Oglasi

Damir Karakaš: Neka zovu Thompsona da im pjeva ustaške pjesme

Damir Karakaš je u Francuskoj prošao sve - od uličnog harmonikaša do autora uglednog Belleville Editions.
Damir Karakaš jedan je od najčitanijih hrvatskih pisacaSandra Šimunović/Pixsell

Damir Karakaš spada među najčitanije hrvatske pisce čija se djela sve više prevode i drugim državama. Posebno je ponosan na činjenicu da je među njima i Francuska u kojoj je svojevremeno i živio zarađujući za kruh kao ulični harmonikaš. Situacija je sada bitno drukčija, s obzirom da mu roman izdaje nakladnička kuća Belleville Editions.

  • Prijevodi vaših romana nižu se u zadnje vrijeme kao na traci. Posebno je zanimljiv onaj francuski romana Blue Moon u izdanju Belleville Editions. Radi se o uglednom izdavaču koji zna i može promovirati knjige. Što očekujete od francuskog izdanja?

- U Francuskoj je nama Balkancima teško objaviti knjigu, pogotovo sad kada nema rata jer većinu stranih izdavača mi uglavnom zanimamo jedino kad se koljemo i ubijamo. Tako da mi je jako drago što u dvije godine imam dvije objavljene knjige u Parizu. Prvu, zbirku priča Eskimi, predstavio sam prije godinu dana na pariškom sajmu knjiga, a roman Blue Moon ću predstaviti u svibnju na uglednom književnom sajmu u Montpellieru. Živio sam šest godina u Parizu, sanjario o tome, tu sam u Hrvatskoj bio već poznat, čitan, ali tamo ništa, tako da sam svirao harmoniku, od toga sam živio, a svoje sam knjige znao stavljati na onu vanjsku stranu izloga, no sad će napokon biti unutra. Što se tiče prijevoda, uskoro mi izlaze knjige i na njemačkom, talijanskom i još nekim jezicima, a posebno sam ponosan na prijevod mojih priča na arapski, i to je prvi prijevod s našeg jezika na taj veliki jezik. Bio sam već na promocijama u Kairu i Aleksandriji, bilo je prekrasno, upoznao sam puno divnih ljudi.    

  • Koliko Francuzi prepoznaju i razumiju ono o čemu pišete, a što je uvijek na neki način vezano uz vašu rodnu Liku?

- Nikad ne pišem kao neki pisci, proračunato, da bih se vani prevodio ili da bi mi se po knjizi snimio film, oduvijek sam imao neku svoju viziju književnosti, pisao knjige kakve se meni sviđaju, pa ako se nekome dopadne odlično, ako ne, idemo dalje. A kad me netko na ulici onako na zebri pita o čemu su moje knjige ja im kažem o pravdi, slobodi, jer sam uvijek želio pisati knjige koje su na strani ljudskosti. Možda me zbog takvog pisanja u zadnjih dvadeset godina, a pozivan sam u brojne gradove Pariz, Leipzig, Berlin, nikad nijedna knjižnica u Lici nikad nije pozvala, no to je njihova sramota. Neka zovu Thompsona da im pjeva ustaške pjesme i truje mlade ljude.           

  • Ništa slabije ne prolazite na prostorima bivše Jugoslavije. Proslava je u Srbiji uvrštena na drugo mjesto među stranim izdanjima koje su obilježile 2019. godinu. Čak iznad i Petera Handkea, kojeg u toj državi vole i zbog izvankulturnih razloga?

- Proslava je moj posljednji roman, tiskano je oko četiri hiljade komada, to je kao da u Njemačkoj prodajete 4.000 hiljada jer kod nas ljudi jako slabo čitaju i kad hodate gradom, vidite ljude kojima se u očima vidi svaka nepročitana knjiga. A čitanje je ono što nas čini ljudima, i ljudima koji ne čitaju fali jedna dimenzija. Potpisan je i ugovor za film, a spremaju se i prijevodi na druge jezike. To je inače i roman koji se nastavlja na tradiciju tih nekih pisaca iz bivše države koji su svoje romane pisali, rekao bih cijedili po pet šest godina, tako da sam i ja ovaj jako dugo radio, pisao sam ga i na pisaćoj mašini, jer sam tako uspijevao da mi svaka riječ na poseban način odjekne. Način je to pisanja, kao kad ulazite u pećinu, gdje su demoni, imate jako malo municije i svaki metak mora pogoditi ravno u srce demona da bi mogli proći dalje.  

  • S druge strane, dojam je da osim pozitivne percepcije publike koji vas vole čitati, u Hrvatskoj niste baš najpoželjniji kada se dijele književne nagrade. Zašto je to tako? Kritike su pozitivne, romani se objavljuju u više izdanja, publika vas voli, ali priznanja nema? Bez želje da uspoređujem, nekako slično s nagradama stoji i Miljenko Jergović…

- To s nagradama je posebna priča, one su mi bitne jer živim samo od književnosti i taj novac mi dobro dođe da se na miru mogu posvetiti pisanju. Ni sam ne znam u koliko sam finala bio, a dobio sam samo jednu nagradu - za knjigu koja je u lektiri za srednju školu. Kad je Proslava u pitanju, unatoč odličnim kritikama i pohvalama, ti neki ljudi zakidaju me gdje stignu, miču me čak i sa širih izbora. Ne znam zašto to rade, kažu neki jer imam dug jezik, pa umjesto da u najgledanijoj emisiji "Nedjeljom u dva" pričam o krastavcima, ja pričam o Jasenovcu. Ali, pričat ću i dalje, o svim tim stvarima. Ma odvratne se stvari oko tih nagrada događaju, mogao bih vam danima o tome pričati, kako se te nagrade dijele, kojim kriterijima, ali ću samo reći, od nepismenog ološa još je gori pismeni ološ.

  • Valjda ste jedini književnik u Hrvatskoj koji ima ozbiljnih problema zbog onog što je napisao u romanu. Poznato je da ste se duže vremena izbjegavali rodno mjesto Brinje u Lici. Jesu li se stvari smirile u međuvremenu?

- Kad sam počeo pisati znao sam ako se budem okretao za svakim psom koji za mnom zalaje na cesti, neću nigdje stići. Prirodna pozicija pisca jest da je u nesporazumu s okolinom, no ovo je bilo toliko eskaliralo, da nisam smio kući, da mi djeca nisu mogla vidjeti baku i djeda, da sam dobijao poruke koje su zastrašujuće, da su na drugoj strani bili ljudi koji su išli sa mnom u školu, s kojima sam bio u istom rovu. Apsurdno zvuči da ih je toliko iznervirao jedan roman, pa ispada da je književnost u Hrvatskoj jedino bitna tamo gdje je nitko ne čita. No sve to ima i neku svoju genezu, još od filma Kino Lika i drugih knjiga kojima ja navodno sramotim Liku, pa čak i popovi protiv mene pričaju u crkvama, proglašavaju me komunistom, anarhistom, no, ja nisam ni ljevičar ni desničar, a to zašto se zalažem, dakle da volim sve ljude, da me zanimaju ljudska prava, da sam uvijek na strani slabijeg, nije pitanje ni ljevice ni desnice, nego su to valjda civilizacijski dosezi. Isto tako želim da kao narod raščistimo ispred svoga praga, a to mora učiniti svaki narod na ovom našem Balkanu, jer ako ne savladamo prošlost, ona će nas. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

       

  • Kako gledate na književnu scenu u Hrvatskoj? U nedavnom intervjuu za Al Jazeeru filozof politike i književnik Igor Štiks 'pojadao se' da je dobar dio kritičara krivo pročitao njegov novi roman. Posebno ga smeta što se u kritikama sve češće pojavljuju termini 'sviđanja' ili 'ne sviđanja'?

- U Hrvatskoj živi oko četiri milijuna genijalaca i nešto malo stanovnika. Svatko tko ima laptop misli da je pisac, a bilo bi im bolje kako je rekao Umberto Eco, da ne pišu, nego malo telefoniraju, jer nije sve za pisanje. Pisanje je sudbina, a ne aktivnost nedjeljom popodne kad nemaš što raditi. Problem je isto tako što mladi ljudi danas pišu, a ništa ne čitaju, toliko pišu da nemaju vremena ni svoje pročitati. Zato imamo gomilu bezveznih knjiga, ali pojavi se na sreću uvijek kvalitetnih knjiga.  

  • Po Blue Moonu je napravljena i odlično primljena predstava u Zagrebu. Sprema li se neki novi komad?

- Predstava je još uvijek na repertoaru, a govori o vremenu uoči rata kada se budućnost činila nemogućom, prije smo se dijelili po frizurama, neko je bio panker, neko metalac, onda dođe vrijeme kada se ljudi počnu dijeliti po vjeri, imenima, nacionalnosti. Predstava je igrala je u Ateljeu 212 u Beogradu, u Užicama, na tamošnjem važnom kazališnom festivalu, sad će na jesen u Kamernom teatru u Sarajevu. Sad radimo u ITD-u moj novi tekst Avijatičari, redateljica je Tamara Damjanović, a igraju Doris Šarić Kukuljica, Ozren Grabarić, Sven Jakir i Robert Španić. Veselim se premijeri u travnju, jer volim predstave koje kopaju, a ne služe samo kako bi se ljude zabavilo.

  • Jedan ste od rijetkih koji je najprije odlučio da će živjeti isključivo od pisanja da bi kasnije u tome i uspjeli. Kako izgleda taj život? Imate li financijskih problema?

- Teško je, ali navikao sam na borbu. Ja sam odrastao u planini čuvajući stoku i imao neke svoje snove. Za sve sam se sam izborio, a mnogi su me pokušavali zaustaviti. Ali kad pokušaš barikadama zaustaviti rijeku koja ima svoj put, ta snaga će samo narasti i rijeka će opet sve probiti da bi nastavila svoj put. Ono što mi je na mome putu jako bitno jest poštenje i čast, da budem čovjek, i da me nitko ne može kupiti, jer kad bi me kupio, ja bih izdao svoje knjige. Važno mi je i da mojih troje djece jednog dana mogu reći da im je tata bio pošten, a ne da me se srame, kao što se mnoga djeca danas moraju sramiti svojih roditelja. A za svoje knjige se ne bojim, njihov vrat je žilav, teško ih je preklati.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.