilikama, onda ste u pravu.“

„Ali ne možete ih prignječiti stopalom i reći, vidite da se ne dižu“.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.