Davor Bernardić – garant da opozicija nema šansi

Hrvatska već mjesecima živi u političkom paradoksu: Vladu Hrvatske demokratske zajednice, prevođenu Andrejem Plenkovićem, i smjer u kojem ta vlada vodi zemlju ne podržava sedamdesetak posto građana, parlamentarna većina koja stoji iza Plenkovićevog kabineta ovisi o svega tri glasa, ali parlamentarna opozicija od kraja rata naovamo nikad nije bila slabija nego što je danas i nikad se u proteklih dvadesetak godina nije činilo da postojeća vlast – premda nepopularna, neodlučna i neaktivna – samo zahvaljujući nekom neobjašnjivom stjecaju okolnosti može zamijeniti mjesto s trenutačnom opozicijom.

Plenkoviću, zapravo, veća opasnost prijeti od nezadovoljnika u vlastitim redovima, premda ni ta prijetnja nije naročito ozbiljna, nego od glavnih političkih suparnika, ponajprije, najjače opozicijske stranke – Socijaldemokratske partije.

Odgonetka te neobične situacije najvećim dijelom leži u činjenici da je predsjednik SDP-a unatrag godinu dana Davor Bernardić, trideset osmogodišnjak koji je na tom položaju naslijedio Zorana Milanovića, bivšeg premijera s gotovo desetogodišnjim stažem socijaldemokratskog lidera.

Zagrebački kadrovik

Bernardić je politički odrastao u zagrebačkoj organizaciji SDP-a još dok je njome upravljao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji se 2009. razišao s tom strankom i pokrenuo svoju političku opciju: danas je Bandićeva stranka u Zagrebu osjetno jača od SDP-a. Bernardić je od Bandića naučio samo onaj dio političkog zanata koji se tiče stvaranja mreže “svojih ljudi” na terenu, odnosno svakovrsnog zaduživanja ljudi koji će u pravom času znati vratiti uslugu: tako je Bernardić dospio na funkciju šefa SDP-a.

Ništa drugo od Bandića nije ni mogao naučiti, jer se preostale relativno pozitivne karakteristike zagrebačkog gradonačelnika – karizmatičnost, socijalna inteligencija, politička strast i talent te fanatična upornost – naprosto ne mogu naučiti ili kopirati: njih se ima ili nema. A aktualni lider socijaldemokrata redom ih nema.

Još je tragičnije što Bernardić nema nikakvu suvislu i uvjerljivu zamisao što bi trebalo učiniti da Hrvatska postane bolje mjesto za život i rad, da njezini građani žive slobodnije i ispunjenije. Naravno, on misli da ima ideju i plan, ali da to ne dopire do građana ili da građani ne prepoznaju njegovu i SDP-ovu političku genijalnost. “Namjera nam je da ozbiljno poradimo na medijskoj strategiji. Zadatak nam je da svu količinu ogromnog rada u zadnjih godinu dana počnemo komunicirati. Tu vidim i svoje propuste”, izjavio je SDP-ov predsjednik u petak.

Gdje se ‘skrio’ SDP-ov rad

Kako je moguće da “ogromni rad” druge najveće političke stranke u državi tokom čitave jedne godine ostane neiskomuniciran? Kako je moguće da ljudi nisu vidjeli ništa od tih SDP-ovih napora, a očito je da nisu vidjeli ništa kad relevantna istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je SDP-ov rejting pao na 18, 9 posto, na najniže grane u posljednje tri godine, u odnosu na HDZ-ovih 31 posto? To je moguće samo tako da je sav taj trud, pod uvjetom da ga je uopće bilo u mjeri u kojoj to sugerira Bernardić, bio pogrešno usmjeren, nevažan i neuvjerljiv.

To ne može promijeniti nikakva “medijska strategija”. Nema te strategije koja nekome može dati politički talent i sposobnost okupljanja i vođenja.

SDP je tako u proteklih dvanaest mjeseci, umjesto da puše za vrat HDZ-ovoj vladi, postao prepoznatljiv ponajviše po neprestanom unutrašnjem sukobljavanju i podjelama: u najnovijoj epizodi Bernardić ima velikih problema da na sastanak Kluba zastupnika SDP-a dovede više od polovice svojih parlamentaraca, pa ih mora okupljati i opominjati putem medija. To je, između ostalog, rezultat Bernardićevog oslanjanja na savjete Zlatka Komadine i Rajka Ostojića, dvojice SDP-ovih potpredsjednika, koje sa šefom stranke povezuje ponajprije politička netalentiranost spojena s nerealnim ambicijama i nesposobnost da se politika shvati imalo šire od nezdrave potrebe za konzumiranjem moći te za osvetništvo prema ljudima koji su bili bliski s bivšim predsjednikom Milanovićem, jer Milanović, eto, nije volio Komadinu i Ostojića.

Hronični nedostatak uspjeha

To je, također, plod činjenice da je uspjeh jedino što homogenizira političku stranku, što utišava džepove otpora te drži pod kontrolom nabujale sujete i egocentrične porive, a Bernardiću, osim doraslosti, kronično nedostaje uspjeha: em su i njegov i stranački rejting u nezaustavljivoj silaznoj putanji, em su mu propala dva pokušaja parlamentarnog rušenja Plenkovićeve vlade, i to zahvaljujući ljudima koji su zahvaljujući SDP-u ušli u Sabor (Tomislav Saucha i HNS-ovci Ivana Vrdoljaka).

To strmoglavljivanje nije moguće zaustaviti glavinjajućim trudom, sastančenjem i davanjem izjava. SDP može doći u priliku dignuti se i opet postati prijetnja HDZ-u jedino bez Davora Bernardića na mjestu predsjednika: nema garancije da bi Bernardićev odlazak značio automatski oporavak stranke, ali nema dvojbe da njegov ostanak na toj funkciji vodi jedino daljnjem otklizavanju u nerelevantnost. Pritom, naravno, ne treba očekivati da će Bernardić sam vidjeti ono što je očigledno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera