Dan u rasističkom muzeju

Barem od kraja 1990-ih, ovaj je spomenik predmet kritičke refleksije u SAD-u (AP)

Jednog sparnog avgustvoskog dana, kada smo dobili dnevna upozorenja od gradskih vlasti o opasnom toplotnom valu koji nam stiže, odveo sam djecu u američki Muzej prirodne historije u New Yorku. Moja su djeca željela pogledati šou u planetarijumu ovog muzeja nazvan „Mračni univerzum“ i ja sam tražio prohladno mjesto da im udovoljim.

Po dolasku, sjetio sam se da ćemo, da bismo ušli, morati proći pored poprilično rasističkog kipa Theodorea Roosevelta, koji pokojnog predsjednika prikazuje na konju, a sa strana mu niže njega stoje Afroamerikanac i američki Indijanac.

Barem od kraja 1990-ih, ovaj je spomenik predmet kritičke refleksije u SAD-u, ukazujući na očiglednu rasnu hijerarhiju koju prikazuje i slavi. Nakon uklanjanja kipa Roberta E. Leeja u New Orleansu 2017, svi takvi spomenici dugoj historiji rasizma u SAD-u postali su predmet obnovljenog ispitivanja.

Ovaj Rooseveltov kip je oskrnavila grupa aktivista 2017. U julu 2019, otvorena je specijalna izložba upravo u ovom muzeju o njegovoj rasističkoj historiji.

Dok smo stajali u redu za karte za šou u planetarijumu, razmišljao sam ne samo o rasističkom dokazu na ulazu u muzej već i o ogromnom univerzumu koji nas čeka u jednoj od njegovih unutrašnjih dvorana.

Došli smo da pogledamo šou koji slavi „ključna otkrića koja su nas dovela do većeg znanja o strukturi i historiji univerzuma i našeg mjesta u njemu – i do novih granica za istraživanje.“ Paradoksalno, i ismijavajući onaj rasistički kip na ulazu, narator šoua je Neil deGrasse Tyson, istaknuti afroamerički fizičar.

Divio sam se zvijezdama i slušao Tysona koji nam je pričao o univerzumu koji se širi – i sjetio sam se perzijskog pjesnika Sa'dija. Postoji priča u njegovoj knjizi Golestan (1258) u kojoj mladi astronom dolazi kući i zatiče mladića u kompromitirajućem društvu svoje supruge. Razljuti se i počne vrištati i tuči mladića. Skupi se gomila i ljudi saznaju razlog komešanja. Neko iz gomile se okrene prema astronomu i kaže: „Šta bi zaboga ti mogao znati o tajnama nebesa kada ne znaš šta ti se dešava u vlastitom domu?“

SAD se nalazi u sličnoj situaciji. Mnogo ulaže u istraživanje svemira i čak planira svemirsku vojsku, kako je najavio Donald Trump, a ipak se užasi najupornijeg barbarizma na ovoj Zemlji još dešavaju na njenoj teritoriji i duž njenih granica. Prisutna je ogromna i možda nepomirljiva nepodudarnost između širokih horizonata nepoznatog koje želimo istražiti i skupljajuće historije uznemirujuće istine koju želimo zaboraviti.

Šta da se radi?

Ovaj grozni kip je spomenik krvavoj historiji genocida i ropstva u SAD-u i muškarac koji oholo jaše tog konja je dokaz, znak i simbol bjelačke nadmoći koja stoljećima vlada ovom zemljom.

Šta da mislimo o takvim kipovima koji nam se nameću čak i kada smo na putu da sebe promišljamo u mnogo većem univerzumu?

Stav samog muzeja u vezi ovog kipa je, naravno, sasvim autoreferencijalan. U podnožju kipa sam vidio pločicu na kojoj piše:

O kipu: Ovaj kip je otkriven za javnost 1940. u sklopu većeg njujorškog spomenika bivšem njujorškom guverneru i američkom predsjedniku Theodoreu Rooseveltu. Danas, neki ovaj kip vide kao herojsku grupu; drugi pak, kao simbol rasne hijerarhije. Više o ovom kipu možete saznati u muzeju ili na amnh.org/addressing-the-statue.

U članku koji je u julu objavio The New York Times, citirali su predsjednicu muzeja Ellen V. Futter koja je rekla: „Pružanje konteksta upravo je uloga institucije zasnovane na nauci.“ U članku piše „Muzej prirodne historije je već bacio drugi pogled na druge eksponate u istom svjetlu: Diorama starog New Yorka koja uključuje stereotipan prikaz vođa naroda Lenape, naprimjer, sada uključuje natpise na staklu koji objašnjavaju zašto je ovaj eksponat uvredljiv.“

Nema zakona o tome šta bi se trebalo ili šta bi se desilo ovim neoprostivo rasističkim spomenicima bjelačke nadmoći koja je sramotna. Neki su ponukani da ih u ljutnji vandaliziraju, drugi insistiraju na tome da ih slave upravo iz istih razloga zbog kojih ih drugi žele srušiti. Ali ignorisanje ili njihovo uklanjanje s javnih prostora briše dokaze o prošlim i sadašnjim zločinima i priliku za buduće generacije da iz njih uče.

Taj zadatak ne bi trebao biti dodijeljen posvećenim kustosima bilo kojeg muzeja koji zarađuju za život čuvanjem takvih spomenika od bilo kakvih opasnih susreta. Zadatak je na roditeljima i odgajateljima da dovedu svoje učenike ovdje kod ovog kipa da se prisjete realnosti koja još mori ovu naciju.

Ipak, mi živimo u vremenu, vremenu Donalda Trumpa, kada moramo ostaviti kritički doprinos za naše potomstvo.

Civilizacija i barbarizam

Anonimnost te dvije ličnosti, američkog Indijanca i Afroamerikanca danas nas progoni više od rasizma poznatog predsjednika. Ta anonimnost danas implicira sve nas – ne samo dugu i krvavu historiju genocida i ropstva već jednako bolnu historiju masovnih migracija koja je danas napravila puni krug na američko-meksičkoj granici. Donald Trump je živo utjelovljenje tog podignutog kipa.

Dok ovaj kip obilježava i slavi višestoljetni genocid nad američkim Indijancima i u jednakoj mjeri barbarsku historiju afričkog ropstva, okrutnost koju Trumpova administracija provodi na američko-meksičkoj granici proširuje teror te historije na druge nacije koje su potražile utočište u ovoj zemlji. Generacije imigranata iz Azije, Afrike i Latinske Amerike, među njima katolici, Jevreji i sada muslimani, suočile su se sa konstantnim užasom bjelačke nadmoći koja je ostala odlučujuća za ovu državu.

Usred ove historije, i dok ona poprima sve okrutnije manifestacije, činjenica je da ne postoji čist i jasan prostor, ni u SAD-u niti bilo gdje drugo. Muzeji posvećeni historiji ropstva postoje posvuda od Dohe preko Liverpoola do Washingtona, dok su moderne verzije ropstva prisutne diljem svijeta. U New Yorku postoji muzej koji istražuje historiju rasističkog kipa na svom ulazu dok predsjednik otvoreno vlada s najsablasnijim rasističkim uvjerenjima.

Svaki prostor u koji uđemo već je moralno impliciran. Mi i naša djeca moramo kročiti putem koji je duboko pogođen tragovima ljudskog jada na jednoj strani i blagoslovljen uzvišenim obećanjima o spasenju na drugoj.

Dok smo napuštali muzej, u mom umu su se pojavili riječi njemačko-jevrejskog filozofa Waltera Benjamina u Disertacijama o filozofiji historije: „Ne postoji dokument o civilizaciji koji nije u isto vrijeme i dokument o barbarizmu.“

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera