Da li bi poslanik Muhamed rekao “Je Suis Charlie”?

Piše: Khaled Diab

Nakon brutalnog ubistva dva posjetioca i osam zaposlenika, francuski satirični magazin Charlie Hebdo obećao je da će nastaviti svoje prepoznatljivo nepoštivanje i sekularni ikonoklazam, zbog čega ih se  optužuje za islamofobiju, antisemitizam i antikršćanstvo.

U njegovom prvom izdanju nakon tragičnog masakra objavljena je karikatura uplakanog poslanika Muhameda koji drži znak na kojem je ispisan poznati twitter hashtag „Jes Suis Charlie“ [„Ja sam Charlie“]. Figura sa turbanom stoji ispod slogana: „Sve je oprošteno“.

Kao vjerni zagovornik slobode izražavanja, vjerujem da ova novina ima svako pravo da objavi takvu karikaturu, iako će njihova odluka uznemiriti religiozni senzibilitet nekih muslimana, kao što je egipatski veliki muftija Shawqi Allam, koji je nazvao karikaturu rasističkom.  

Karikatura me je navela da razmislim o nekim hipotetičkim pitanjima: Šta bi Muhamed mislio o tome? Da li bi poslanik oprostio zlobnu satiru njega i njegove religije? Da je živ danas, da li bi tweetao o svojoj solidarnosti sa ubijenim karikaturistima?

Ono što sam pročitao o Muhamedovom životu i historiji dovodi me do zaključka da, iako poslanik nije tweetao „#JeSuisCharlie“, osudio bi ova divljačka ubistva i čak oprostio francuskim satiričarima bez obzira kakvu uvredu mu uputili.

Iako će neki teško povjerovati u ovu moju tvrdnju, ona je podržana samim postupcima i uvjerenjima Muhameda. Iako moderni samoproglašeni branioci poslanika primaju lično uvrede na njegov račun i vjeruju da provode njegovu volju protestirajući protiv uvreda ili kažnjavajući one koji ih upute, njihove akcije ne mogu biti dalje od istine.

Sloboda vjere

Tokom osjetljivih ranih godina islama, islamski poslanik trpio je i tolerirao ruganja i prezire. Čak i u pobjedi, Muhamed je mudro savjetovao da se treba vježbati tolerancija. Nakon njegovog trijumfalnog povratka u Meku, oprostio je stanovnicima grada koji je bio dom za njegove najžešće neprijatelje. Čak je oprostio čovjeku iz njegovog najužeg kruga, Abdullahu Ibn Saadu, koji je kazao da je poslanik šarlatan.

Još važnije, islam o kojem je propovijedao Muhamed priznavao je pluralističku prirodu društva i garantirao slobodu vjere. Sura al-Baqara u K'uranu podsjeća muslimane: „Neće biti prisiljavanja u religiju.“

Ono što je značajno, ustav koji je Muhamed napravio u Medini uključivao je u svojoj definiciji ‘ume’ sve stanovnike, ne samo muslimane. Oni su uključivali i „ sljedbenike knjige“, kršćane i Jevreje, ali i, možda iznenađujuće, pagane – a svima njima su bila garantirana jednaka politička, kulturna i religijska prava kao muslimanima.

Toliko je bilo slobode misli i izražavanja u ranim stoljećima islama da bi se mnogi današnji muslimani u svijetu zastidjeli. Iako su mnogi moderni muslimani uvjereni da su ismijavanje islama i odbacivanje religije inovacije Zapada, to je bliže željama nego historijskim činjenicama.

U kršćanskom svijetu, Muhamed i islam su ismijavani iz nadmoćne pozicije drugih religija; da se vjerovalo da je poslanik u islamu lažni poslanik lažne religije. Čak je osuđen na deveti krug Danteovog pakla gdje navodno „visi okačen od brade do mjesta gdje pušta vjetrove“.

Izrugivanja u islamskom svijetu

U samom islamskom svijetu, Muhameda i islam su kritizirali i izrugivali iz sekularne, racionalne, antireligijske perspektive.

Jedan od primjera je religijski skeptik i učenjak Ibn al-Rawandi (827-911), koji je, uprkos njegovom odbijanju religije i islama, živio dugim životom kroz osmo i deveto stoljeće.

Rawandi, koji je veliki dio života proveo u Bagdadu, vjerovao je da um i nauka istiskuju sve drugo, da su poslanici nepotrebni, da je religija iracionalna, da je islamska tradicija nelogična i da su čuda prevare.

U susjednoj Siriji, nekoliko decenija kasnije, rođen je Richard Dawkins Abasidske ere. Abu al-Ala’ al-Maarri (973-1058) toliko je prezirao religiju da je podijelio svijet na dvije vrste ljudi: „one sa mozgom, ali bez religije, i one sa religijom, ali bez mozga.“

Marri je također doživo zrele godine. Nisu ga posjetile ubice, nego je privukao mnoge učenike i radio sa učenjacima različitih uvjerenja, čak i kad je odlučio da se vrati u svoj rodni grad Maarru i živi asketski u samoći.

Iako su njegova učenja o slobodnoj misli i skepticizmu potonula tokom stoljeća, ona još postoje. Čak su ponovo oživjela u 20. stoljeću – i uključivala su Tahu Husseina, „dekana arapske književnosti“ – dok ih konzervativna islamska struja nije počela blokirati krajem 1970-tih i 80-tih.

U godinama nakon revolucionarnog vala 2011. ponovo su se pojavili sekularisti, skeptici i ateisti. Ali u nekim zemljama koje izjednačavaju nevjerstvo sa terorizmom i hapse ateiste, postoji rizični poduhvat.

Međutim, ovi pokušaji su ključni. Sloboda misli i izražavanja bila je vitalna komponenta zlatnog doba islama i izvući arapske i muslimaske zemlje iz njihovog trenutnog položaja zahtijevat će povratak u to doba slobodnog ispitivanja. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera