Dario Kordić propovijeda o vjeri, a šuti o zločinu

Kao kakav klerikalno-politički celebrity Kordić gostuje po župama širom Hrvatske držeći predavanja (Reuters)

Da živi u nekoj boljoj i sretnijoj zemlji, čovjek koji ne pada na nacionalističke mitove primio bi s nevjericom, mučninom i mûkom vijest da će predavanje u organizaciji studentskog pastorala, crkve dakle, održati čovjek osuđen za ratne zločine te ondje pričati o svome svjedočenju vjere. S još većom nevjericom, mučninom i mûkom (jer kako na koncu ne ostati bez riječi?) isti bi čovjek kasnije pokušao probaviti vijest da je predavanje doista održano i da je na njemu osuđeni ratni zločinac, koji je odležao 17 godina u zatvoru, zaneseno pričao okupljenima kako je u zatvorskoj ćeliji otkrio vjeru i Boga.

A dogodilo se to, uza svu mučninu i mûk, ovoga utorka u kino-dvorani Studentskog doma „Stjepan Radić“ u Zagrebu. Naziv predavanja bio je „Bog iza rešetaka“, moderirao ga je svećenik, a na njemu je osuđeni ratni zločinac govorio o svome mučeništvu.

Da živi negdje drugdje, u nekoj normalnijoj državi, isti onaj čovjek bi naivno pomislio da je gost – o Dariju Kordiću je, naravno, riječ – ondje govorio o svojoj krivnji, o onome zbog čega je osuđen na 25 godina zatvora te ljudskom i kršćanskom pročišćenju i pokajanju koje je zbgo toga osjetio nakon što je u ćeliji susreo Boga. No sve je to izostalo. Ni prvi, a vjerojatno ni posljednji puta.

Ni riječi pokajanja

“Kada sada gledam unatrag i razmislim o tome niko od nas nije trebao preživjeti te strahote. Jedini tko nas je spasio bio je sam Bog. Kada je došla vijest o Daytonskom sporazumu sve su nas, kao zbog odmazde, prebacili u Haag. Proveo sam skoro devet godina u sobici, a u ruci jedino što sam imao je bila krunica. Molio sam se Bogu i dan po dan, tijekom svog suđenja, sve sam mu postajao bliži. Osjetio sam kako me Gospodin čisti, a rešetke na mojem prozoru polako su nestajale”, kazao je Kordić, među ostalim, neku večer na predavanju studentima i drugim zainteresiranima u Zagrebu.

Njegove riječi dobile bi na težini da je bar rječju spomenuo ili se pokajao za zločin za koji je osuđen.

Kordić je, ako netko još ne zna, osuđen na Haškom sudu zbog pokolja Bošnjaka, vojnika i civila, njih ukupno 116, a među njima 33 žena i djece, u srednjebosanskom selu Ahmići. Zločin se dogodio 16. travnja 1993. godine i bio je najstrašniji pokolj koji je počinila hrvatska strana tijekom kratkog i krvavog oružanog sukoba Hrvata i Bošnjaka u ratu u BiH. Ljudi su u Ahmićima bili ubijani na kućnim pragovima, selo je spaljeno, a džamija srušena. Najmlađa žrtva bila je osmomjesečna beba, a najstarija 81-godišnja starica. Kordić nije osobno sudjelovao u tom pokolju, ali je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju osuđen po zapovjednoj odgovornosti, kao zapovjednik HVO-a u Srednjoj Bosni te osuđen na 25 godina zatvora, od kojih je u haškom pritvoru i zatvoru u Austriji odslužio dvije trećine kazne, odnosno 17 godina prije nego što je 2014. godine pušten na slobodu. Otada je u Hrvatskoj. Od države je dobio stan, upisao je studij teologije i filozofije i politički se aktivirao postavši jedna od, kako se voli reći, ikona ovdašnje desnice. Vlast ga prešutno prihvaća u svojoj blizini na svečanostima poput obljetnice osnutka HVO-a pod pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. S druge strane, ovdašnja ga Katolička crkva preko nekih svojih visokih predstavnika, bez ikakvih sustezanja i moralnih ograda uzdiže gotovo do svetačkih visina. Na dočeku u zagrebačkoj zračnoj luci 2014. godine sisački biskup Vlado Košić ljubio mu je ruku i nazvao ga „moralnom vertikalom“, a neku večer, na onom predavanju, studentski kapelan don Damir Stojić, usporedio ga je sa Svetim Pavlom.

Skupina studenata prekinula predavanje

Naivan bi i neupućen čovjek pomislio da Kordić susrevši se, kako reče, s Gospodinom u zatvorskoj ćeliji doživio onu vrst prosvjetljenja i oslobođenja– sam je za sebe rekao na jednom od famoznih predavanja kako je spoznavši Boga shvatio koliko grijeha i lošega ima u njemu – sada naokolo pokajnički zbori o zločinu koji mu je bio stavljen na teret i za koji je osuđen. Ali ne, Kordić na svojoj turneji po župama zbori o svojoj nevinosti i mučeništvu bez ijedne riječi, čak i aluzije o pokajanju i suosjećanju sa žrtvama. Ako i govori o zločinima, onda spominje one protiv svoga naroda. Doduše, nema smisla ni pomišljati da se na tim njegovim „ukazanjima“ okupljaju ljudi koji o njemu ništa ne znaju. Sve ono prešućeno svima je znano. A svaki pljesak njemu ispada znakom odobravanja onoga za što je bio odgovoran i za što je na koncu kažnjen.

Da stvar bude gora, ovo se nije dogodilo tek jednom niti je tekst poput ovoga napisan prvi puta, a vjerojatno niti posljednji. Kao kakav klerikalno-politički celebrity Kordić gostuje po župama diljem Hrvatske držeći predavanja poput ovotjednoga. I nakon svakoga, dio javnosti nepomiren s činjenicom ondje viđenog izostanka grižnje savjesti (i savjesti kao takve) iznova se snebiva.

No, ovoga puta našla se mala skupina aktivista, studenata-ljevičara, koja je izvela ciljani eksces na Kordićevom predavanju o „Bogu iza rešetaka“ prekinuvši ga povicima „Ti si ratni zločinac“ i razvukavši transparent na kojem je poručeno isto. Bili su, naravno, u manjini pa su ih potjerali, a Kordić je dovršio svoju licemjernu duhovnu besjedu tek svetački rekavši „Bože oprosti im jer ne znaju što čine“.

Sablažnjava prešućeno, a ne izgovoreno

U veljači 2017. godine gostujući u Nacionalnom svetištu svetog Josipa Crkve u Hrvata u Karlovcu, gdje je također opisivao svoja duhovna iskustva iz zatvora, kazao je kako se u ćeliji „prepustio Gospodinu koji ga je pročišćavao“ te da je nakon doživljenog susreta s Bogom znao da može „izaći iz uzništva kao najslobodniji čovjek“. Lani u rujnu, gostujući na tribini „Svejdočanstva“ u župi Njivice u Šibeniku kazao je kako „nikada ne bi mijenjao vrijeme provedeno u zatvoru“ te da ga je „zatvor u potpunosti oslobodio za Krista“. U utorak navečer ispričao je kako je u zatvorskoj ćeliji u svome srcu čuo Božji glas koji mu je poručio: „Dragi moj sine, prepusti se u moje ruke, tvoju parnicu ću ja voditi“.

Nakon takvih riječi nitko ga dosad nije, niti će ga vjerojatno ubuduće priupitati, zašto uporno prešućuje razlog svoga uzništva, kad već tvrdi da ga je susret s Bogom oslobodio svih strahova. Više sablažnjava ono što se na tim nastupima prešućuje od onoga što ondje biva izgovoreno.

Dosad je uvijek o presudama za ratne zločine na ovim prostorima javnost u većini sudila selektivno, iz skučene pozicije vlastite nacije, pa je tako “naš” osuđenik uvijek bivao nepravedno kažnjen, a naš oslobođenik pravedno i zasluženo pušten na slobodu. Sve to, barem u Hrvatskoj, seže do vremena prošloga rata kada je armirani temelj takvom kolektivnom duhu udario ondašnji predsjednik Vrhovnog suda rekavši da se u obrambenom ratu ne mogu počiniti ratni zločini. Zato ni od Kordića ne treba očekivati da govoreći o svome svjedočenju vjere i mučeništvu ne spomene pokajništvo, kao što ni od onih koji ga dolaze slušati ne treba očekivati da ga o tome išta pitaju. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera