Da li je Trepča prodata ili predata

Predsjednik Skupštine Kosova Kadri Veseli potpisao je zakon prema kojem 80 posto vlasništva Trepče pripada Vladi Kosova (Reuters)

Piše: Dragan Banjac

Onima što običavaju podsećati da je između Srba i Hrvata, time i na području nekadašnje Jugoslavije “počelo u Maksimiru” (neredima na fudbalskoj utakmici između Dinama i Crvene zvezde, 13. maja 1990.) valjalo bi dodati i, možda brojnije, da je na bivšim jugoslovenskim prostorima sve počelo (gde će i da završi) na Kosovu, u rudniku Stari trg nadomak Kosovske Mitrovice, štrajkom rudara 20. februara 1989. godine.

Bilo je to nepune dve godine nakon što je srpski drznik Slobodan Milošević krajem aprila 1987. godine svukao zelenu čohu i prevrnuo astal (polupavši i čaše i tanjire), i poručio okupljenima u Kosovu Polju da niko ne sme da ih bije, a u Beogradu je rečenica ekspresno (radi pojašnjenja kome se hazjain obraćao!) nadograđena sa “…osim srpske policije”.

Te 1989, bezmalo pre tri decenije, oko 1.300 rudara u Starom trgu, jednom od jedanaest rudnika kombinata Trepča, odbilo je da se vrati iz jame i započeli su štrajk glađu. Njihovi glavni zahtevi bili su – ukidanje Miloševićeve suspenzije ustavne autonomije Kosova, ostavke novopostavljenih kosovskih čelnika – Rahmana Morine, Ali Šukrije i Husamedina Azemija, povratak autonomije zagarantovane Ustavom iz 1974. godine i internacionalizacija kosovskoga problema u Ujedinjenim nacijama. Izašli su osam dana kasnije.

Dvadesetsedam godina kasnije rudari Staroga trga potpuno su zaboravljeni. Više od polovine njih nije u životu, ostali jedva preživljavaju. Ipak, većinu drži radost zbog ostvarene nezavisnosti. Ovi skrajnuti i zaboravljeni junaci pokazali su to plesom u jami gde su mučno radili i propatili zarad ostvarenog cilja svih kosovskih Albanaca, 17. februara 2008, na dan kada je Skupština Kosova proglasila nezavisnost.

Smerni kao i ranije, smatrali su da je nezavisnost samo početak dugoga puta prema miru i blagostanju. Sa setom i poštovanjem sećaju se Stipe Šuvara (tada predsednika jugoslovenskih komunista (koji je sišao najniže kod njih) i banana koje im je doneo zajedno sa Azemom Vlasijem (u Beogradu je to primljeno poslovično posprdno) i Slobodana Langa iz Zagreba koji se spustio na deveti nivo i molio ih da prekinu dramu.

Stari trg danas je zapušten i sasvim je neizvesno hoće li bolje dane za sebe i celo Kosovo dočekati oni koji su borbu započeli.

Veliki rudnik

Bivši direktor Starog trga Burhan Kavaja stanovao je sprat ispod generalnog direktora Aziza Abrašija, u prištinskom naselju nedaleko od ondašnjeg univerzitetskog centra. Tokom skoro jednogodišnjeg izveštavanja sa Kosova za Našu Borbu često smo se nalazili u Abrašijevom stanu. Povodom pobune u Starom trgu rekao je da je onda cela Jugoslavija bila na nogama, ali i da je “obeležje te zemlje bilo da ne zna što da radi ako nešto treba da učini”. Tada je generalni direktor bio izvesni Novak Bijelić i dok smo razgovarali Abrašija sam često zapitkivao: otkud mu podaci. Malo bi zastao, nasmešio se i rekao da mu ih redovno donose Srbi.

Tokom jednog razgovora za pomenuti list (koji, neka bude rečeno 16. oktobra 1998. ugasi Šešeljev (radikalski) ministar informacija Aleksandar Vučić, uz sadejstvo s pomoćnikom, julovcem, Crnogorcem Miljkanom Karličićem) razgovoru s pomenutom dvojicom bivših čelnih ljudi Trepče prisustvovao je i Dragan Štavljanin, tada izveštač Slobodne Evrope (i danas, jedan od urednika u Pragu) kako bi na kraju lakše snimio sažetak priče za svoj radio. Praveći pauze Abraši me je kritikovao zašto spavam u Grandu (u to vreme najveći i najpoznatiji prištinski hotel) i pozvao u svoj dom. “Ovde uvek imaš mesta. Ako mene nema ili supruge tu je sin, ako nema ni njega tu je snaja, samo dođi”, govorio je Abraši dok su njegovi unučići skakali po kauču i mojim leđima. Čuvši to, Štavljanin se zaplakao… Zahvalio sam se i ostao u Grandu.

Analizirajući rezerve lignita u rudniku Trepča inostrani i domaći izvori tvrde da tamo uglja ima dovoljno za narednih 200 godina, a u užoj Srbiji samo za šest decenija. Srpski eksperti tvrde da rezerve olova iznose 425.000 tona, 415.000 tona cinka i 800 tona srebra; da su rezerve nikla 185.000 tona i kobalta 6.500 tona, te da su u rudniku Grebnik kod Gline, dokazane rezerve 1,7 miliona tona boksita. Inače, na teritoriji Kosova je do 1990. godine bilo 16 od ukupno 18 rudnika olova i cinka u Srbiji. Na području Đakovice i Orahovca nalaze se ležišta hroma, bakra i mangana ima širom Prokletija, magnezita na Golešu, Strezovcu, u Dečanima i Dubocu.

Veruje se da samo rezerve kosovskog lignita vrede oko 500 milijardi dolara. Srpska strana tvrdi da je basen Trepča trenutno prepun istraživačkih timova velikih energetskih korporacija. Lidijan internešenel otvorio je još početkom novembra 2010. godine svoj poslovni klub u Prištini, čiji je interes novo nalazište zlata u u Orahovcu, gde se iz jedne tone rude dobija od 1,87 čak do 7,97 grama zlata.

Ovce i livada

Kompanija Trepča nekad je bila akcionarsko društvo s mešovitom strukturom kapitala, sa stoprocentnim vlasništvom akcionara u kojoj od 1996. godine nema državne svojine. “Prema nekim zvaničnim podacima”, navodi Nenad Vasić (“Geoekonomija Kosova”, strana 140), Trepča je samo 1996. godine proizvela i izvezla rude ili rudnih prerađevina u vrednosti od 100.000.000 USD. Sa 15.000 zaposlenih u 43 radne jedinice Kombinat u svom bogatom proizvodnom programu – od kopanja rude, preko flotacije, separacije, naknadnog topljenja i rafinisanja do predare u zlatni nakit i municiju. Tu su izlivene zlatne poluge koje su pohranjene u trezor Narodne banke (Jugoslavije), i kvalitetno olovo i cink, po čijoj se čistoći maltene određivala cena na Londonskoj berzi”.

Tiho preuzimanje kompanije Trepča, navodi Vasić u svojoj knjizi, otpočelo je diskretno, planski i sistematski najpre na centralnom, potom i u južnom delu Kosova. Pre toga su pod međunarodnu kontrolu stavljeni bogati rudnici u Novom Brdu, Ajvaliji, Kišnici i Starom trgu, a paralelno su u južnom delu Kosovske Mitrovice preuzeti fabrika akumulatora i rafinerija cinka…

Nagoveštaj preuzimanja Trepče (jula 2000.) zbio se u Skoplju, gde je u tajnosti održan sastanak Upravnog odbora Kombinata i visokih predstavnika UNMIK-ovog resora za privredu. Srpskom delu UO i bivšem direktoru Novaku Bijeliću (koji je zbog poslušnosti Beogradu čak biran za najboljeg menadžera u zemlji!) ponuđena je modernizacija topionice olova u Zvečanu, formiranje novog UO konzorcijuma koji bi odmah investirao 5.000.000 USD u Kompaniju. Predlog je odbačen, zanimljivo i od srpske i od albanske strane, pride od ondašnjeg predstavnika Jugoslovenskog komiteta za saradnju sa Misijom UN-a na Kosovu ambasadora Stanimira Vukićevića.

Inostrani nadgledači (i upravitelji bez odgovornosti!) na Kosovu ex oficio (službeno) drže da je titular vlasništva sledeći: Srpski fond za razvoj 66 odsto, društveno vlasništvo 25 odsto, Jugobanka 2,7 odsto, Progres i Beobanka po 2,5 odsto, dok je 2 odsto u vlasništvu Elektroprivrede Srbije. Radi se, ka što se vidi, o svojini države Srbije, ali je problem što se ona nalazi na teritoriji susedne (suverene!) zemlje i što je srpsko vlasništvo “pojela maca”.

Ne tako davno predsednik Skupštine Kosova Kadri Veseli uz prisustvo rudara i menadžmenta Trepče potpisao je zakon prema kojem 80 posto vlasništva pripada Vladi Kosova, ostatak radnicima. Zbog ove odluke kosovske skupštine Vlada Srbije će tražiti hitno zasjedanje Saveta bezbednosti UN-a. Desetog oktobra srpski premijer Aleksandar Vučić izjavio je da je Vlada odlučila da poništi pravne posledice svih akata i radnji Prištine koji se odnosi na Rudarsko-metalurški kombinat Trepča.

UN i EU bez nadležnosti

Istog dana reagovao je (Peščanik) Vladimir Gligorov, želeći da ukaže na tri očigledne stvari, ili možda zablude. “Sasvim nezavisno od toga koja je i kolika stvarna proizvodnja, odnosno finansijska vrednost preduzeća i rudnika – javnost na Kosovu za Trepču vezuje ne samo privredni oporavak, već i suverenost. Tako da nije realno očekivanje, ukoliko ga je bilo ili ga neko još uvek gaji, da bi moglo da dođe do političkog, dogovornog rešenja u korist vlasništva srpske države”. Druga, kaže Gligorov, jeste da ni Savet bezbednosti niti Brisel ne mogu da arbitriraju u ovoj stvari. Nezavisno od toga da li neko priznaje ili ne priznaje kosovsku državu, međunarodne organizacije, Evropska unija ili uostalom pojedine države, velike ili male, ne mogu da preuzmu odgovornost za suprotstavljanje odluci kosovskih vlasti. Ne postoji način da se kosovski zakoni stave van snage, bilo u Njujorku ili u Evropskoj uniji, ili u Moskvi ili bilo gde drugde, osim na Kosovu.

Gligorov pominje i treću i najvažniju stvar – vlasništvo. Stvari bi, veli, stajale drukčije da je reč o privatnom vlasništvu, pre svega pravno, a onda i politički. Ovo je bilo jasno u vreme pregovora o Ahtisarijevom planu. Naime, državna svojina posle odvajanja pripada državi na čijoj je teritoriji. Ili je barem to bilo tumačenje, koliko je meni poznato, eksperata koje je Ahtisari konsultovao. To je, naravno, pravničko tumačenje i može se osporiti na nadležnom sudu. Da je reč o privatnom vlasništvu, sudski spor bi bio neminovan i predvidljiv i izazvao bi političke reakcije. U slučaju državne svojine, to je druga vrsta spora. Što ne znači da je on, sudski spor, nesporno bez osnova. Mada, to nije nezavisno od pitanja nad čime je tačno vlasništvo o kome se radi?

Ekspert bečkog Instituta za međunarodne ekonomske studije pravi poređenje da je Srbija, najverovatnije protivpravno, prodala ne samo NIS, državno preduzeće, već je otuđila i prirodno bogatstvo koje to preduzeće eksploatiše. “Ova se odluka srpskih vlasti može osporavati, jer se može tvrditi da prirodna bogatstva, za razliku od njihove eksploatacije, nisu za prodaju (kao što, ako to dobro razumem, i nisu po srpskom Ustavu i zakonima). Po analogiji, nije jednostavno osporavati kosovskim vlastima ne samo nadležnost, već i obavezu da zaštite prirodno bogatstvo na svojoj teritoriji. To, opet, ne bi moralo da se odnosi na samo preduzeće, što bi bilo, verujem, nesporno da je reč o privatnom vlasništvu.

Opet, primera radi, Gasprom je državno preduzeće u Rusiji, ali sa stanovišta srpskog prava i vlasti kao da je privatno, ili bi tako trebalo da bude, jer srpska država nema većinski udeo u njemu. Tako da bi Gasprom eventualnu nacionalizaciju Naftne industrije Srbije, sva je prilika, osporio na sudu. Drukčije stoje stvari sa vlasništvom nad gasom i naftom na srpskoj teritoriji, koje srpske vlasti verovatno nisu ni imale pravo da prodaju.

Credo quia absurdum, verujem jer je apsurdno, izgovorio je davno hrišćanski apologet Tertulijan u vezi sa učenjem o Hristovom vaskrsenju. Druga verzija glasi: Certum est, quia impossible, ili – sigurno je jer je nemoguće. Stoga srpskim patriotima poruka: pa-pa Kosovo, pa-pa Trepča. Ostaje jedino je li prodata ili predata. Kako srpska strana nije u poziciji da ucenjuje biće da je ovo poslednje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera