Dan poslije: Živjeti u Srebrenici je podjednako teško i kada nije 11. juli

Srebrenica je dan nakon 11. jula, kolektivne dženaze i ukopa žrtava genocida počinjenog u julu 1995. godine, ponovno poluprazna i u njoj građani, koji su tu tokom cijele godine, nastavljaju svoj život.

Nakon što su hiljade ljudi juče prisustvovale komemoraciji i ukopu 33 žrtve srebreničkog genocida, danas su tu smo mještani koji nastavljaju borbu za život u gradu u kojem je prije 24 godine počinjen genocid.

Nermin Alivuković, član Organizacionog odbora za obilježavanje 24. godišnjice genocida nad Bošnjacima “Sigurne zone UN-a” Srebrenica iz jula 1995. godine, izjavio je za Anadoliju da je ovogodišnje obilježavanje proteklo u najboljem redu i miru, kako i zaslužuju žrtve srebreničkog genocida. 

“Prije svega, tu treba zahvaliti svima koji su ovih dana bili u Srebrenici, prvenstveno učesnicima Marša mira, biciklistima, maratonacima iz svih krajeva BiH i svijeta. U njima je prevladavala svijest da dolaze u Potočare kako bi odali počast žrtvama genocida i prisustvovali dženazi. Nismo zabilježili niti najmanji incident kako u Maršu mira, koji je ove godine okupio više od 6.000 učesnika, tako i na jučerašnjoj komemoraciji kojoj je, prema našim procjenama, prisustvovalo više od 20.000 ljudi”, pojasnio je Alivuković.

‘Ključna su radna mjesta’

Srebrenica živi, kako je kazao, i nakon 11. jula. 

“Navikli smo i da je i domaća i svjetska javnost okrenuta prema Srebrenici samo pred 11. juli i taj dan, ali život u Srebrenici teče i nakon 11. jula. Ovdje se sasvim normalno odvija život. Ono što je, prije svega, potrebno da bi ljudi normalno živjeli i opstali na ovom području, su radna mjesta, koja su ključna”, istakao je on.

Smatra da bi svi trebali malo više pažnje posvetiti ekonomskom razvoju Srebrenice. 

“Posljednjih godina se jako malo radi na tome. Srebrenica sama iz budžetskih sredstava ne može odgovoriti na sve zahtjeve koji su stavljeni pred opštinsku administraciju”, rekao je Alivuković.

O životu u Srebrenici govorio je i penzioner Suljo Jelkić (68). 

“Vratio sam se 2004. godine tako da sam konstantno ovdje. U Srebrenici je vrlo komplikovano živjeti. Kada pogledate kako je u ostalim gradovima, kad prođete BiH i vratite se ovdje onda tek vidite gdje živite”, rekao je Jelkić koji kao koreograf u Kulturno-umjetničkom društvu “Vaso Jovanović” pokušava okupiti mlade. 

Trude se, kako je kazao, stvoriti nešto po tom pitanju. 

‘Osjeti se da nestaje naroda’

“Ali i tu se osjeti da nestaje naroda, da narod odlazi i da je veoma teško”, poručio je Jelkić. 

U Srebrenici je porodicu osnovao i 36-godišnji Zekerijah Hadžić.

“U Srebrenici živim s porodicom. Tu radim. Kada imam priliku s porodicom odem malo negdje drugo jer vidite poslije 11. jula ulice su poluprazne. Najgora situacija je što je jako malo fabrika. Mi, koji smo zaposleni u administraciji, ne proizvodimo ništa, mi smo uslužni faktor. Problem je što u Srebrenici radi više rade oni koji ne žive ovdje, nego u Bratuncu i drugim mjestima, te dolaze samo radnim danima”, pojasnio je Hadžić.

Kako je kazao, poluprazne ulice psihički ubijaju ljude koji žive ovdje. 

“Ne možete svom djetetu pružiti nešto što treba da vidi, da prođe kako bi mu sutra bilo lakše. Mi ovdje nemamo puno mogućnosti za našu djecu. Živjeti ovdje ostalim danima, mimo 11. jula, je isto tako teško kao i 11., samo što je tada ovdje više ljudi”, poručio je Hadžić. 

Izvor: Agencije