Oglasi

Da li je moguća zajednička književnost?

Kulturni prostor je opstao, bez obzira na novouspostavljene, službene granice, a zajednički jezik, u kolokvijalnom govoru, sada zovemo 'našim jezicima'.
Pomoću jezika se izgovaraju velike reči i poziva se na velika djelaUstupljeno Al Jazeeri

Tekst koji je pred vama napisala sam na svom jeziku - srpskom. Urednik je naslov i ovih nekoliko citiranih redova iz teksta, koji bi trebalo da vas motivišu da nastavite da ga čitate, napisao na svom jeziku - bosanskom. To „šarenilo“ mi nimalo ne smeta, a očigledno ni uredništvu; ne smeta ni nekima od vas čiji jezik nije ni srpski, ni bosanski, da ovaj tekst pročitate i da savršeno razumete šta u tekstu piše, slagali se sa iznetim stavovima ili ne. I ne samo to – nemate ni poteškoća da razumete skrivena značenja koja svaki jezik u sebi nosi, a koja su rezultat društvene konvencije na određenom socio-kulturnom prostoru.

To što danas možemo bez problema da se razumemo rezultat je onoga što je nekada bilo: delili smo kulturni prostor i imali zajednički jezik. Kulturni prostor je opstao, bez obzira na novouspostavljene, službene granice, a zajednički jezik, u kolokvijalnom govoru, sada zovemo „našim jezicima“. Zbog znanja nekoliko „novih“ jezika mogli bismo se na sopstvene račune i našaliti pa reći kako smo sad bogatiji, ali nije ljudski i nije u redu šalu graditi na krvoproliću, ratu i zločinima.

Povod za moja razmišljanja o „našim“ jezicima bila je debata „Zajednička čitaonica – da li je moguća zajednička književnost?“ održana u Beogradu, u okviru festivala „Krokodil 2019“. Učesnici debate su bili književnici: Lana Bastašić, Miljenko Jergović, prof.dr Igor Štiks i Vladimir Arsenijević, domaćin i moderator. Teme debate su bile: mogućnost postojanja zajedničke književnosti i da li bismo „našom“ književnošću smatrali samo onu koja je pisana na „našim“ jezicima ili bi u nju bili uključeni i autori iz regiona koji pišu na stranim jezicima.

Teme vezane za "naš prostor"

Igor Štiks je govorio o pripadnosti tih autora zajedničkoj književnosti jer se njihova dela, bez obzira što su pisana na stranim jezicima, bave temama relevantnim za „naš“ prostor: „Čovjek bi rekao svim ovim arbitrima, ovim’ koji službene titule imaju, profesorima hrvatske, srpske književnosti, pogotovo ako predaju na fakultetima, institutima za jezik, i tako dalje – oni su čuvari nacionalne književnosti i jezika – ja bih im rekao kad već nâs svrstavaju i stalno to pokušavaju, da budu iskreni, da uvedu nacistički princip, naprave neki institut „Hajnrih Himler“, koji će odrediti ko je šta, kako su to već radili nacisti, i onda da se dođe do apsolutnih kriterija pripadanja il’ ne pripadanja“. Štiks zaključuje da je problem što bi u tom slučaju morali iz „svoje“ književnosti izbaciti mnogo toga što vredi, zbog neodgovarajuće etničke pripadnosti autora.  

Za Lanu Bastašić je ova tema, pre svega, stvar identiteta: „U mojoj kući se koristio sav taj jezik, u svim svojim varijantama, tako da ja smatram da je bogatstvo kad možeš da upotrebiš i riječ „leš“ i riječ „trup“; i riječ „žlica“, i riječ „kašika“. Sve te riječi nose sa sobom neki emotivni prtljag i zašto bismo se toga odrekli? Za mene je, prosto, književna genetika nešto što je toliko raznovrsno i ja ne smatram da su Markes i ostali pisci manje moji. Način na koji su oni moji je možda drugačiji od načina na koji su tvoji. Kao i u ljudskom tijelu – što je genetika raznovrsnija, to je tijelo zdravije“.

Miljenko Jergović nije bio siguran da li težnja ka zajedničkoj književnosti ima smisla jer pre priče o zajedničkoj književnosti stoji priča o zajedničkoj kulturi: „Zajednička kultura postoji na svim nivoima; postoji jednako kao što je postojala u vreme Jugoslavije ili čak i više od toga. Hrvatskim nacionalistima je muzika prije i posle Tompsona srpski turbo-folk! To je zajednička kultura. Isto tako postoje zajednička kultura i književnost za tu, hajmo je tako nazvati, čitalačku manjinu“. Ukazao je na to da ideal zajedničke književnosti nije vrednosna kategorija jer u taj korpus ulaze i književna dela koja su loša, i ona koja su dobra.

Projekat „Zajednička čitaonica“ usledio je nakon projekta „Jezici i nacionalizmi“; u tom projektu su učestvovali ljudi kojima je zajedničko to što im je jezik glavna „alatka“: lingvisti, pisci, novinari, kolumnisti. Nakon serije konferencija koje su održane na prostorima Bosne, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, sastavljena je Deklaracija o zajedničkom jeziku (2017). Deklaraciju je u startu podržalo i potpisalo oko sto ljudi iz javnog života, sa čitavog navedenog prostora; paralelno sa inicijalnim potpisivanjem, deklaracija je izazvala, pre svega, političku buru u javnosti. Bila je kritikovana od strane ministara kulture, premijera, predsednika, crkvenih velikodostojnika - svi oni su se kao jedan složili da je reč o jednom potpuno nebitnom dokumentu. To je bio klasičan primer situacije u kojoj se neko ko želi da izazove društvenu promenu, da makar i za milimetar pomeri stvari iz mrtve tačke, sudari sa, ispostavilo se, nepremostivom preprekom – politikom i, u okviru nje, jezičkim nacionalizmom.  

Kultura je politički značajna

Jer pomoću jezika se izgovaraju velike reči i poziva se na velika dela.

Jezički nacionalizam je karakterističan za istočno- i srednjeevropske nacije. Na osnovu  devetnaestovekovnih teorija, nacija nastaje tako što se ljudi koji govore istim jezikom „sakupe“ i stvore državu. Na „našim“ prostorima – prostorima koji su bili pod upravom Otomanskog carstva i Habzburške monarhije, sve nacije su počele da odmeravaju snage i sa stanovišta jezika. Nacije uz čije su istorijske granice živeli jezički srodni narodi zalagale su se za ujedinjenje svih jezičkih saplemenika, a nacije na čijim su istorijskim teritorijama živeli narodi koji su govorili drugim jezikom, zalagale su se za jednojezične nacionalne države. I jedno i drugo stremljenje imalo je isti cilj: politički neizvestan opstanak podupreti etničkim činiocima.

Iako sam po sebi jezik nije faktor koji stvara naciju, pokazalo se da je u međunacionalnim odnosima na našim prostorima jezičko zajedništvo postalo značajan faktor teritorijalnog razgraničenja. To što se jezičke granice nisu mogle idealno poklopiti sa službenim nije najveći problem, već je problem to što su istorijska osećanja tih nacija, temeljena na kolektivnom sećanju i mitovima, po pravilu bila vezivana za veće teritorije od onih na kojima je živelo stanovništvo koje je govorilo određenim jezikom. Zbog takvih interesa, rastao je značaj nacionalne inteligencije, pogotovo onih profesija koje su se bavile osobenostima nacionalne zajednice, poput istoričara, etnologa, učitelja, lingvista i, naravno, književnika. Kultura je postala politički značajna. Upravo na ovaj bezvremenski problem upozorava Miljenko Jergović: „Ono čega se u priči o književnosti i o zajedničkoj književnosti treba čuvat’ su političke intervencije, upravo zbog toga što se političkom intervencijom, makar i najpozitivnijom, pospešuje poplava nacionalističkog besmisla koje te tlači i uništava“.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.