Degutantna čapljinska ‘dženaza’ bez smisla i smijeha

Pokop za Željka Komšića i paljenje haškog sudije Agiusa na karnevalu u Čapljini (Screenshot)

U Čapljini spaljuju sudiju koji je izrekao presudu za ratni zločin generalu Hrvatskog vijeća obrane Slobodanu Praljku i “pripremaju dženazu” predsjedniku Demokratske fronte Željku Komšiću. Sve to događa se u okviru pokladnih dana Trebižat-Čapljina, pod krinkom maškara. Žestoke su reakcije dijela javnosti na društvenim mrežama, koji organizatore i izvođače optužuju za širenje mržnje. Reagirao je i Komšić, ocijenivši kratko da je taj čin morbidan i bolestan, a državni zastupnik Saša Magazinović smatra da tu ima posla i za nadležne institucije, jer se, prema njegovom mišljenju, radi o prijetnji smrću njegovom kolegi iz Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Komšić je već jednom “imao ulogu” u maškarama 2014, kad je, zajedno s kolegama iz Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakirom Izetbegovićem i Nebojšom Radmanovićem, “spaljen” u liku Marka Karnjevala pod optužbom da su krivi za sve nedaće koje su narod u Bosni i Hercegovini snašle te godine. Marku je stavljeno na teret što Hrvati nemaju treći entitet, što djeca sve više vremena provode na Facebooku, što se Čapljincima manta od velikog broja kružnih tokova… Dakle, Čapljinci, ili oni koji iza maškara stoje, imaju neki problem s likom i djelom Željka Komšića.

Maškare su maškare, ali ovog puta malo se više pretjeralo. Satirični pristup aktuelnoj politici u Bosni i Hercegovini jest poželjan, političari nam svakodnevno daju obilje materijala da se s njima i njihovim potezima šalimo, ali, ipak, granica je prekoračena. Ovogodišnje spaljivanje sudije Carmela Agiusa, predsjedavajućeg Žalbenog vijeća Haškog tribunala, koji je izrekao presudu šestorici civilnih, vojnih i policijskih čelnika bivše samoproglašene Hrvatske republike Herceg-Bosne za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima, nije problematično samo sa stanovišta nepoštivanja presude i institucije koja ju je izrekla – to je izrugivanje žrtvama koje su ubijene u provedbi ratnih ciljeva osuđenih i svim drugim žrtvama koje su nastale kao posljedica mržnje i osvete.

Nije smiješno ako je neukusno i neodgovorno

Potom, od presuđenog zločinca pokušava se stvoriti mit i svetac, što je nemoguće opravdati, i po Božijim i po ovozemaljskim zakonima. Malo će njih priznati da je pokušaj opravdavanja Praljka i drugih šamar i svim žrtvama neostvarenog političkog projekta koje danas životare razasute kojekuda po svijetu. Udrobili su u svoj performans idejni tvorci svašta: od podsmijeha antifašistima, čije su kape i marame dobile čudne boje, s jasnom asocijacijom zelene, pomiješano sve s ustaštvom, do “islamskog vjerskog službenika” koji drži bašluk s ispisanim imenom “Željko K.” Bašluk je, za one koji ne znaju, drvena oznaka koja se stavlja na grob muslimana ili muslimanke netom nakon što se završi ukop, s njegovim ili njenim imenom, prezimenom, godinom rođenja i godinom smrti. Svi likovi na sceni stoje oko sanduka, ili tabuta, prekrivrenog platnom, na koji je okačena zastava države Bosne i Hercegovine.

Ima li tu elemenata prijetnje smrću – neka se time bave za to nadležne institucije. Ime, pa, ako hoćete, i političko opredjeljenje aktuelnog političara stavljeno je u neprimjeren vjerski kontekst. Istina, Komšić je javno govorio da se osjeća Bosancem, ali diskreditirati ga na način da mu se priprema sahrana u skladu s islamskom tradicijom uvreda je i za njega i za pripadnike Islamske zajednice. Jedan broj njih to je potvrdio svojim statusima na društvenim mrežama.

Ako je neko pokušao kopirati francuski satirični list Charlie Hebdo, onda mu to nije uspjelo. Površno je, trapavo i miriše na malignu tendenciju. Sličan je jedino pokušaj da se kod uvrijeđenih izazove neprimjerena reakcija. Organizatore ovakvog igrokaza u Čapljini podsjećam na izjavu satiričara Damira Nikšića, koji je odbio potpisati se pod sloganom “Ja sam Charlie” nakon terorističkog napada na redakciju lista u Parizu. On je tada rekao da nikad nije nastojao namjerno i ciljano povrijediti nečija vjerska, rasna, nacionalna, etnička, ljudska osjećanja, jer misli da to nije smiješno, da je to neukusno i neodgovorno. Nikšić smatra da je upravo ta i takva “sloboda” medija utjecala na to da rat devedesetih na ovim prostorima bude mnogo krvaviji i pogubniji po civile nego što je trebao biti.

Satira je vid oštre kritike, koja, služeći se umjetničkim sredstvima, izobličuje mane i nedostatke pojedinaca i čitavog jednog društva. Ona osuđuje služeći se podsmijehom ili izrugivanjem, nekad u blažoj, nekad u grubljoj formi, lične ili društvene poroke, ono što je nisko, podlo i štetno u jednom društvu. Ali, vjerodostojnost je jedna od njenih ključnih karakteristika. Na čapljinskim maškarama “spaljivani” su Komšić, Bakir Izetbegović, Jerko Ivanković-Lijanović, Nebojša Radmanović, Živko Budimir, ali nije bilo satiričnih komentara za likove i politiku Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Dragana Čovića… U igrokazima nije bilo kritike ni asocijacija spram poteza Katoličke crkve. Ako su već htjeli plagirati Charlie Hebdo, onda su tvorci ovog maskenbala trebali voditi računa o tome da će selektivan pristup izboru ličnosti i događaja izazvati podozrenje.

Nezaobilazna publika na ovakvim skupovima jesu i djeca, koja teško mogu proniknuti u poruke koje im se na ovakav način šalju s karnevalske pozornice. Zato svi oni koji iz vladinog ili nevladinog sektora brinu o sigurnosti i zaštiti djece trebaju pokloniti više pažnje ovakvim manifestacijama, jer se u glavama mališana mogu izgraditi različite interpretacije onoga što su vidjeli. Ono što je dosad propušteno teško je popraviti, ali treba preventivno djelovati kako ne bismo brinuli o posljedicama šteta koje će nastati.

Čapljinci, možete vi to bolje

Polemike o tome gdje je i postoji li uopće granica satire traju i nikad neće prestati. Pozivati se na totalnu slobodu, kakvu je zagovarao njemački književnik Kurt Tucholsky početkom 20. stoljeća, tvrdeći da satira može sve, bilo je moguće bez holokausta, nacističkih zločina, genocida u Srebrenici i Ruandi. Jedno od pitanja za razmišljanje glasi: je li sve što se događa na sceni umjetnost i satira? Ako od svega neophodnog za satirični prikaz stvarnosti postoji samo pozornica sklepana od priručnog građevinskog materijala, onda autori igrokaza imaju problem. Za satiru je najvažnije da ima publiku koja je u stanju prepoznati poruke i ona je vrhovni sudija.

Površno i jednoznačno poimanje slobode, pa i one umjetničke, očito sve češće stvara incidentne situacije u Bosni i Hercegovini i regiji. Umjetnost i odgovornost, a u ovom kontekstu satiru, tretiramo kao umjetnički izraz, usko su povezane i isprepletene i to moraju imati na umu svi koji se žele okušati u njoj. Posebno se mora obratiti pažnja na to da ne postoji univerzalni humor u Bosni i Hercegovini, jer je i on, kao i sve drugo, ograničen etničkom percepcijom.

Postoje i zagovarači teze da je ograničavanje slobode govora i umjetničkog izraza moguće samo ako za to postoje pravni razlozi. Ako nam pravosuđe, ovakvo kakvo je u Bosni i Hercegovini, bude određivalo granice satire, tek smo nadrljali. Čapljinci, Hercegovci, ljudi vedrog duha, spremni na šalu sa samima sobom i s drugima, nastavite satirično oslikavati bosanskohercegovačku zbilju. Ali, možete vi to bolje. I odgovornije, i manje selektivno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera