Dan kada je umrla rusko-crnogorska ljubav

Piše: Andrej Nikolaidis

Dok su Rusi kupovali placeve i kuće po pet puta višoj cijeni od normalne (i pristojne), cvjetala je i rusko-crnogorska ljubav.

Prodavala se očevina, djedovina, ponekad i državno, ono što se, uz plavu kovertu tutnutu u pravi džep, tamo đe treba, uspjelo prebaciti na sebe. Prodavale se porodične kuće, maslinjaci, kamenjari, planine i jezera. Pa se kupovali stanovi u Beogradu i Podgorici. Dođe mladi gazda pa u novogradnji kupi sve stanove u haustoru, pa povrh svega i časti – „malom za čokoladu i motor“. Kupovali se džipovi, oni veliki, najveći. I gliseri. Poneko je kupio i jahtu. Ili privatni avion. Ulagale se pare u izgradnju „ekskluzivnih stambenih objekata“. Polagale se pare u švajcarske banke, na sigurno. Crnogorac se, i kad nema, drži otmjeno i gordo, kao izbjegli ruski plemić. A kad ima para, ne može se živjeti od njega. On kad plaća čini to glasno, da svi čuju. Jer on ne kupuje jer mu treba, nego da od muke crknu dušmani. Da ima, a da drugi ne znaju da ima – tako nikad ni nemao.

Odjednom se mala, sirotinjska zemlja, našla zatrpana svakojakim luksuzom. Podgorica i Budva po skupoći dosegle Ženevu. Jeo se kavijar, pio se džin, imalo je para, imalo se s čim… 

Rusi samo dolazili i dosipali pare. Crnogorci samo prodavali i prosipali pare.

Glad novobogataša

Ali… Stanovi u Beogradu i Podgorici zvrljili prazni. Tržište nekretnina bilo zasićeno – niti da ih prodaš, niti da ih izdaš. A valjalo je to održavati… Pa platiti porez. Pa režije, ma kako niske bile za prazan stan – kad je stanova deset, nakupi se… Džipovi gutali gorivo: kao da dvoje djece imaš u kući, toliko je mjesečno išlo na njih. Pa se gliseri i jahte, dva-tri puta voženi, prodavali u pola cijene. Avione uzele banke. Fasade ekskluzivnih stambenih objekata potamnile, malter sa njih počeo otpadati – ali nikome nije smetalo, jer ekskluzivnih stanara u njima nije bilo. Pare iz švajcarskih banaka se grickale, kao što miševi grickaju sir – pravo je čudo kako se, na ovu skupoću, milion brzo potroši.

Crnogorski su nouveau riche, Pardon my French: novobogataši, doslovce utekli iz gladi. Njihova glad, pa još glad predaka im, generacijama unazad, pa još glad njihove takozvane  kulture i tradicije – to je rupa koju nikakvo bogatstvo, pa ni svo blago velike Rusije, nije moglo napuniti.

Današnja je Crna Gora sklopljena po njihovoj volji, prema njihovim potrebama. Njen izgled favele od pet zvjezdica, gdje do bola ružno nije samo ono što ti gladeži nisu takli, zrcali njihov duh. Njeno društvo oholih, razmetljivih neznalica i ispodmediokriteta, mizerija u armanijevim odijelima i crnim audijima, zrcali njihove „vrijednosti“. Crnogorci se ne ponašaju kao da su nezavisnu državu Crnu Goru stekli ili stvorili, nego kao da su je okupirali, pa sad grabe, trpaju, odnose, prije nego budu prisiljeni da se povuku. Eto šta se u Crnoj Gori dešava od 2006. naovamo.

Na spisku njihovih „vrijednosti“ nema ljubavi. Crnogorci, zapamtite, ne vole nikoga, a najmanje sebe. Uprkos „nas i Rusa tristo miliona“ mitologiji, ne vole ni Ruse. Ne vole ni EU, iako se čitava država o jadu zabavila usvajajući „evropske vrijednosti“, za koje čak ni Evropljani više ne znaju šta su i koje su – vrijednosti koje treba da obezbijede masku civilizovanosti i pravne države mladunčadi naših nouveau riche.

Još dok su Rusi kipovali pare u Crnu Goru u tri smjene, Crnogorci su gunđali na njih, smetalo im je to što „ima previše Rusa“. Da, tapšali su ih po ramenu i smješkali se, gledajući u svakom trenu da ih oderu, prevare, da im uvale. Ne samo da su Rusi kupovali zemlju koja vrijedi višestruko manje od onoga što su platili, nego su kupovali ono što nije prodavčevo vlasništvo, kupovali nelegalno podignute kuće, placeve bez dozvole za gradnju, podmićivali opštinske službenike, političare i sve one za koje im je rečeno da „mogu to zavšiti“. Prodavačice u buticima i konobari su se naglas žalili na njih kad napuste lokal – koliko sam samo puta to svojim ušima čuo.

Politički projekt

Rusi su, naravno, pare u Crnu Goru trpali ne zato što su budale, nego zato što je to bio politički projekt. I oni Crnogorce vole taman koliko ovi njih. Ali izlaz na toplo more je izlaz na toplo more… Kupili su Kombinat aluminijuma u Podgorici, pa tu trgovinu sa Đukanovićem zalili čivasom. Za sad, Crna Gora je u tom poslu izgubila nekih 800 miliona eura. Da su Rusi izveli nuklearni napad na crnogorsko primorje, ne bi napravili mnogo veću materijalnu štetu.  

Šta je, dakle, ostalo od vjekovne ljubavi prema Rusima? Šaka preživjelih staljinista, sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve, srpstvom i pravoslavljem zadojena omladina koja nosi majice sa likom Putina i pali se na ideju o Velikoj Rusiji koja se, kao, uzdiže, pa onda nekoliko političkih partija čije je rusofilstvo što iskreno što iskeširano, „antiglobalisti“, „čegevaričari“ i borci za „neutralnost“ pod ruskom komandom … Nabere se tu.

Da se organizuje referendum sa bizarnim pitanjem „volite li više Rusiju ili EU i SAD“, Rusija bi pobijedila, nesumnjivo. Ali kažem opet: Crnogorci uistinu nikoga ne vole, sebe najmanje. Osim toga, razložno je sumnjati u njihovu ljubav: jer lako se zaljubljuju i odljubljuju. Posebno u sebe. Osamdesetih su bili Crnogorci, devedesetih Srbi, dvijehiljaditih opet Crnogorci, sutra ko zna. U biti, ne znaš dok nije objavljeno u Službenom listu. Do juče im je Rusija bila sve, danas im je sve EU i NATO, toliko su privrženi zapadnim vrijednostima da predjednik Vujanović, eto, neće ići na vojnu paradu u Moskvu.

Sve što želite da znate o današnjim odnosima Crne Gore i Rusije možete pronaći u onoj antologijskoj sceni sa prekinute fudbalske utakmice između Crne Gore i Rusije u Podgorici. U zamrznutom kadru vidimo golmana ruske reprezentacije kako leži na travi, nakon što ga je neko iz publike pogodio bakljom u glavu. U dnu kadra vidimo telop Televizije Crne Gore. Vijest je iz Sofije i čitamo je ispod slike pogođenog Rusa: „CRNA GORA SPREMNA ZA NATO“.

Izvor: Al Jazeera