Oglasi

Dan kada je probijen sarajevski tunel

Na današnji dan 1993. godine pod zemljom ispod sarajevskog aerodroma u 20;50 sati susrele su se ekipe kopača iz pravca Dobrinje i Butmira.
Tunel ispod sarajevske piste je za građane Sarajeva bukvalno predstavljao životFena

Piše: Nihad Kreševljaković

Na današnji dan, 30.07.1993. godine, tačno prije dvadeset godina, pod zemljom ispod sarajevskog aerodroma u 20:50 napokon su se susrele ekipe kopača iz pravca Dobrinje i Butmira.

Značaj sarajevskog tunela bio je ogroman, ne samo za grad Sarajevo već i za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Rijetko ćete sresti skromniji objekat, a da je imao veći značaj od sarajevskog tunela. Stoga ne čudi da je danas poznat pod imenom Tunel spasa. Sarajevo je, praktično, prokopavanjem tunela djelomično deblokirano, a čime se značajno promijenila vojna situacija unutar grada, ali i na drugim ratištima.

Obruč oko Sarajeva bio je potpuno zatvoren 2. maja 1992, a bio je dug preko 65 kilometara. Za opsadu Sarajeva brinulo je 260 tenkova, 120 minobacača i hiljade artiljerijskog oružja manjeg  kalibra. Otprilike na svakih 35 metara sarajevskog obruča bilo je postavljeno jedno artiljerijsko oružje.

U dokumentima i novinama iz perioda juni-juli saznajemo brojne informacije, ali ni traga ni glasa o onome što se događa ispod sarajevske piste. U biti, bila je to trka na život i smrt.

Po gradu je dnevno padalo preko hiljadu granata. Snage Unprofora, koje su, između ostalog, bile zadužene za sakupljanje statističkih podataka, uspjele su 22. jula 1993. godine izbrojati 3.777 granata ispaljenih na grad. 

U dokumentima i novinama iz perioda juni-juli saznajemo brojne informacije, ali ni traga ni glasa o onome što se događa ispod sarajevske piste. U biti bila je to trka na život i smrt. Nakon dva bezuspješna pokušaja deblokade grada od ranog proljeća trajale su žestoke neprijateljske ofanzive sa svih strana.

Unutar Sarajeva vršena su svakodnevna intenzivna granatiranja, a strateški pojas Igmana bio je pred padom.

Neprijateljske snage pod vođstvom optuženika za ratne zločine Ratka Mladića napredovale su iz pravca Trnova i Hadžića s ciljem spajanja na Igmanu.

Potpisivanje primirja

Presijecanjem ovog pojasa Sarajevo bi se našlo u duploj blokadi i to bi praktično značilo kraj svim nadanjima o slobodi. Upravo u tom najdramatičnijem trenutku stiže vijest o tome da je tunel probijen i da je u funkciji. Iako je tada tunel ispod piste bio samo jedna obična rupa ispod zemlje, za manje od sat vremena, nakon što je stigla vijest o njegovom probijanju, kroz njega su protutnjale prve jedinice iz grada kao pojačanje u pravcu Igmana.

Nakon žestokih borbi, te pod prijetnjom zračnih udara, 13. augusta 1993. neprijatelj pristaje na potpisivanje primirja. Primirjem, uz posredstvo Unprofora, uspostavljena je linija razgraničenja između snaga ARBiH i neprijatelja, kao i širina tampon-zone koju će kontrolirati međunarodne snage.

Već u prvim danima funkcioniranja tunela u grad je ušlo blizu 80 izaslanika Skupštine Republike, koji su došli iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. 

Već 15. augusta 1993, a po elementima potpisanog primirja, srpske snage se povlače sa Igmana i Bjelašnice.

Time je spriječeno formiranje drugog obruča oko grada Sarajeva. Praktično već prve noći svog postojanja sarajevski tunel opravdao je razlog izgradnje. U nemogućnosti da se grad vojno deblokira, tunel je zaista značio spas. Korišten je za prebacivanje ranjenika i ljudstva u i van grada, unos municije i minsko-eksplozivnih sredstava... Samo u prvom danu rada tunela kroz njega je ručno, na leđima, uneseno pet tona ratnog materijala. Od ovog trenutka opasnost da će grad budi ugušen omčom koju mu je neprijatelj stezao oko vrata napokon je i trajno otklonjena.

Ovim putem u i iz Sarajeva, osim vojnika i državnika na zadatku, prolazio je i veliki broj građana u ostvarivanju različitih ličnih potreba, od pukog snabdijevanja domaćinstava, preko spajanja razdvojenih članova porodica do liječenja i drugih važnih ličnih razloga.

Komanda Prvog korpusa 1993. bila je napokon u mogućnosti iskoristiti brojčanu prednost u ljudstvu. Efektivnost Armije BiH, zahvaljujući tunelu, doći će posebno do izražaja od proljeća 1994. godine, nakon potpisivanja „Vašingtonskog sporazuma“, kojim su normalizirani odnosi između snaga Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane. 

Pokretljivošću jedinica te mogućnošću da se rasporede po širem rejonu odbrane grada, uključujući vanjski prsten opsade, Prvi korpus Armije BiH preuzeo je inicijativu na sarajevskom ratištu. Zahvaljujući tunelu profunkcionirale su i državne institucije do tada blokirane u gradu. Već u prvim danima funkcioniranja tunela u grad je ušlo blizu 80 izaslanika Skupštine Republike, koji su došli iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. 

Vrlo brzo nakon otvaranja tunel je pored vojnog dobio i civilni karakter. To je imalo značajan psihološki učinak na građane opsjednutog grada. Ovim putem u i iz Sarajeva, osim vojnika i državnika na zadatku, prolazio je i veliki broj građana u ostvarivanju različitih ličnih potreba, od pukog snabdijevanja domaćinstava, preko spajanja razdvojenih članova porodica do liječenja i drugih važnih ličnih razloga. Tunel su koristili i kulturni i sportski radnici. Mnogi su tunel iskoristili za prolazak u jednom pravcu, ali mnogi su se i vraćali. Među njima je bila i reprezentacija BiH u sjedećoj odbojci, koja je kroz tunel izašla 1994. godine kako bi se izborila za učešće na kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u Sloveniji.

Podzemne vode

Vremenom je tunel opremljen i pumpama za vodu, rasvjetom, kolosijekom za kolica za prevoz ranjenika i robe.  Napravljena su 24 komada kolica.

U dva navrata se dogodilo da je tunel bio potpuno potopljen, a nerijetko je prolazak kroz tunel značio prolazak kroz blato ili vodu koja vam je bila do koljena.

Inače, u prvim mjesecima sve se kroz tunel nosilo rukama ili na leđima, od municije do ranjenika. Jedan od najvećih problema u tunelu predstavljale su podzemne vode. Zbog toga su postavljene električne pumpe za vodu, ali ni one nisu mogle pomoći za vrijeme jakih kiša ili naglog topljenja snijega. 

U dva navrata se dogodilo da je tunel bio potpuno potopljen, a nerijetko je prolazak kroz tunel značio prolazak kroz blato ili vodu koja vam je bila do koljena. Prolazak ljudi kroz tunel odvijao se u dva smjera naizmjenično, a svaki čovjek je, u prosjeku, nosio ruksak težak 50 kilograma. Dnevno su kroz tunel prolazile i po 4.000 ljudi. Nekad bi prelazak tih 800 metara dugog tunela trajao 20-tak minuta, a nekad i po više sati.

U periodu od 1. augusta do 31. decembra 1995. kroz tunel je prošlo preko milion ljudi, a samo imenom i prezimenom evidentiran je prolazak 400.812 lica. Za potrebe vojske u grad je uneseno 36.705 kg sanitetskog materijala, 549.326 kg vojne opreme, te 3.930.428 kg raznih materijalno-tehničkih sredstava.

Organiziranim unosom registrirano je 3.054.837 kg hrane koja je u Sarajevo ušla kroz tunel. Procjena o neevidentiranoj količini hrane kreće se do blizu 2.500.000 kg. Unos hrane vršen je i u ličnom prtljagu prilikom individualnih prolazaka, pa se procjenjuje da je na ovaj način kroz tunel u Sarajevo uneseno još skoro 13.500.000 kg. Ukupno je u grad kroz tunel uneseno preko 19 tona hrane. 

Nažalost, tunel je zbog svog značaja bio atraktivan i ratnim profiterima, koji su u njemu vidjeli mogućnost brzog i lahkog stjecanja imovine. Činjenica da su ponekad čak i ranjenici morali čekati dok se tunelom pronosi roba nekog od profitera dovoljna je da se veliki broj građana i danas sjeća ove mračne strane tunela, a profitere proklinje najgorim kletvama.

Kroz tunel je, također, proveden i PTT kabl, te cjevovod za transport tečnih tereta i kabl za snabdijevanje električnom energijom. Cjevovodom je kroz Tunel u grad je dopremljeno 4.500.000 litara raznih pogonskih goriva, a električnim vodom je u grad isporučeno 80.000.000 kWh električne energije. Na ovaj način osigurane su potrebe barem za prioritetne potrošače poput bolnica i sl.

Uvjet srpske strane prilikom predavanja aerodroma snagama Ujedinjenih nacija bio je da se preko nje ne dopusti prelazak vojnika i civila. Međunarodni vojnici su ovaj sporazum izvršavali dosta pedantno, pa je kao posljedica njihovih reflektora veliki broj građana postajao lahka meta za neprijateljske snajpere.

Iako je gradnja tunela bila najveća tajna, vrlo brzo su svi znali za njega - građani i međunarodna zajednica, novinari i neprijatelji. Predstavnici Unprofora na aerodromu su uočili da se drastično smanjio broj ljudi koji pretrčavaju pistu sarajevskog aerodroma. Pista je, inače, u prvoj godini rata, od jula nakon što je UN preuzeo kontrolu aerodroma od srpske vojske, bila najčešće korišteni i najpoznatiji put izlaska i ulaska u opkoljeni grad. Pretrčavanje tih 450 metara nerijetko je završavalo smrću.

Naime, uvjet srpske strane prilikom predavanja aerodroma snagama Ujedinjenih nacija bio je da se preko nje ne dopusti prelazak vojnika i civila. Međunarodni vojnici su ovaj sporazum izvršavali dosta pedantno, pa je kao posljedica njihovih reflektora veliki broj građana postajao lahka meta za neprijateljske snajpere, dok bi oni malo sretniji bili uhvaćeni te vraćeni na početne pozicije.

Na brisanom prostoru, poput živih meta, poniženi i prepušteni apsolutno neizvjesnoj sudbini, vjerovatno su mnogi u nekom trenutku poželjeli da se mogu samo provući ispod piste. Ideja o rupi ispod piste teško bi se mogla nazvati pretjerano originalnom, ali njena realizacija je nešto potpuno drugo. I danas se vode žestoke rasprave o tome čija je bila ideja da se prokopa tunel ispod piste. Bez dileme, inicijativa je pokrenuta unutar Prvog Korpusa Armije BiH. Ne ulazeći sada u brojne priče, čini se važnim izdvojiti ime jednog čovjeka. Bio je to pomoćnik komandanta Prvog korpusa za logistiku - Rašid Zorlak.

Ideju za gradnju piste dobio je, baš kao i mnogi drugi, u trenutku pretrčavanja piste sarajevskog aerodroma. U sačuvanim dokumentima njegovo ime srećemo u svim fazama gradnje tunela. U svojoj privatnoj arhivi on i danas čuva sve najvrednije dokumente o gradnji, uključujući monografiju, čiji je autor glavni inženjer sarajevskog tunela - Nedžad Branković.

Obeshrabrujući nalazi

Ipak, ne treba smetnuti sa uma da gradnja tunela ne bi bila moguća da iza te ideje nisu stale vojne i civilne institucije. Prvi konkretni koraci na izgradnji tunela poduzeti su u decembru 1992. godine. Logistika Prvog korpusa nastojala je ispitati mogućnosti prolaska ispod piste s jedne na drugu stranu korištenjem postojećeg drenažnog sistema. Svi nalazi sa početka bili su obeshrabrujući.

Unatoč svemu, donešena je odluka o početku gradnje tunela ispod aerodromske piste i to istovremeno sa dobrinjske i sa butmirske strane. Rad na projektu počet je odmah. Osnovne elemente trase uzdužnog profila i načine podgrade izradio je stručni tim. Sektor logistike Komande Prvog korpusa sačinio je naređenje od 22. decembra 1992. godine, a koje praktično predstavlja prvi pisani trag o konkretnim koracima koje je bilo neophodno poduzeti u procesu izgradnje tunela. Potpisao ga je Rašid Zorlak. Objekat se u ovom dokumentu, također, prvi put spominje pod imenom „Objekat D-B“ (Dobrinja - Butmir), a koje će zadržati sve vrijeme opsade.

Praktična realizacija projekta izgradnje tunela počinje naređenjem komandanta Prvog korpusa Mustafe Hajrulahovića Talijana, broj 07/21-16/93, od 12. januara 1993, a koje je uputio komandantima Pete motorizovane brigade na Dobrinji i Četvrte motorizovane brigade u Hrasnici. U tom naređenju, a u cilju zaštite tajnosti zadatka, u preambuli naređenja napisano je samo to da se radi o realizaciji projekta „o kojem će biti naknadno upoznati“. Tajnovitost ovog projekta bila je jedna od ključnih stvari. Radovi na izgradnji tunela počinju 29. januara 1993. godine, kada šestero ljudi iz sastava Civilne zaštite na Dobrinji počinje rad na iskopu pristupne tranšeje do ulaznog portala u tunel.

Zbog početnih neuspjeha u aktivnosti u vezi s izgradnjom tunela uključuju se i najviši nivoi vojnih i civilnih vlasti, kao i sam Predsjednik Republike. Sa novom organizacijom rada, 26. marta 1993, nastavljeni su, u potpuno novim uvjetima, radovi na prokopavanju tunela D-B. Intenzivni radovi u samom tunelu na butmirskoj strani počeli su 15. maja 1993, te se kopanje, kao i na Dobrinji kopanje, odvijalo u tri smjene bez prestanka. Radilo se isključivo sa krampama, lopatama i macolama, a kolica su korištena za izvlačenje zemlje u zonu stalnog granatiranja. Kako neprijatelj ne bi primijetio izvlačenje velikih količina zemlje, ona je pakovana u vreće koje su se koristile za zaštitu drugih objekata. Za osvjetljenje unutar tunela korištena su kandila. S butmirske strane su organizirana i takmičenja kopača.

Tunel ispod sarajevske piste je za građane Sarajeva bukvalno predstavljao život. Ne čudi da je neki duhoviti Sarajlija u neposrednoj blizini tunela s butmirske strane plavim flomasterom ispisao putokaz: PARIZ, 3.765 km.

S ciljem što brže izgradnje tunela bilo je angažirano skoro 300 ljudi. Konačno, nakon hiljada i hiljada sati, nakon mjeseci mukotrpnog rada, kopači su, napokon, čuli glasove jedni drugih. U 20 sati i 50 minuta spojena je trasa tunela D-B.

Sa strane Dobrinje radovi su trajali 127 dana, od kojih 104 aktivna radna dana. Ostala 23 dana se nije radilo zbog nestanka energije ili zbog granatiranja. Prosječno dnevno napredovanje iznosilo je 3,17 metara na dan. Sa strane Butmira radovi su trajali 77 dana, od čega je ostvaren 71 aktivan radni dan, a 6 dana su izgubljeni iz istih razloga kao i na dobrinjskoj strani. Prosječno dnevno napredovanje sa butmirske strane iznosilo je 3,15 metara. Ukupni prosjek brzine napredovanja na cijelom objektu, po ovom proračunu, iznosio je 6,32 metra na dan. 

Spomenik pod zaštitom

Tunel ispod sarajevske piste je za građane Sarajeva bukvalno predstavljao život. Ne čudi da je neki duhoviti Sarajlija u neposrednoj blizini tunela s butmirske strane plavim flomasterom ispisao putokaz: PARIZ, 3.765 km. Zaista, dolaskom na Butmir Sarajlije su bile povezane s cijelim svijetom. Jednostavno, umjesto očekivane deblokade tunel je pružio nadu. Bilo je jasno da su Sarajevo i BiH prepušteni sami sebi, a tunel ispod piste bit će do kraja rata i deblokade, 29. februara 1996. godine, jedina komunikacija između grada i ostatka svijeta.

U ratnim godinama nastao je vic o dvojici Sarajlija od kojih jedan bježi u Sarajevo, a drugi bježi iz Sarajeva. Susreću se na sredini tunela i u isti glas uzviknu:”Gdje si ti krenuo u … materinu."

Neposredno nakon rata zahvaljujući članovima porodice Kolar, čija je kuća bila jedan od objekata u zoni gradnje tunela, pokrenuta je ideja o formiranju muzeja. Muzej Tunel spasa je 20. aprila 2010. proglašen spomenikom pod zaštitom države, a od 26. aprila 2013. godine muzej „Tunel spasa“ je javna ustanova i jedan od najznačajnijih spomenika u cjelokupnoj, više od 500 godina dugoj, historiji grada Sarajeva.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.