Oglasi

Da li je mučenje u Guantanamu ratni zločin

Klasificiranjem informacija o zlostavljanju zatvorenika, SAD povećava svoje zločine.
SAD redovno krši Ženevsku konvencijuGetty

Piše: Belen Fernandez

Kada sam se nedavno u Bejrutu sreo sa Jamesom Connellom, advokatom Ammara al-Baluchija, osumnjičenog za napade 11. septembra 2001, sjetio se svoje posjete tajnom Kampu sedam u Guantanamu u augustu 2013: ''Na najtajanstvenijem pikniku svih vremena, Ammar je bio naš domaćin''.

Connell je jedini advokat kojem je bilo dopušteno da se sastane sa svojim klijentom u toj ustanovi, u kojoj se, pored drugih 10 „veoma bitnih“ zatvorenika, nalazi još pet osumnjičenih za napade 11. septembra. „Piknik“ je počeo kada su zatvorenici saznali da Connell i dvojica njegovih kolega neće dobiti nikakav obrok za vrijeme njihovog 12-satnog upada.

Zatvorenici su mu odmah ponudili svoje obroke, a Baluchi je objasnio Connellu koji dijelovi su jestivi, a koje može poboljšati limunom.
Naravno, ništa manje nije značajna činjenica da neko ko je duži vremenski period podvrgnut intenzivnim nehumanim tretmanima nije izgubio i posljednji djelić čovječnosti.

Nakon što ga je SAD oteo 2003. godine u Pakistanu, Baluchija su držali u jednom ili više „tajnih zatvora“ u inostranstvu, gdje ga je CIA mučila prije nego što je 2006. godine prebačen u Guantanamo.

Zabranjena diskusija

Kao da samo mučenje nije dovoljno, SAD je kasnije započeo nerazumnu klasifikaciju prema kojoj, kako Connell navodi u svom izvještaju o neusklađenosti praksi SAD-a sa Konvencijom protiv mučenja, Vlada „smatra da zapažanja i iskustva svojih žrtava o zlostavljanju predstavljaju vlasništvo države“.

Drugim riječima, ako vas je CIA mučila, o tome ne smijete razgovarati ni sa kim osim sa svojim advokatom, kojeg, pak, mogu krivično goniti ako otkrije detalje tih događaja, kao što su mjesto mučenja ili metode koje se koriste.

Lisa Hajjar, autorica knjige „Torture: A Sociology of Violence and Human Rights“ i organizatorica nedavnog Connellovog predavanja a na Američkom Univerzitetu u Bejrutu na temu „Da li zatvor Guantanamo predstavlja ratni zločin?“, rezimirala je sudbinu zatvorenika na sljedeći način: „Njihova sjećanja su povjerljivi podaci“.

Ako vam riječ „totalitaran“ padne na pamet, budite uvjereni da zbog takvih misli još nikoga nisu krivično gonili.

Odbor Ujedinjenih naroda protiv mučenja je 12. i 13. novembra prvi put od 2006. godine pregledao zapise SAD-a.
Uzet će u obzir mišljenje SAD-a da se na zatvorenike u Guantanamu koji se krive za napad 11. septembra ne odnosi Konvencija protiv mučenja, koja naglašava da žrtve imaju pravo da se žale i traže naknadu za njihovo zlostavljanje.

Connelov izvještaj, koji je podnesen Odboru, otvoreno opisuje sadašnje motive SAD-a u odnosu na ove zatvorenike: „Država traži da se ubiju...ljudi koji su zatvoreni u Guantanamu prije nego što se otkrije istina o njihovom mučenju“.

Ova vrsta hladnokrvnog pristupa čini opsjednutost prisilnim hranjenjem zatvorenika kontradiktornijom; uostalom, čemu sav taj trud da se zatvorenici održe u životu, ako će ih poslije ubiti?

Prema riječima Connella, Odbor je razmotrio prijedlog da se prisilno hranjenje uvrsti kao oblik mučenja. Svako ko može zamisliti da ga zavežu za stolicu i da mu kroz nos ubace cijev do stomaka, uopće ne treba razmišljati o validnosti ovih optužbi, koje SAD poriče.

Prisilno hranjenje

Ali opet, bjesomučno prisilno hranjenje koje sprečava zatvorenike da umru od gladi – praksa koja očigledno predstavlja granicu kada je riječ o održavanju nacionalnog ugleda – postavlja pitanje zašto se ta ista granica ne odnosi na mučenje, ili na održavanje ilegalnih zatvora, na masakr civila bespilotnim letjelicama, ili pokretanje razornih ratova pod lažnim izgovorima.

Baluchi je optužen za ratne zločine zbog navodnog povezivanja sredstava koja su u konačnici doprinijela izvršenju napada 11. septembra.
Međutim, veliki broj dokaza koji podržavaju potvrdan odgovor na Connellovo pitanje: „Da li  zatvor Guantanamo predstavlja ratni zločin?“ ukazuju na to da se optužbe protiv Baluchija također kvalificiraju kao ekstremni slučaj projekcije zločina.

Činjenica da SAD redovno krši Ženevsku konvenciju, kojom se zahtijeva humani tretman zatvorenika, postaje još očitija kada uzmemo u obzir da većina zatvorenika u Guantanamu nikada nije optužena za zločin, te da su dobili dopuštenje za puštanje na slobodu.

Naravno, američka Vlada je sama sebi dala moć da izuzme svoje neprijatelje od zaštite koju pruža Ženeva. Ali malo je vjerovatno da će takve mjere povećati „nacionalnu sigurnost“, što je fraza koja se stalno koristi kako bi se opravdalo kršenje osnovnih prava u cijelom svijetu.

Umjesto toga, kompulsivnim klasificiranjem informacija o zlostavljanju zatvorenika, SAD ne smanjuje svoje zločine, nego ih povećava – i na taj način, poboljšava uvjete za sve radikalnije reakcije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.