Da li je Zdravko Mamić hrvatski Al Capone?

Zdravko Mamić nije bilo ko: radi se o najkrupnijoj zvjerki u hrvatskoj nogometnoj močvari (Ivo ?agalj / Pixsell)

Piše: Damir Petranović

Carstvo se konačno počelo urušavati, a javnost je dobila kost solidnih proporcija, koju će glođati idućih nekoliko mjeseci, taman negdje do izbora: u Hrvatskoj je, barem kako se čini, počeo obračun s piramidom moći unutar nacionalnog nogometa, odnosno njenim nesumnjivim i apsolutnim “bossom” na vrhu – Zdravkom Mamićem.

Kao u onoj legendi o Al Caponeu, čini se da bi mu, pored svih muljaža i očitih nepravilnosti, “glave” moglo doći obično i profano neplaćanje poreza, taj mali institut kojim se de facto dokazuje ozbiljnost svake pristojne države na svijetu. A u Hrvatskoj, koja se tek u zadnjih godinu ili dvije pomalo upristojila kada je o tome riječ, odgovor na svaki pokrenuti postupak već je unaprijed poznat – radi se, jel'te, o “političkom progonu”, “zatiranju svega hrvatskog”, “uništavanju nacionalnog ponosa” i, naravno, “komunističkoj osveti”.

Sve se moglo obaviti još prije sedam, pet ili dvije godine – ali opet, bolje ikad nego nikad…

Kad ti otkriju da si nešto ukrao, najlakše je se zagrnuti šahovnicom i okrenuti priču na domoljublje, dok se na internim sastancima vjerojatno razgovara nešto otvorenije. Ono, znate onaj isječak iz filma Tesna koža: “Drugovi, dolazi vreme ćorke!”

Da, po svemu sudeći, idućih par mjeseci bit će uzbudljivo na sportskom, pravosudnom i političkom planu. Država je odlučila čistiti cijeli jedan duboko pokvaren, korumpiran i prljav mehanizam, srušiti kulu koja joj se pred očima gradila dulje od deset godina, pa je valjda shvatila da tek treba pratiti tijek novca. Nije to neka velika filozofija i sve se moglo obaviti još prije sedam, pet ili dvije godine – ali opet, bolje ikad nego nikad…

I ‘glava’, i ‘gazda’

Kad ti mediji krenu vaditi utrobu i izvlačiti detalje iz poslovne karijere, kad novine počnu doznavati sočne detalje iz istrage i kada se o slučaju stanu izjašnjavati ama baš svi relevantni političari u zemlji – onda moraš znati da si definitivno nadrapao. Glavni akteri čak ne moraju nužno biti osuđeni; dovoljno je da se nekoliko mjeseci potežu po istražnim zatvorima, na relaciji između tužitelja i sudaca, te da solidnu količinu energije potroše znojeći se i objašnjavajući misteriozne milijune na računima i sumnjive poslovne transakcije. U tom trenutku obično se i politički pokrovitelji počinju distancirati, pa se i zaleđe polako i sustavno istopi.

Zdravko Mamić, naravno, nije bilo tko: radi se o najkrupnijoj zvjerki u hrvatskoj nogometnoj močvari, “Voldemortu” ovog sporta, čovjeku kojeg i pristaše i protivnici nerijetko nazivaju “glavom” ili “gazdom” – a dobro se zna u kakvom miljeu se ovi izrazi obično koriste. U svojih deset godina otkako je formalno preuzeo zagrebački Dinamo – odnosno, otkako ga je doslovno oteo Zagrepčanima i, uz pomoć pouzdanih i dobro plaćenih odvjetnika, ekonomskih stručnjaka i političara, privatizirao formalnu udrugu građana – njegova moć bujala je do neslućenih razmjera.

Zoran Mamić, formalno prijavljen na plaću od 800 eura,vlasnik je 14 stanova u Berlinu i nekoliko skupocjenih vila u domovini.

Desetke milijuna eura javnog novca, kojeg je primao od zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, najprije je vješto iskoristio za ovladavanje svim nogometnim strukturama i rušenje sve moguće konkurencije, uključujući i tadašnje garniture u splitskom  Hajduku. Ona je, naime, bila zauzeta pljačkom vlastitog kluba i zadovoljena statusom vječne prve pratilje, pa je od Dinamovog gazde znala primati i znakove zahvalnosti, poput zlatnih “Rolex” satova i sličnih tričarija.

Potom je Zdravko Mamić krenuo u osvajanje Hrvatskog nogometnog saveza, još jedne udruge koja je šaptom pala zahvaljujući kombinaciji političke infrastrukture i novčanih stimulacija. S jedne strane, tu su bili uvijek pouzdana Hrvatska demokratska zajednica i stranačka mreža, sastavljena mahom od sitneži na lokalnoj razini, koja je uspješno izgradila piramidu koja je odavala dojam da baš cijeli nogometni milje stoji iza velikog gazde. S druge strane, u igri su bile ogromne količine sredstava (samo na prodaji desetak igrača zavrtjelo se oko 130 milijuna eura), a to je bilo dovoljno da se raznim posudbama, čudnovatim transferima igrača i zakulisnim igricama kupi lojalnost velike većine preostalih nogometnih klubova u državi. HNS je osvojen, a zajedno s njime i nogometni suci, mogućnost kreiranja pravila igre i potpuno slobodno kadroviranje u svim strukturama.

U trećoj fazi nastaje, naravno, nadgradnja sustava: posve je očito da je Zdravko Mamić uspio u svoju službu staviti cijeli viz vidljivih i nevidljivih struktura unutar policije, pravosuđa, politike, ekonomije i medija. On se s najviđenijim sucima u državi sastaje na rođendanskim proslavama, s tužiteljicama koje rade na predmetima vezanim uz nogomet javno ispija kave, u svom klubu zapošljava bivše policijske šefove, postaje velikim sponzorom i donatorom više stranaka – prije svega HDZ-a, naravno – a oko sebe okuplja zanimljivo društvo, od dekana Ekonomskog fakulteta i velikih ekonomskih stručnjaka, preko viđenijih biznismena i bankara, do najmoćnijeg odvjetnika u državi. Koji je u međuvremenu postao i vlasnikom najvećeg medijskog koncerna.

Čudom ćemo se čuditi…

A sada će najednom uslijediti zgražanje nad činjenicom da je od 21 milijun eura, za koliko je prodan nogometaš Luka Modrić, u Dinamovoj blagajni završilo manje od deset milijuna eura. Snebivat ćemo se nad podatkom da je njegov brat Zoran – formalno prijavljen na plaću od samo 6.000 kuna (oko 800 eura) – vlasnik 14 stanova u Berlinu i nekoliko skupocjenih vila u domovini. Da su između dvojice braće zabilježene transakcije u fantastičnim iznosima od desetak milijuna eura, da je Mamićeva desna i lijeva ruka Damir Vrbanović – također na udaru istražitelja – po svemu sudeći, sudjelovao u operaciji kojom su Dinamove pozajmice velikom gazdi vraćane klupskim novcem, preko “rikverca”, koji su igrači bili dužni plaćati Mamiću do kraja svojih profesionalnih karijera.

Čudom ćemo se čuditi nad podatkom da je istragom obuhvaćen i jedan službenik Porezne uprave, koji je bestidno potpisao rješenje kojim Mamići ne duguju ništa poreza. Tako prozirno, tako prokleto hrvatski običaj, koji nikako da izumre.

Nema boljeg poteza od  punjenja ćorke, demontaže kakvog velikog imena i cijele njegove klike.

Jasno, sve se to znalo još godinama ranije i na sve se moglo reagirati, samo da Hrvatska nije predstavljala duboko korumpiranu i tužno zapuštenu državu, u kojoj je Zdravko Mamić predstavljao simbol, ogledni primjerak kako sustav funkcionira. U beskrajno poremećenom sustavu vrijednosti, on je čak predstavljao svojevrsnu pop ikonu, “kralja”, idola dijelu širokih masa, kojima su njegovi histerični ispadi, moć utemeljena na korupciji i filozofija izigrali sistem, bili beskrajno simpatični. Vidjeli smo to, uostalom, još ovog tjedna, kada se Balkanom proširilo narodno oduševljenje kada je na jednoj televiziji on zapjevao narodnjak “Ne može nam nitko ništa…”

To nije zabavno jedino onima koji zbilja prate taj vražji nogomet, a u ovoj državi takvih je sve manje. Hoćemo li, konačno, početi gledati drugi film? Moguće je, čak i dosta vjerojatno. Hrvatskoj, naime, uskoro slijede izbori i nema bolje prilike da vlast pokaže kako nekog vraga zbilja radi. Nema boljeg poteza od  punjenja ćorke, demontaže kakvog velikog imena i cijele njegove klike. Tada i narod obično progleda, pa krene cipelarenje do kraja…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera