Danijela Dolenec: Ljevica danas ne može nego biti ‘zelena’

Klimatske promjene kreiraju nove rizike za društva i izvor su novih nejednakosti između država i geografskih područja (Ustupljeno Al Jazeeri)

Profesorica sa Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Danijela Dolenec kaže da ne vidi budućnost u kojoj će ljevica u Evropi biti potpuno poražena, no primjećuje da su joj itekako potrebne korjenite reforme, prije svega zbog novih rizika za društva, potaknute na prvom mjestu klimatskim promjenama.

“Ne možete oblikovati rješenja za budućnost komotno izolirani u saborskim foteljama, bez poveznica s društvenim pokretima i stvarnim zbivanjima”, rekla je u intervjuu Al Jazeeri profesorica Dolenec, aktivistkinja posvećena borbi za društvenu jednakost, ekološku održivost i jačanje demokratije te članica političe platforme Možemo!

  • Na Korčula After Partiju ste govorili o budućnosti zelene ljevice na evropskoj periferiji. Šta je uopće koncept zeleno-lijeve političke vizije? Znači li to ljevica više ne može opstati u svom izvornom obliku i da se mora reformirati?

– Klimatske promjene kreiraju nove rizike za društva i izvor su novih nejednakosti između država i geografskih područja, ali prije svega, one naglašavaju postojeće društvene nejednakosti, jer utječu na sve aspekte života: sigurnost, uvjete stanovanja, poslove koje radimo, zdravlje i prihode. Zato kad razgovaramo o prilagodbi klimatskim promjenama, mi naglašavamo energetsko siromaštvo, nesigurne uvjete stanovanja, prekarne poslove, promjene u epidemiologiji raznih bolesti… S obzirom na klimatsku krizu i potrebu hitnog djelovanja kako bismo se klimatskim promjenama prilagodili, ljevica – koja počiva na idejama solidarnosti i jednakosti – danas ne može nego biti zelena.

Pandemija koja je pogodila svijet ove godine dodatno usložnjava situaciju, i baš zbog toga smatramo da je potrebno iskoristiti ovaj trenutak kao nužnu točku preokreta da bi se naše društvo oporavilo i steklo veću otpornost za buduće izazove, koji sigurno dolaze: nezaposlenost, dominaciju niskokvalificiranih poslova, rast siromaštva, suše i toplinske valove, pojačane migracije, nove infekcije… Vrijeme je za promjene, s tim da pritom teret promjene ne smijemo staviti jednako na sva leđa, jer nismo svi jednako odgovorni, niti imamo jednaku moć utjecati na to da se one dogode. To je u osnovi koncept zelene ljevice.

  • Jedne prilike ste rekli da SDP nema kapaciteta nositi se s izazovima koji stoje pred savremenom ljevicom.  Šta su ti izazovi? Zbog čega je SDP izgubio tu utrku?

– Već niz godina govorim o tome kako je Socijaldemokratska partija [Hrvatske]] bolje promatrati kao liberalnu stranku, jer čvrsto stoji na sad već jako rasklimanoj Blairovskoj doktrini prema kojoj je ekonomska globalizacija neumitna, a otvoreno tržište, prije svega, prilika, s tu i tamo kojom poteškoćom. U takvoj koncepciji, od koje su, usput rečeno, socijaldemokratske stranke u Europi mahom reterirale u svjetlu krize, socijalni programi su naknadna misao, obećanje redistribucije koja se temelji na premisi ekonomskog rasta koji će svima donijeti boljitak. Ta je doktrina, po mom sudu, u proteklom desetljeću rastavljena na faktore, od toga da se sve glasnije čuje kako trebamo osmisliti razvoj bez rasta, do toga da je iskustvo mnogih zemalja bjelodano pokazalo da ekonomski rast, uz devastirajući utjecaj na okoliš, nije poboljšao kvalitetu života za većinu, nego sasvim komotno supostoji sa sistemskim i rastućim klasnim nejednakostima.

Socijaldemokrati nemaju odgovor na sistemske krize kojima sada svjedočimo zato što već dugo nemaju poveznicu s društvenim skupinama koje bi trebali predstavljati. Ne možete oblikovati rješenja za budućnost komotno izolirani u saborskim foteljama, bez poveznica s društvenim pokretima i stvarnim zbivanjima. Za ljevicu su ključni društveni pokreti. Socijaldemokracija je povijesno nastala iz radničkog pokreta i sindikalizma. Upravo činjenica da smo usidreni u pokretima, od studentskog, prava na grad, okolišnog, radničkog, mirovnog do LGBTIQ+ i feminističkog, predstavlja izvor naše snage, kako u smislu naše ideološke profilacije, integracije zelene i lijeve agende, tako i u smislu repertoara djelovanja, od ulice do institucija, i mobilizacijske snage koju imamo. Sve su te karakteristike upisane u naš DNA, dok su klasičnim strankama poput SDP-a strane. Rezultat toga je da od nastanka Možemo! SDP izgleda kao neuspješna i mlaka kopija. 

  • Nisu li i građani pomalo zbunjeni – danas skoro sve političke partije i s lijeve i s desne strane govore da baštine antifašističke tekovine? Čak i stranka Milorada Dodika, o kojem je prije nekoliko dana predsjednik Hrvatske Zoran Milanović govorio vrlo pohvalno, nosi naziv Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

– Činjenicu da se neki pojam “rasteže” do neprepoznatljivosti treba shvatiti na način da se oko toga pojma vodi borba tako da se u njega upisuju različiti ciljevi. S jedne strane su oni koji žele sačuvati njegovo izvorno povijesno značenje u kojem je antifašizam neraskidivo vezan uz kolektivni poduhvat i trijumf socijalističkog programa jednakosti i međunarodne solidarnosti, dok s druge strane postoje napori da ga se razvodni do razine da može biti sastojak gotovo svake politike, kao što navodite. Smatram da od te borbe oko značenja ne treba ustupati, jer ljudi su u krajnjoj liniji u stanju razaznati autentičnost. 

  • Pokret ‘Barcelona en Comu’ iz Gradskog vijeća Barselone ima tezu – jednom nogom u institucijama, drugom na ulici. Šta bi to značilo u praktičnom smislu?

– Izreka ‘jednom nogom u institucijama, drugom na ulici’ dolazi iz specifičnog trenutka politizacije društvenih pokreta, u smislu odluke da se uđe u političko polje natjecanja i parlamentarne politike. Takve odluke su za pokrete teške za donijeti, nose mnoge neizvjesnosti i oklijevanja, ali su se u kontekstu duboke krize nakon 2008. stvorile okolnosti u kojima su mnogi pokreti napravili taj korak, od Španjolske i Grčke preko Slovenije do Hrvatske i Srbije. 

U praktičnom smislu to znači da se dio energije društvenih pokreta usmjerava u izborno natjecanje, kako bi se na društvenim promjenama radilo kroz sva raspoloživa sredstava – od mobilizacije na prosvjedima i javnog zagovaranja, do rada na formulaciji javnih politika koje je potrebno gurati kroz političke institucije, od mjesnih odbora, preko gradskih skupština sve do nacionalnih parlamenata. Ono što ta teza kaže jest da ne zamjenjujemo jedan set metoda drugim, nego da proširujemo repertoar na sve vrste pritiska na institucije, izvana i iznutra. Također, za stranke koje proizlaze iz pokreta to znači i kontinuiranu suradnju, ali i konstantno kreiranje produktivne tenzije s pokretima u kojima su usidrene. 

  • Može li Evropska unija zadržati svoju ekonomsku, socijalnu, kulturološku i svaku drugu vrstu autentičnosti ako ljevica u Evropi bude poražena u potpunosti?

– Ne vidim tu budućnost u kojoj će ljevica u Europi biti potpuno poražena, smatram da se moramo boriti da COVID-19 kriza ne ostane zapamćena kao trenutak kada se raspao projekt europskih integracija. Nacionalne vlade ne mogu samostalno rješavati socijalne i ekonomske posljedice krize, stoga je ključna europska koordinacija oko programa obnove i zelenog zaokreta, ali uz demokratsku odgovornost i uključenost građana u odlučivanje oko prioriteta.

U našoj viziji, viziji zelenih lijevih aktera u Europi, Green Deal mora prioritizirati društvene ciljeve, prije svega adresirati nezaposlenost i druge izvore nejednakosti. Moramo transformirati načine proizvodnje i korištenja energije, transporta i hrane te značajno smanjiti emisije ugljika i ekološki otisak. Da bi ova kriza bila prilika za duboku socijalno-ekološku transformaciju, potrebno je povezivanje i snažna suradnja među progresivnim snagama.

Izvor: Al Jazeera