Čuvari tvog poštenja

Predstava je ne samo kritika crnogorskog društva, nego je kritika savremenog društva uopće (Ustupljeno Al Jazeeri)

U Gradskom pozorištu u Podgorici je izveden autorski projekat Borisa Liješevića Čuvari tvog poštenja – predstava je inspirisana stihom iz crnogorske himne Oj svijetla majska zoro: “Sinovi smo tvoga stijenja i čuvari tvog poštenja.”

Čuvari tvog poštenja- taj stih je bio polazište za nastanak predstave, paralelno su nastajali tekst i sama predstava, a mi smo imali prilike da vidimo jedan gorak i duhovit komad koji je ne samo kritika crnogorskog društva, nego je kritika savremenog društva uopšte, jer smo ogrezli u pohlepi kojoj nalazimo razna opravdanja.

Imate jedan razred koji baš na Dan državnosti Crne Gore proba himnu, vežba za priredbu, a taj je razred skupio novac za svog siromašnog druga da i on ide na ekskurziju koja ih u budućnosti čeka. U toku probe novac nestaje i treba saznati ko ga je ukrao- rešiti, dakle, situaciju.

Zaplet je poznat, ali jedinstvo i intenzitet glumačke igre uz Liješevićev rukopis je jednostavan, a složen, duhovit, koji snažno kompresuje unutar sebe mnoga pitanja – sve je to dalo predstavu koja ne samo da vas zapita, nasmeje i drži vašu pažnju, nego učini da poželite da je pogledate još jednom odmah. Koliko samo da se glumci odmore, pa da idemo na to putovanje iznova.

Propitivanje stvarnosti

Direktorka Gradskog pozorišta Ivana Mrvaljević kaže da ova predstave ne samo da propituje crnogorsku, odnosno regionalnu stvarnost, nego nas poziva na samosvest i hrabrost:

“Čini mi se da tranzicioni period koji traje 27 godina je donio jedan ogroman strah među narode u regionu. Strah jeste prirodna stvar, ali mislim da bi trebali da izađemo iz toga i da se osvijestimo. Vidimo taj strah u umjetnosti, u pozorištu, strah da se ne govori previše, da se ne talasa, a smatram da u umjetnosti bez stava umjetnika, dakle u pozorištu bez kolektivnog stava- bez svijesti ko smo i šta značimo ne možemo dalje. Nije stvar u tome da kudimo stvarnost, nego iz da naše vizure govorimo o jednoj situaciji. Umjetnici imaju pravo na to i ne treba da ga traže od onih koji finansiraju kulturu nego od sebe samih. Na to smo zaboravili. Sami sebi udaramo cenzure više nego što se to očekuje od umjetnika. Ova predstava tu pomera granice.”

Za reditelja Borisa Liješevića ovo je bilo bavljenje jednom od najvećih tekovina crnogorske tradicije- poštenjem:

“Crna Gora je sredina u kojoj je, tokom prethodnih vjekova poštenje postalo kult. Zašto? Različite sredine do kulta uzdižu različite kategorije: poredak, prirodu, ekologiju, sport, trgovinu, dizajn, dok smo mi do kulta uzdigli- poštenje. Svi odgovori su uvijek u geografiji. Naši preci su živjeli u sredini u kojoj nije bio dovoljno hrane, obradive zemlje, blaga, sredstava za život. Kult poštenja čuvao je zajednicu na okupu. Držao je u životu. Ljudskost je čuvala egzistenciju. Danas su se vremena promijenila i u odnosu na ta vremena, svega ima na pretek. Usljed promijenjenog socioekonomskog momenta mijenja se i način života. Šta odlazi u tradiciju, a šta ostaje u životu? Šta je s tim našim poštenjem, gdje je ono danas i na koji način danas nosimo taj kult? Kao opterećenje, nužno zlo ili nešto drugo? Maler kaže ‘tradicija nije obožavanje pepela nego održavanje vatre!’ Ako govorimo o našem odnosu prema poštenju pitanje je šta mi danas radimo. Da li obožavamo pepeo ili držimo vatru?”

Dragocjen proces

Dramaturkinja Stela Mišković je nekoliko puta sarađivala sa Liješevićem, ali smatra da je ovo bio izuzetno neobičan i dragocen proces, jer su pošli zaista samo od stiha himne:

“Kada je Boris došao i rekao: ‘Ljudi, ja nemam ništa osim naslova, a himna me inspirisala na naslov- Čuvari smo tvog poštenja’, mislila sam da će biti mnogo teže nego ranije. U ranijim projektima koje smo radili imali smo neko polazište, ovdje smo krenuli od nule i očekivala sam da će biti mnogo više panike među glumcima, kojima je ipak tekst nešto čega se oni drže bez obzira na sve. Ovo je bilo nešto za sve nas novo. Kada je Boris sljedeći put došao na probu, imao je koncept i postavio je glumce u situaciju i oni su se samo igrali. Ne znam… sama sam se pitala: da su to neki drugi ljudi da li bi oni mogli to da izvedu? Vrlo interesantan proces, glumci su sami gradili svoje likove, onda smo skidali viškove, pravili put. Ono što sam negdje skoro rekla: simultano nastajanje dramskog teksta zajedno sa predstavom je iskustvo koje je jako zanimljivo. Taj proces me naučio da više ljudi mogu na naprave jedan tekst, jer sam uvijek smatrala da je pisanje individualni posao. Shvatila sam da je dječija igra ono iz čega sve proizilazi, to je ono što smo svi radili nekad.”

Komad o pohlepi

To je Borisov osnovni princip. Ovo je, po mom prvom utisku, pre svega komad o pohlepi.

“Jeste, sve ima svoju cijenu. Posebno je interesantno kada je riječ o Crnoj Gori jer je kod nas: časti mi, poštenja mi, stara zakletva. To nam je u kodu zapisano, a čini se da se to izgubilo. Nekad je kralj Nikola kidao ruku kao kaznu za krađu, a danas nagrađujemo krađu. Zato je ovo važno – za nas Crnogorce je ovo važna tema, a toliko je široka, globalna da cijelom svijetu pripada.”

Sa glumicom Brankom Femić Šćekić razgovaram upravo o samom principu rediteljevog rada sa glumcima koji podrazumeva vraćanje u središte igre na koji način vam je bio važan:

“Meni se na pretpremijeri nešto desilo, što mi se desilo samo još na diplomskom ispitu, a to je osjećaj da se odvajam od poda. To je osjećaj koji sam imala u tijelu- da lebdim. Mislim da je to rezultat toga što smo se mi prepustili procesu od prvog dana proba vjerovali prije svega Borisu i Steli, a onda jedni drugima. Mi smo puno radili zajedno, prije svega glumci koji su u ovoj podjeli, poznajemo se, prijatelji smo. Teme predstave su dio naših svakodnevnih razgovora… tako da mislim da iz te opuštenosti i zaigravanja u samim improvizacijama, vještinama koje smo stekli na Akademiji mislim da se sve nekako spojilo i da je rezultat prepuštanje. Nedavno sam rodila drugo dijete i razmišljala sam da li da uđem u proces, međutim kolege su mi rekle da moram raditi sa Liješevićem, da je to imperativ. Tako da između hendlovanja privatnog života i uživanja na probama nisam dozvoljavala sebi da previše mislim, da opterećujem glavu nekorisnim mislima, nego da budem što produktivnija. Ono što je najdragocjenije sem mog glumačkog rasta je saznanje da nisu loši samo loši i da nisu dobri samo dobri- tako je postavljena predstava- uči vas valerima, pokazuje da svijet nije samo u krajnostima.”

Hrabra predstava

Glumac Branko Ilić kaže da je predstava Čuvari tvog poštenja nesumnjivo hrabra:

“Za mene je ovo mali korak za Gradsko pozorište, ali je ogroman korak za demokratiju u Crnoj Gori, za hrabrost da ljudi kažu šta misle, da se otvore sami prema sebi, da sami sebi priznaju kad je dosta da žmurite, ćutite, gutate… kada treba nekome reći: dosta je! Za mene je velika stvar i jako mi je drago što sam radio sa Borisom zaista. Zajedno smo se probijali kroz proces, bilo je sumnji, ali je najviše bilo kvalitetnog rada i povjerenja međusobnog. Ogromna je hrabrost doći u kolektiv gdje ne poznajete nikoga, ne znate kako ljudi glume, znate da nisu loši, ali ne znate glumačke sposobnosti pojedinačno i osloniti se u ovom smislu na ljude koje ne poznajete- velika ljubav je potrebna za tako nešto.”

Priču zaokružuje glumac Emir Ćatović, jer nas vraća u nadnaravni elemenat u predstavi:

“Ovo je proces koji je nastao kao istinsko stvaranje. Nemam pretenzije da ovo poredim sa božanskim, ali hoću da kažem da je ovo bio uzvišen proces. Mi smo krenuli od jedne rečenice, od bijelog papira, od našeg maštanja- zato kažem da je ovo uzvišeni čin stvaranja, jer je od našeg maštanja nastao cijeli svijet. Odjednom, a ništa nismo imali. Ovo je predstava koja je korak dalje za sve nas. Bilo je jako naporno, da budem iskren. Skoro cio proces smo imali duple probe, bilo je naporno da 11 ljudi funkcioniše kao skladan organizam na sceni, bez ikakvih pretjerivanja i to je nešto što će da obilježi naše karijere i buduće pozorišne procese. Ovoga ćemo da se sjećamo cijelog života. Ne samo zbog toga što je predstava dobra, nego zato što je zaista zdravo u današnje vreme osvijetliti neka mračna mjesta koja vidite u društvu. Da to ne radite preko društvenih mreža, pa da ljudi gledajući vaše komentare kažu: ovaj je nešto frustriran. Ne tako, nego smo mi iskoristili mogućnost da kroz ono što smo po vokaciji- profesionalno, a na najljepši mogući način – sa scene osvijetlimo te mračne  kutke. Da sa scene pokažemo sliku kakva jeste u našem društvu. Zato je ovaj proces poseban, zato smo ushićeni. Sam proces nas je kao pozorište zbližio i pokazao da Gradsko pozorište i Crna Gora imaju sjajne glumce i da možemo da govorimo naglas o našoj stvarnosti. U žiži svih zbivanja pozitivnih i negativnih koji drmaju region i našu državu ova se predstava sa svim olujama izborila i sjeme je proklijalo poslije 40 dana. U nebo smo ugledali i taj je osjećaj fantastičan.”

Ukoliko bismo se na kraju vratili na rediteljevo pitanje o obožavanju pepela ili držanju vatre- Čuvari tvog poštenja bez dileme drže vatru. I pozivaju vas da u taj oganj slobodno uđete, a ako govorimo o teatru – većeg poziva nema.

Izvor: Al Jazeera