Deklaracija kojom je SDA bacila rukavicu u lice mnogima

Stranka demokratske akcije sa svog sedmog Kongresa u dokumentu Programska deklaracija bacila je rukavicu u lice svojim političkim partnerima, oponentima, međunarodnoj zajednici, ali i svom članstvu, simpatizerima i biračkom tijelu. Može se taj spisak ciljeva posmatrati i ozbiljno ili pojednostavljeno, ali detaljnijom analizom mogu se uočiti neki skriveni odgovori na pitanja koja su decenijama otvorena.

SDA određenjem primarnog i dugoročnog cilja – Republike Bosne i Hercegovine kao demokratske, regionalizirane, pravne, sekularne i socijalne države u kojoj bi izvršnu vlast činili predsjednik Republike i Vlada RBiH sa državnim, regionalnim i lokalnim nivoom vlasti odustaje od temeljnih odrednica Dejtonskog sporazuma. Znakovito je da se tom dijelu dokumenta ne pominje decentralizacija, nadležnosti nivoa vlasti se ne pojašnjavaju, ali odredba o podršci jačanju funkcionalne državne strukture sugerira pravac u kojem se želi ići.  

Ukoliko ovo nije odgovor na pitanje zašto se SDA odlučila na povratak Republike kao političkog cilja, kad su prvi koraci ka napuštanju tog koncepta učinjeni 1993. godine, onda se ovaj potez može posmatrati kao prost odgovor na nastojanja iz [bh. entiteta] Republike Srpske za osamostaljenjem i najavama Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) i Hrvatskog narodnog sabora (HNS) da će raditi na oživljavanju tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne.

Praksa ravnoteže straha

Iz toga slijedi da su u pravu oni koji tvrde da tri najjače stranke u Bosni i Hercegovine razvijaju i primjenjuju praksu ravnoteže straha kako bi se i u narednom periodu održale na vlasti i upravljale sve većim budžetima različitih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini.

Strahom od drugog i drugačijeg homogenizira se biračko tijelo i zagovornika i protivnika.

Neodoljivo podsjeća na nikad podnesenu apelaciju o promjeni imena Republike Srpske.

Početkom ove godine Izetbegović je najavio apelaciju kojom bi tražio da se u ime entiteta Republika Srpska dodaju i imena druga dva konstitutivna naroda Bošnjaka i Hrvata. U prilog ovoj tezi govori i činjenica da nijedan od ovih ciljeva ili njegovih dijelova nije uokviren u zakonski prijedlog, apelaciju, inicijativu ili ustavni amandman i stavljen u parlamentarnu proceduru. Dakle, ostaje sumnja da ciljevi nemaju praktičnu, nego isključivo taktičku vrijednost u dnevno-političke svrhe.

Samo jedna žena i bez nebošnjaka među potpredsjednicima

“Novi Ustav treba da u središte pozicionira građanina”, piše u usvojenoj Deklaraciji. Ko razuman može biti protiv ovog stava? Ali, to je još jedan signal da SDA napušta dejtonsku strukturu države, jer je postojeći utemeljen na etničkom principu. Takav princip ukazuje da najjača stranka u Bošnjaka odustaje od proklamovanog cilja traženja balansa između nacionalnog i građanskog i opredjeljuje se za ovo drugo.

Neki drugi stavovi u Deklaraciji pokazuju nekonzistentnost, jer potvrđuju da će SDA i u narednom periodu primarno voditi računa o poziciji Bošnjaka. Iako najavljeno, otvaranje stranke prema nebošnjacima ostalo je na obećanju, posmatrajući strukturu izabranih potpredsjednika na Kongresu. Od devet izabranih, nema nebošnjaka, a izabrana je samo jedna žena.

U vezi s odnosom nacionalnog i građanskog postoji još jedna nelogičnost. SDA će, navodi se, u narednom periodu podržavati puni princip ravnopravnosti naroda i građana na svakom dijelu BiH.  Ukoliko su ravnopravni građani, prestaje primat konstitutivnosti, na kraju zbog njega je Ustav BiH proglašen diskriminatorskim. Ako se insistira na konstitutivnosti naroda, ostaje diskriminacija građana što je u suprotnosti sa zalaganjem za ustavne promjene kojima bi se poštivala Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Olako korištene sintagme

Onda se u tekstu Programske deklaracije SDA ponovo pojavljuje priča o entitetima. Traži se primjena odluka Ustavnog suda i Suda za ljudska prava u Strazburu kako bi se uspostavila simetrična rješenja u oba entiteta koja se odnose na predsjednike i potpredsjednike entiteta. Da li to ostavlja prostor da se u Republici Bosni i Hercegovini, ako bi je bilo, na regionalnom nivou uspostavi entitetska struktura? Precizan odgovor je u ovom trenutku nemoguće dati, ali znajući kako bh. političke partije kroje tekstove sporazuma i drugih akata, ništa ne bi bilo iznenađujuće.

U Deklaraciji se potom traži zadržavanje posebnog statusa za Mostar u kojem bi se vodila briga o pravima Bošnjaka, a izborni proces odvijao u više izbornih jedinica. Traži se osnivanje Vrhovnog suda BiH i eliminiranje blokada u institucijama Bosne i Hercegovine. U segmentu Deklaracije koji se bavi ekonomijom doslovno piše da će “poseban impuls razvoju ekonomije dati ubrzana izgradnja saobraćajne, energetske i digitalne infrastrukture i da Bosna i Hercegovina u sljedećem desetljeću treba biti pretvorena u veliko gradilište”. Tu ubrzanu izgradnju, posebno saobraćajne infrastrukture i pretvaranje u veliko gradilište građani Bosne i Hercegovine čekaju decenijama. Ako je i od najjače stranke, nadmeno je i potcjenjivački.

Da se, ne samo u SDA, neke riječi i sintagme olako koriste potvrđuje stav da “regionalni odnosi treba da budu zasnovani na principima poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta i međusobnog poštovanja”. Da li to znači da se u SDA ubuduće Kosovo smatra dijelom ustavno-pravnog poretka Srbije? Ako je do promjene stava došlo, trebalo je o tome obavijestiti biračko tijelo ranije. I još jedna pomalo skrivena poruka. U dijelu Deklaracije o porodici i mladima stavovi SDA govore da u procesu ispunjavanja obaveza na putu ka članstvu u Europskoj uniji neće podržati izmjene zakona i provedbu Istanbulske konvencije u smislu sprečavanja rodne i spolne diskriminacije i prava LGBTIQ osoba.

A šta će reći birači kad se obećanja ne ostvare?

Ako zanemarimo politički trenutak i trenutne aktere koje bi o svim ovim pitanjima trebali donijeti odgovarajuće zakone i odluke, ima u Programskoj deklaraciji SDA mnogo stvari koje treba podržati. One jesu načelne, poput borbe za ljudska prava, baštinjenje antifašističke tradicije, sprečavanje negiranja genocida, jačanja fronta za globalnu borbu protiv terorizma i mnogih drugih, ali ukazuju, bar dijelom, na prepoznavanje globalnih tokova. Nije to dovoljno da bi se Deklaracija smatrala ozbiljnim dokumentom, jer SDA nije stranka u nastajanju, nego politički pokret, pa onda partija koja ima višedecenijsku tradiciju. Trebalo je o tome voditi računa kada je Deklaracija pisana.

Ovako, Deklaracija je spisak lijepih i neostvarivih želja u dogledno vrijeme. Mnoge njene odredbe u neskladu su sa proklamovanim nastojanjima lidera Bakira Izetbegovića da spriječava dizanje tenzija, otvaranje nesporazuma i nakani da svom snagom radi na otvaranju mogućnosti dijaloga. U jednom od posljednjih intervjua uoči Kongresa Izetbegović je, komentirajući zalaganje trenutno predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića za ukidanje principa konstitutivnosti, rekao kako taj model nije realno ukinuti.

“Ja bih to rado podržao, ali nije realno. Ne možemo da pomaknemo s ANP-om, ako to Srbi neće, to je kao da tražite da ukinemo RS”, rekao je Izetbegović i već za nekoliko dana zaboravio taj stav na Kongresu SDA predlažući Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Rizik koji su autori Programske deklaracije SDA previdjeli ogleda se u tome kakav će biti odgovor biračkog tijela i simpatizera kad tako krupno obećanje i cilj ne budu postignuti. SDA bi tada mogla dočekati sudbinu Stranke za BiH koja je svoje najplodonosnije dane prokockala neostvarivim obećanjem – 100 posto Bosne i Hercegovine bez entiteta.

Rješenje u izmjenama Izbornog zakona

Reakcije od partnera SDA u vladanju Bosnom i Hercegovinom proteklih godina su očekivane, a rješenja ponuđena u Deklaraciji jedva dočekana. Ne treba mnogo proučavati dokument da bi se kategorično odbacila i mogućnost razgovora o njemu, a iz njega će biti izvučen ponuđeni potencijal za stvaranje straha Srba i Hrvata od unitarizacije, dominacije koja vodi do šerijata (o tome govore oni koji o šerijatu pojma nemaju) i u konačnici od neželjene asimilacije u Bosance.

Politički pretis-lonac ključa s pokvarenim ventilom, nema ko da isključi usijanu ploču, jer to vladajućima nije u interesu, a međunarodni faktori i dalje su nezainteresirani.

Ima li puta ka rješenju ove situacije? Ima.

Prvo, moguće je da ove stranke konačno postanu svjesne rizika kontinuiranog sijanja straha i vrate se traganju za najmanjim zajedničkim sadržiocem. On jeste minimalan, ali postoji. Drugo, moguć je put u fazama koji sigurno vodi ka stabiliziranju. Zato ga SDA, SNSD i HDZ pominju malo ili selektivno. I u Deklaraciji SDA izostao je prijedlog za temeljnu izmjenu Izbornog zakona. SNSD se zalaže za kozmetičke izmjene, HDZ BiH za izmjene u načinu izbora članova Predsjedništva BiH i delegata u Dom naroda Federacije i ništa više od toga.

Rješenje su temeljne izmjene Izbornog zakona. Za to nisu potrebne ustavne promjene. Treba otkloniti nedostatke za koje su nezavisni i međunarodni promatrači posljednjih izbora kazali da su teško kompromitirali izborni proces. Kada u nekontaminiranim izborima dođemo do transparentnog i pouzdanog rezultata, onda ćemo imati legitimnu vlast. Tada će birači pokazati žele li Republiku, osamostaljenje do otcjepljenja i reanimaciju paradržave. Sve dotle bavit ćemo se šarenim lažama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera