Oglasi

Dan kada je Sarajevo 1993. dobilo Tunel spasa

Tunel spasa, prokopan 30. jula 1993, Sarajlijama je dao nadu, a danas stotine hiljada turista saznaju o životu u opkoljenom gradu.
Deseci hiljada stranaca i bh. građana dolaze na ovaj lokalitet i saznaju šta se dešavalo u ratnom SarajevuAl Jazeera

Piše: Ibrahim Sofić

Najgora opsada u modernoj historiji. Tako se često kaže za stanje Sarajeva tokom rata od 1992. do 1995. godine. No, na današnji dan prije 22 godine glavni grad Bosne i Hercegovine dobio je nadu da će biti bolje i slamku za dobijanje životne snage.

Dana 30. jula 1993. godine, u večernjim satima, uspješno je završen Objekat D-B, odnosno prokopan je tunel koji je povezivao bh. prijestolnicu s ostatkom slobodne teritorije.

Pored mogućnosti da se dostavi hrana, lijekovi, medicinski materijal, oružje, municija, u narodu poznat kao Tunel spasa (zvanično ime mu glasi Spomenički kompleks Tunel D-B) osigurao je nadu za spas i način povezivanja.

Danas je ulaz u Tunel spasa sa strane Butmira (drugi ulaz ili izlaz je u naselju Dobrinja - DB) turistička atrakcija. Deseci hiljada stranaca, a i bh. građana, mladih, starih... dolaze na ovaj lokalitet i saznaju šta se dešavalo u Sarajevu, zbog čega se ovaj tunel morao napraviti, kako je pravljen, kojim sredstvima te iz prve ruke uče kako je bilo proći tim putem.

"Sada posjetitelji mogu ući u 25 od 800 metara tunela, vidjeti kako je. Sada je suho, uređeno, ne kao što je bilo u ratu. Još im damo jedan pokazni ruksak od 40-50 kilograma, kažemo da malo prođu tunelom, te još zamisle slabu rasvjetu i vodu do struka... Njima je to nezamislivo, a nama je to bila svakodnevnica", govori za Al Jazeeru Dina Memić, kustosica muzeja koji se nalazi u kući porodice Kolar.

Posljednjeg dana jula ove godine svečano će biti obilježena 22. godišnjica prokopavanja i puštanja tunela u promet. Ranijih godina rađene su izložbe vojnog i ratnog karaktera.

Višestruki značaj Tunela

Objekat DB, ili Tunel spasa, imao je višestruki značaj za stanovnike Sarajeva.

''Olakšano je snabdijevanje grada, opala je vrijednost robe u gradu. Tu je i politički značaj, bilo je prijedloga, prije nego što je napravljen Tunel, da se izmjesti glavni grad u Zenicu i Tuzlu, zbog stranih diplomata, ali nismo na to pristali i tako su morali dolaziti da vide šta se dešava, a našim političarima je bilo olakšano da idu'', navodi Memić.

''Tu je i kulturološki značaj. Nakon premijere 'Skloništa', stigao je 51 poziv za gostovanje u svijetu, ali nisu mogli napustiti Sarajevo, kako je kazao Safet Plakalo, reditelj predstave, jer im nije niko znao objasniti kako da napuste grad. Djeca su odlazila na razna takmičenja, muzičari na festivale, na Euroviziju... Tu je i psihološki aspekt, da se grad mogao napustiti u slučaju potrebe. Ulio je nadu, sigurnost da se može sa svime izboriti.''

"Ove godine radimo izložbu 'Welcome to Sarajevo', koja će kroz drugačiju prizmu prikazati kulturološki i umjetnički otpor Sarajeva agresiji. Isprepliću se svakodnevnica i život teatara - za one koji ne znaju, tokom opsade napravljeno je 50 premijera te daleko više drugih predstava", navodi Memić.

Brojne prepreke do slobode

Ove godine će biti prikazane fotografije sa predstava i sarajevskog života, pozivnice, zahvalnice, najave, članci, kritike, afiše...

"Bit će to multimedijalni prikaz. Objavit ćemo snimak prve odigrane predstave u ratnom Sarajevu, koja se zvala Sklonište, a iz koje je potom nastao Sarajevski ratni teatar (SARTR). Ovaj snimak imat će i prateći dio, odnosno dokumentarni film Od Skloništa do Sartra, kao i dokumentarac o Sarajevskom gudačkom kvartetu Dževada Šabanagića, bit će jedna instalacija iz Pozorišta mladih...", dodaje kustosica.

Prije 30. jula 1993. godine jedini način za nekoga da napusti Sarajevo bilo je trčanje preko piste aerodroma (ispod koje je potom prošao tunel). To se nazivalo trčanje na 450 metara s preponama, jer su tu bile brojne prepreke - "ježevi", žice, senzori pokreta, rovovi, te pokretne blokade - pripadnici mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, koji su vraćali one koji su pretrčavali pistu na polaznu tačku.

Mnogi su uhvaćeni, ubijeni, ranjeni u bici za život, za opstanak... dovoljan razlog za razmatranje mnogih ideja koje su zvučale suludo. Na sreću Sarajlija, ova je "upalila".

Krajem 1992. godine Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) angažirala je dva inžinjera da naprave projekt za izgradnju. Određene su polazne tačke na Dobrinji i u Butmiru, a projekt je završen u januaru 1993. godine.

Komanda Prvog korpusa ARBiH izdala je 12. januara te godine naredbu za organizaciju prvih radova, koji su počeli 28. januara, a prve metre tunela iskopali su 1. marta pripadnici Prvog korpusa. Za kopanje su korištene krampe i lopate, a jedina rasvjeta bila su kandila (posudice napunjene jestivim uljem s kratkim fitiljem).

"Zbog nedostatka opreme i materijala, radovi su sporo napredovali, pa je projekt u martu 1993. godine zapao u krizu. Tada je o projektu obaviješten predsjednik RBiH Alija Izetbegović. Nakon dodatnih naredbi, kopanje je nastavljeno svim raspoloživim kapacitetima", piše u brošuri Tunela spasa.

Drvo i željezo

"Krajem aprila počelo je i kopanje iz pravca Butmira. Poseban problem predstavljala je podzemna voda. Zbog prekida u napajanju električnom energijom, voda se iz tunela često iznosila u kantama ili kanisterima. Sa strane Dobrinje za ojačavanje zidova koristilo se željezo prikupljeno u sarajevskim fabrikama. U Sarajevu je bilo gotovo nemoguće pronaći drvo, dok je u Butmiru bilo obrnuto. Korišteno je drvo sa planine Igman."

Vojska Republike Srpske je u međuvremenu saznala za radove na tunelu, koji su bili potom otežani stalnim granatiranjem. Uprkos svemu, 30. jula 1993. godine oko 21:00 sat, dva čovjeka, kopajući sa dvije različite strane, uspjeli su spojiti ruke negdje ispod sarajevskog aerodroma.

"Na samom početku rada tunela sve se nosilo na leđima i u rukama. Prenošena je hrana, cigarete, nafta, municija, naoružanje, lijekovi, ali i ranjenici. Naknadno je postavljena pruga, pa je transport olakšan korištenjem malih vagona. Kroz tunel su uspostavljene i telefonske veze Sarajeva i slobodne teritorije. Poslije je kroz tunel proveden cjevovod za transport nafte u grad, a nakon toga i kabl za prenos električne energije", objašnjavaju u brošuri Fonda memorijala.

Tako je bilo u ratu. Kasnije je tunel postao turistička atrakcija Sarajeva, a iz godine u godinu ima sve više posjetitelja.

"Kada smo od porodice Kolar preuzeli upravljanje muzejom i tunelom, odmah smo se posvetili uređenju kompleksa i povećanju kapaciteta. Ranije je postojala brvnara, koja je mogla primiti 80 posjetilaca, a sada smo jedna od najposjećenijih atrakcija, iako se radi o 'mračnom turizmu'. Sada naši kapaciteti mogu primiti 400 osoba, koje dobijaju i uslugu vodiča, kustosa", govori Memić.

Ona ističe da je samo prošle godine Tunel spasa posjetilo više od 90.000 turista, a to se zna kroz broj prodanih ulaznica čija cijena se kreće od jednog do pet eura.

Također svake godine nekoliko hiljada sarajevskih osnovaca, kroz program "Otvorena vrata", besplatno dođe i obiđe Tunel spasa. Kada se sve sabere, više od 100.000 osoba prošle godine je posjetilo ovaj historijski objekat.

Midhat Karić, vodič u Spomeničkom kompleksu, ima svoja sjećanja na ratne dane Tunela. Kao ranjenik, prošao je kroz tunel kako bi stigao u Sarajevo. Kada svoju priču ispriča strancima te da je kao maloljetnik pristupio Armiji Bosne i Hercegovine, oni mu uvijek postave jedno pitanje: "Zašto niste pobjegli iz Sarajeva?"

Svako ima svoju priču

"To me uvijek pitaju, oni kao da imaju osjećaj da je samo u Sarajevu bio rat. Kažu, zašto svi iz Sarajeva nisu pobjegli? Pa gdje ćemo? Nismo imali nikakve rezerve, bili smo djeca. Ono što je najbitnije što smo dobili tunelom nije hrana, oružje, iako je to bitno, to je zapravo nada. Svaka bolest traži lijek, tako je i ovo nama bio lijek", govori Karić i dodaje kako "svako u Sarajevu ima svoju priču o tunelu".

"Djeci našoj pričamo kako je šta bilo. Dolaze 'nabrijani', sa 15-16 godina, koliko je meni bilo kada sam bio u Armiji. Kada čuju kako je sve bilo, pogledaju film, odu u tunel, samo se smire."

Da li tunel, muzej, spomenik ima i budućnost? Prema planovima Fonda memorijala - ima i ona nosi mnogo novosti.

"Planiramo da se tunel u potpunosti otvori i bude prohodan. To je postignuto većim dijelom ranije, prilikom renoviranja aerodroma. Sada je potpuno suh, prohodan, ojačan, no još nije repariran. Stara građa je sačuvana, ali pitanje je koliko će se nje moći iskoristiti. Čekaju se i neki drugi uslovi, a najveća poteškoća je pitanje međunarodnog zemljišta i prava oko aerodroma", ističe Memić.

Na ovaj način povezala bi se Kuća slobode u Dobrinji i kuća Kolara na butmirskoj strani.

"Također u planu je da se Kuća slobode pretvori o neki oblik istraživačkog centra, koji bi se bavio dešavanjima u opkoljenom Sarajevu, o Tunelu, a da kuća Kolara ostane kao muzej", dodaje.

Još je u planu projekt bunkera s minskim poljem, tranšejama, a postoje i brojne ideje i planovi kako da se obogati ponuda ovog muzeja, kako bi posjetitelji znali više o životu u opkoljenom Sarajevu, borbama tokom rata te preživljavanju u glavnom gradu Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.