Da li je Mladić ubijao srpsku djecu

Šta su vojnici Jakovljević i Milovanović vidjeli tog jutra što je bilo toliko tabuizirano i zabranjeno, e da su morali biti likvidirani? (Arhiva)

Pogledajte dobro ove fotografije. Ovo su vojnici Dražen Milovanović i Dragan Jakovljević. Vojnici nekadašnje vojske Srbije i Crne Gore. Nisu vojevali, nisu učestvovali u ratnim dejstvima, nisu počinili nikakav zločin. Nisu se zamjerili bilo kome. Bili su samo na redovnom služenju vojnog roka.

Pa ipak…

Od ubistva do samoubistva i nazad

Gardisti 5. oktobra 2004. odlaze na svoje stražarsko mjesto u kasarni “Karaš”. Čuju se pucnji. Posljedica – dva vojnika su mrtva. Mučki su ubijeni na stražarskom mjestu ispred kasarne Karaš u Beogradu.

Zvanična istraga nudi javnosti skandalozan odgvor. Jedan je vojnik pucao u drugog, pa potom izvršio samoubistvo. Onda, potpuno konfuzno, u inat bolu roditelja koji ne znaju šta ih je snašlo mijenjaju iskaz. Samoubica je zapravo ubica i obratno. Morbidnost stiže morbidnost. Kako li je roditeljima koji prvo dobijaju informaciju da su im sinovi ubice, pa potom samoubice?

Pod pritiskom javnosti pokreće se nezavisna istraga, kao i vještačenje FBI-ja u Americi koje jasno i nedvosmisleno potvrđuju sumnje roditelja i vaskolike javnosti da je riječ o ubistvu. Vojnici se nisu pobili međusobno. To je bio jeftin i podlački informativni trik vojnog vrha i tadašnje države. A, prošle godine i Aleksandar Vučić direktno je priznao da je riječ o ubistvu. On je tvrdio da su ubijenim vojnicima Draganu Jakovljeviću i Draženu Milovanoviću parafinske rukavice, dokaz da su pucali, podmetnute, odnosno zamijenjene. Doduše, to je bilo prošle godine. Ove godine, predsjednik Srbije se ne sjeća da je to rekao. Čudna i selektivna demencija.

Ali pazite sada, prošlo je 13 godina i ni traga ni glasa počiniocima dvostrukog ubistva. Ko su ti ljudi? Ili, ko je taj čovjek toliko moćan da je sve ove godine poput polarnog medvjeda zaštićen i da se nalazi iznad zakona jedne države?

Treći čovjek

Ili da krenemo logičnim redom. Šta su vojnici Jakovljević i Milovanović vidjeli tog jutra što je bilo toliko tabuizirano i zabranjeno, e da su morali biti likvidirani? Nedostatak adekvatne istrage i ćopav, gotovo nikakav rad zvaničnih organa tabaju put za svakovrsne špekulacije.

Ono što se zna je da su taj objekat koristili ljudi iz obezbjeđenja Ratka Mladića kao svoju logističku bazu i jednu od “sigurnih kuća”. Zna se i da na dan ubistva vojnika, kamere kojie su pokrivale taj dio objekta nisu radile. Zna se i da je vojnik Milovanović na samrti potpuno pri svijesti rekao: “Iznutra, iznutra”. Zna se da su se vojnici u trenutku ubistva nalazili svega tri metra od tajnog tunela. Zna se da je “Nepoznato bivše obezbijeđenje haškog optuženika” u svom anonimnom pismu dostavljenom porodicama ubijenih DIREKTNO optužilo Rataka Mladića za ubistvo gardista. Zna se, a što je možda i najvažnije da je Dermot Groome, tužilac na suđenju Ratku Mladiću pred Haškim tribunalom 2. juna 2014. sugerisao da su dvojica gardista Vojske Jugoslavije, 2004. u kasarni Topčider, ubijeni zato što su vidjeli generala Mladića.

Puno toga se zna za jedan tako “misteriozan” slučaj.

Treba znati i sljedeće, do 2002. godine Ratko Mladić je uživao punu pažnju i zaštitu srbijanskih državnih organa. Mladić je bio potpuno slobodan čovjek. Kretao se na svim javnim mjestima, posjećivao utakmice, išao na svadbe… Tek potom, ukinuta mu je finansijska pomoć. Što će reći da je u periodu od 2002. do 2004. bio u prelaznoj fazi na “alternativnim izvorima finasiranja”. Prema nekim indicijama baš u vojnom objektu Karaš nalazilo se tajno skladište robe poput kompjutera kojom se švercovalo, a od šverca je finasirano skrivanje Mladića.

Da li su vojnici vidjeli haškog bjegunca lično? Da li su vidjeli nekoga iz njegovog obezbjedjenja ili švercere, koji su katakombe topdžiderske koristili kao švercerska skladišta ni 13 godina poslije nema zvaničnog odgovora od države Srbije.

I poslije Mladića, Mladić?

Ovo pitanje je svojevrsna tera inkognita, zabranjena teritorija, nepoznato područje koga se i novinari i dobar dio srbijanske javnosti, ali i pravnih službi kloni. Da li je to pokazatelj da su produžene ruke zločinačkih parastruktura još na vlasti ili pri vlasti u Srbiji? Da li to znači da je istina isfabrikovana i ubijena zajedno sa nedužnim gardistima i za vijek vijekova sahranjena na Topčideru?

Ovakav diletantizam države Srbije prema svojim stanovnicima, a sve u ime zaštite mračnih sila i još mračnijih ljudi, daju za pravo svima onima koji kažu da aveti prošlosti i vampiri sa tragovima zuba Ratka Mladića i krvi nevinih ljudi još uvijek haraju Balkanom.

“Svi su stradali zbog Ratka Mladića”

U Sarajevu je boravila majka jednog od ubijenih vojnika Rosa Jakovljević. Ona je govorila na Ženskom sudu u Sarajevu, a sve je objavljeno u knjizi “Ženski sud: O događaju u Sarajevu i o nastavku procesa”,

I možda se sva istina krije u njenom iskazu:

I dan danas ne znamo kako je poginuo. Samo smo saznali da se nisu međusobno ubili… Posle Dragana poginulo je jedno devet vojnika, svi su stradali zbog Ratka Mladića. Jedan vojnik je je otišao da se razduži, ubili su ga pošto je vozio Ratka Mladića.”

(Žena u crnom, priredila J. D.)

Iskaz od koga se ledi krv u žilama! Ako je ovo tačno, balkanski krvnik Ratko Mladić za svoju uncu slobode nije prezao ni od čega. Po cijenu smrti srpskih mladića. U svojoj “bogatoj” agendi već je imao genocid, zločine, protjerivanje, držanje gradova sa civilima u okruženju… Šta je smrt dvojice golobradih mladića za krvnika Mladića?! Ništa, ali za pripadnike kulta ljubitelja lika i djela monstruma, mogla bi biti sve. Dokaz da je Ratko Mladić ubijao i srpsku nejač zarad svoje komocije i zadnjice mogla bi biti zadnji čavao na lijesu povampirenog nacionalizma.

Sa druge strane, država Srbija treba ili potvrditi svoje saučesništvo u aktivnom skrivanju ratnog zločinca ili se konkretnim rezultatima istrage i podnošenjem izvještaja na uvid javnosti, jednom za svagda riješiti hipoteke prošlosti.

Istina oslobađa

Ali, to se uporno ne dešava. Trinaest godina ništavila. I šta nas sprječava da povjerujemo majci ubijenog gardiste, koja je poslije smrti djeteta svo vrijeme svijeta posvetila pronalasku ubice?

Da li su Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović posljednje žrtve balkanskog dželata i njegovih jataka, ljudi koji su se kleli u srpstvo da bi na koncu i srpsku djecu ubijali ili iza svega stoje mračne i aktive sile koje još uvijek djeluju?

U normalnom svijetu, rekli bi, istraga će pokazati. U balkanskom grotlu istraga je zarobljena u Danu mrmota. Svaki dan svi se bude 6. oktobra 2004. u kome nema imena ni ubica/e, niti motiva i razloga za dvostruko ubistvo.

I kakvu satisfakciju mogu imati roditelji pobijene djece? Jedino i samo istinu. A čini se, ni ona im nije dozvoljena od strane države, nego se sami moraju boriti za nju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera