Oglasi

Dedić: Mladi odlaze zbog nesigurnosti, a ne zbog plata

Austrijsko društvo prepoznaje stručnjake i rad, a ne pripadnost naciji ili stranci, kaže Sarajlija sa adresom u Austriji.
Dedić: Svijet i nije baš tako jednostavan kako bi mi voljeli ili kako su nam pričale bake, djedovi i roditeljiUstupljeno Al Jazeeri

Od sarajevskog studenta do britanskog doktora nauka i jednog od priznatih IT stručnjaka u Austriji, to je put Nedima Dedića sa kojim smo razgovarali o državnom odnosu prema mladima, ali i strategijama prema mladima.

Tokom razgovora, dotakli smo se i nekih segmenata života van domovine, poput integracije u novo okruženje i austrijske političke situacije.

  • Školovali ste se od Sarajeva do Velike Britanije, gdje ste i doktorirali. Možete li usporediti obrazovne sisteme tih država, gdje se nalazi bh. sistem u odnosu na Austriju ili Veliku Britaniju?

Što se tiče formalne organizacije, odnosno strukture obrazovnih sistema u navedene tri zemlje, iako nisu ogromne, određene razlike postoje. Ovdje prvenstveno mislim na definicije nacionalnih kvalifikacionih okvira, koji su manje-više bazirani na ideji osnovnog, srednjeg i na kraju visokog obrazovanja. Međutim, ukoliko govorimo o pristupu primjene obrazovanja i njegove osnovne ideje, tu već nailazimo na ogromne razlike.

Dok se fokus u BiH prvenstveno, a ponekad i isključivo, stavlja na formalne, odnosno birokratske aspekte, u Austriji se već primjetno više ide u pravcu pragmatičnosti, obrazovanju se daje malo više funkcionalnog smisla - uzimanjem u obzir svrhe istog. Kvalifikacije u Austriji možete steći na više načina, kako kroz formalno obrazovanje, tako i neformalnim metodama. Recimo, titulu stručnog inžinjera, koja se nalazi na nivou Bachelora, možete steći formalnim srednjoškolskim obrazovanjem uz dodatne tri godine relevantnog rada i položenim kvalifikacionim ispitom, ili isključivo višegodišnjim radnim iskustvom i uspješnim polaganjem kvalifikacionog ispita.

Dakle, bitno je da dokažete da imate znanje potrebno za ovu kvalifikaciju. Način na koji ste stekli to znanje i nije toliko bitan. Austrijanci se vode činjenicom da pohađate školu kako bi nešto naučili. Ako ste potrebno znanje stekli na drugi način, zbog čega praviti probleme i birokratske zapreke. Dalje, u Austriji su primjera radi kvalifikacije poput Diplomiranog Ekonomiste (Dipl. Oec) , Mastera Ekonomija (MA) i Magstra Ekonomije (Mag) apsolutno na istom nivou. Svaka od ovih se smatra sekundarnom visokoškolskom kvalifikacijom, te sa svakom od ovih kvalifikacija u većini slučajeva možete upisati doktorski studij, bez ikakvih skupljanja dodatnih ECTS bodova i slično. Uslove za upis na fakultet ili visoku školu možete ispuniti na bezbroj načina.

Sektor IT je šansa za Balkan

  • Trenutno ste angažirani u IT sektoru za koji kažu kako Balkan ima mnogo potencijala. Da li je to tačno?

Naravno da ima. Međutim, treba biti iskren i ne pretjerivati, jer taj potencijal nije ništa veći od onoga koji imaju druge zemlje Europe. Pogledajte samo broj IT stručnjaka koji u jednoj godini “izbaci” Austrija u poređenju sa Hrvatskom, koja je i sama članica EU. Iako je Austrija svega dva puta veća, obrazovni sistem ove zemlje producira i do šest puta više kvalifikovane radne snage u navedenom sektoru. O Švicarskoj, Holandiji, Njemačkog i Britaniji da i ne govorimo.

Ja IT sektor više vidim kao šansu za Balkan. Jako dobru šansu. Šansu da se fokusira na inovacije, produkciju novih digitalnih, odnosno softverskih rješenja, ali i pružanje usluga u tom domenu. Digitalne tehnologije, servisi, produkti i usluge većinom nisu ograničene fizičkom lokacijom, niti im je geografski položaj ključni faktor uspjeha.

Upravo tu leži šansa balkanskih inovatora i startupa, da rame uz rame sa kolegama iz cijelog svijeta, ponude svoje produkte i usluge. Primjera radi, jednu austrijski ili njemačku firmu, uopće ne interesuje lokacija porijekla software ukoliko on efektivno ispunjava uslove koje biznis zahtjeva. Dakle, šanse su svima iste.

Britanski sistem je još otvoreniji i liberalniji po ovome pitanju. Iako je poželjno da imate adekvatne pretkvalifikacije, nedostatak istih vas automatski ne isključuje iz procesa mogućnosti stjecanja viših kvalifikacija. Ukoliko možete dokazati da imate znanje koje potrebno kao preduslov da bi pohađali određeni nivo školovanja ili studija, onda će te definitivno dobiti šansu da to i dokažete. Takav dokaz recimo mogu biti kvalifikacije izdate od stručnih ili profesionalnih udruženja...

Fokus obrazovnih sistema Austrije i Britanije je na stjecanju konkretnih znanja. Nikako na ispunjavanju formalnosti i prevazilaženju birokratskih prepreka koje su smisao same sebi. Iako i njih naravno ima, međutim u malim količinama. Za razliku od država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, obrazovne institucije i obrazovni sistem u Britaniji imaju mnogo heterogeniji pristup poimanju i definiciji kvalifikacija, mnogo više su agilni i susretljivi kada se radi o novim kvalifikacijama koje su potrebne tržištu. Također, jako je izražen koncept individualnog pristupa i odnosa sa učenicima ili studentima, kao i njihovim potrebama.

U svakom slučaju, najveća razlika je u tome što su sistemi u dvije navedene države mnogo više fokusirani na stjecanje znanja i osposobljavanje za tržište rada, nego li na prevazilaženje formalnih i birokratskih prepreka.

  • Po Vašem iskustvu i kontaktima, zbog čega mladi odlaze iz BiH i regije, šta to drugi imaju što ovdje nema? Sigurnost, bolje plate...?

U zadnjih pet-šest godina, razgovarao sam sa stotinama osoba koje su odlučile da napuste naše krajeve i sa svojim porodicama nastave život u nekim od zemalja zapadne Europe. Iako je većina našeg stanovništva čvrstog mišljenja da je veličina plaće glavni razlog zašto ljudi odlaze iz naših krajeva, niti jedna jedina osoba u mojim razgovorima to nije rekla, niti navela kao glavni motiv za odlazak.

Kao glavni razlog ljudi navode „nejednakost“, ali ne nacionalnu ili etničku kako bi se prema medijskim naslovima ili izjavama političara dalo zaključiti, nego društveno-ekonomsku nejednakost koja proizilazi iz korupcije. Ne žele da im supruge u bolovima čekaju duže od drugih na porođaj, jer nemaju 200-300 eura da ih daju ljekaru i medicinskim sestrama.

Ne žele da im djeca dobiju mjesto u vrtiću udaljenom 5-10 kilometara od mjesta stanovanja, jer nemaju „vezu“, a djeca susjeda, komšija koji su aktivni u političkim partijama, u vrtiću tik ispred vrata. Ne žele da moraju tražiti "vezu" kako bi svoje dijete, sa odličnim, izvrsnim uspjehom upisali u srednju školu, fakultet, na daljnje školovanje, ili u bilo kakvo sportsko ili kulturno udruženje, dok djeca imućnijih sa mnogo lošijim uspjehom biraju mjesto koje oni žele.

Ne žele da moraju tražiti "vezu" za posao kada im dijete završi fakultet, ili živjeti u apsurdu da oni plaćaju kako bi im dijete dobilo posao - dok drugi dobijaju posao i bez potrebnih kvalifikacija. Ne žele da im život prolazi u traženju "veze" za svaku prokletu administrativnu sitnicu koju trebaju u životu - od rođenja, pa do groba. Umorni su i jednostavno ne žele, da drugi, sa potpuno istim sposobnostima i kvalifikacijama mogu, a on ne.

Kao drugi razlog iseljevanja, ljudi većinom navode „sigurnost“. No, bez obzira iz koga dijela BiH, Hrvatske, ili Srbije ljudi odlaze, nigdje taj razlog nema veze sa strahom od drugih nacija, etnija, ili vjeroispovijesti. Ljudi se jednostavno plaše da im dijete ne bude isprebijano na ulici, u školi, ili u kafiću, te da ih neko ne ubije zbog 10 ili 20 eura, da im se ne otimaju telefoni ili nakit na ulici, da im neko ne ukrade teško zarađeni i još neotplaćeni automobil ili bicikl, da ih policija ne zaustavlja sa namjerom da ih kazni - a ne da im pomogne i uputi.

Ljudi se plaše da im trgovci ne podvaljuju pokvarenu, zatrovanu ili robu sa isteklim rokom, da ih na pješačkom prelazu ne udari pijani idiot ili huligan za volanom, uprkos zelenom svjetlu za pješake - koji neće odgovarati ili imati posljedice, jer mu otac ima "vezu" ili novac. Ljudi ne žele da se njihovoj djeci po školama prodaju narkotička sredstva, te da imaju strah na ulici od sitnih i neprirodno nabildanih kriminalaca na steroidima, koji kao agresivni psi na lancu čekaju prolaznike kako bi ih napali.

Ili jesi, ili nisi

  • Kada je riječ o obrazovnim sistemima, kako se oni odnose prema mladima kao talentima, potencijalnim inovatorima, investitorima ili kvalitetnoj radnoj snazi?

Na osnovu mog iskustva, Austrija, a pogotovu Velika Britanija imaju malo drugačiji pristup poimanju talenta. Talentiranom osobom se ne smatraju osobe za koje se pretpostavlja da bi imale kapaciteta učiniti nešto izvanredno, nego isključivo osobe koje to već jesu i učinile, odnosno to čine. Dakle, društvo ne veliča osobe za koje se pretpostavlja da bi mogle nešto učiniti, nego osobe koje zaista nešto poduzimaju po pitanje realizacije svog talenta. Također, ne postoji pojam potencijalnih inovatora – ili jesi inovator, ili nisi.

Tržišta su u potpunosti otvorena za nove investitore, a administracija će učiniti sve kako bi vam pomogla da ostvarite vašu poslovnu ideju. Primjera radi, inspekcija u Austriji vam neće doći kako bi vas kaznila, nego kako bi vam skrenula pažnju na nepravilnosti i nedostatke, te vam svojim stručnim znanje i resursima pomogla da ih otklonite. Naravno, ovo otvara vrata zloupotrebi sistema, međutim, takvih slučajeva je, ma koliko nevjerovatno zvučalo, jako malo.

Što se tiče kvalitetne radne snage, ona je svugdje dobro došla. Ukoliko ste dobar, vrijedan i radnik koji zna svoj posao, možete pristojno živjeti od toga.

Ljudi ne žele da žive u strahu da će im neko razbiti staklo na automobilu jer su pored mjenjača ostavili 10, 20, ili 50 maraka, kuna, ili eura, te da će im neko ukrasti papuče, patike ili cipele ukoliko ih ostave ispred ulaza. Ljudi ne žele da žive u strahu da im posao, egzistencija zavisi od raspoloženja poslodavca, a ne njihove produktivnosti i efikasnosti, te da ne mogu planirati bar godinu dana unaprijed. Ljudi jednostavno imaju strah da žive u društvu, gdje pojedinac uzima pravo u svoje ruke, umjesto države.

Veličina plaće nikome nije predstavljala glavni, nego sporedni razlog odlaska, koji je samo dodao vrijednost i učvrstio njihovu odluku. Razloge i motive koji bi ih naveli da se sa svojim porodicama vrate u mjesto iz koga su iselili nisam pitao, ali daju se naslutiti.

  • Šta treba unaprijediti?

Mnogo toga. Prvenstveno moramo prihvatiti činjenicu da nismo baš najbolji i najpametniji narodi na svijetu. Moramo proći katarzu. Moramo napokon postati samokritični. Moramo se osvijestiti i prestati gledati na stvari isključivo samo s naše tačke gledišta. Moramo dopustiti drugima da žive svoj život, bez “ali” i “međutim”. Svijet i nije baš tako jednostavan kako bi mi voljeli ili kako su nam pričale bake, djedovi i roditelji.

Moramo početi tolerisati i prihvatati drugačije, pa čak i ako ono bilo protiv naših religijskih i političkih ubjeđenja, jer svijet nije crno-bijel – mnogo je šareniji nego što mi mislimo. Moramo prihvatiti činjenicu da su gradovi poput Sarajeva, Zagreba, Beograda, Banja Luke postali beznačajni na karti Europe, a o svijetu da i ne govorimo. To boli, ali neko nam napokon treba reći istinu. Treba nam novi pristup društvenom razmišljanju. Treba nam fokus na pronalaženje zajedničkog i onoga što nas spaja, a ne onoga što nas razdvaja.

  • U kontaktu ste sa mladim Austrijancima i Balkancima. Koji je odnos prema Vašim sunarodnjacima iz BiH i njihovim komšijama? Da li se doživljavaju kao (is)pomoć ili ljudi koji otimaju tuđe poslove (kako neki ekstremni desničari i nacionalisti prikazuju)?

Mislim da se u ovom slučaju više radi o isključivo balkanskom mitu nastalom kao posljedica iseljavanja slabo ili nisko kvalifikovane radne snage iz bivše Jugoslavije u periodu 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća. Ovdje prvenstveno mislim na iskustva i ubjeđenja koje su te generacije stekle tokom svog boravka u Austriji, te ga stalno pokušavaju nametnuti i novim generacijama useljenika. Međutim, ne postoji neki specijalni odnos između ljudi sa Balkana i Austrije, koji bi mogao imati negativne konotacije.

Austrija je po prirodi useljenička zemlja, a društvo na svaku osobu gleda individualno – isključivo na osnovu zasluga. Na inžinjera i ljekara sa Balkana se gleda isto kao i na inžinjera i ljekara čiji su preci generacijama u Austriji. Ako si ispomoć, onda si ispomoć - apsolutno je nebitno da li si Hodžić ili Hofer. Dakle, nema nikakve razlike. Činjenica da imate šefove kompanija, reprezentativce i političare na državnom nivou koji imaju naše porijeklo dovoljno govori o tome. Ukoliko si spreman da prihvatiš društvo, onda je i društvo apsolutno spremno da prihvati tebe kao ravnopravnog člana.

Ako želiš biti Austrijanac, to ti niko neće zabranjivati ili onemogućavati – čak naprotiv. Balkanci Austriju, njeno društvo i kulturu često povezuju sa Njemačkom, a to je veoma pogrešno. Iako je u Austriji službeni jezik njemački, jako je bitno znati da Austrijanci nisu Nijemci. Austrijsko društvo je heterogeno, kao i temelji na kojima je nastalo, odnosno to je mješavina slavenskih, germanskih i romanskih naroda, koji igrom slučaja većinom govore njemački jezik. Tako da su recimo slavenska prezimena koja se završavaju na “ic”, odnosno “ na “ić” apsolutno normalna pojava i kod autohtonih austrijskih porodica. Mi imamo mnogo više zajedničkog sa Austrijom, nego li to zaista i znamo.

Što se tiče ekstremnih desničara i političkih partija koje zastupaju takve ideje, zanimljiva je činjenica da ih većinom čine osobe čije porijeklo vodi iz neke od zemalja jugoistočne Europe (Češka, Mađarska, Slovačka, Rusija, Poljska, pa čak bivše Jugoslavije). Pogledajte samo prezimena vodećih austrijskih političara iz desničarskih krugova.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.